U serijalu Krajiški prvaci pregalaštva predstavljamo ljude čiji su rad, znanje i upornost ostavili trajan trag u razvoju Krajine. Među njima posebno mjesto zauzima Adem Ibrahimpašić – inžinjer tehnologije, privrednik, dugogodišnji nosilac ključnih industrijskih projekata u Bihaću i čovjek čiji je profesionalni put neraskidivo vezan za razvoj lokalne proizvodnje, poljoprivrede i prehrambene industrije. Rođen 1942. godine u uglednoj bihaćkoj begovskoj porodici, Ibrahimpašić je odrastao u ambijentu u kojem su rad, obrazovanje i odgovornost bili temelj životnog puta. Školovao se u Bihaću i Zagrebu, sportom se bavio od najranijih dana, a profesionalnu karijeru započeo je kao stipendista i stručnjak u industriji. Tokom decenija rada učestvovao je u reorganizaciji velikih privrednih sistema, razvoju mljekarske proizvodnje, pokretanju stočarskih projekata i, prije svega, u nastanku i razvoju bihaćke pivovare, jednog od najznačajnijih industrijskih poduhvata u novijoj historiji grada. U ovom specijalu Adem Ibrahimpašić govori o svom odrastanju i školovanju, sportskim počecima i studiju tehnologije, o profesionalnim izazovima u Žitopreradi i bihaćkoj Mljekari, o projektu razvoja stočarstva i saradnji s inostranim partnerima, ali i o najzahtjevnijem zadatku – pokretanju pivovare u okolnostima administrativnih prepreka, ratnih razaranja i neizvjesnog tržišta. Prisjeća se i perioda političkog angažmana tokom prelomnih godina za Bosnu i Hercegovinu, kao i razloga zbog kojih se iz politike vratio privredi. Pred čitaocima je životna priča čovjeka koji je, kako sam kaže, uvijek bio operativac, a ne čovjek kancelarije – priča o radu, odgovornosti i upornosti koja je oblikovala dio privredne historije Krajine.

KRAJINA: Kako pamtite svoje djetinjstvo i odrastanje – porodično okruženje iz kojeg potičete, školovanje i prve godine zasnivanja vlastite porodice?

Ibrahimpašić: Rođen sam 1942. godine u Bihaću, u poznatoj bihaćkoj begovskoj porodici. Moj otac bio je školovan poljoprivrednik koji je posjedovao veliko imanje i zemlju. Uz mene, imao je još jednog sina, mog brata Sulejmana. Odrastanje je bilo mirno i uredno, ispunjeno školom, porodičnim obavezama i sportom, koji je od ranih godina imao važno mjesto u mom životu. Igrao sam rukomet i nastupao u Republičkoj ligi. Osnovnu školu završio sam u Bihaću, u zgradi u kojoj se danas nalazi Rektorat Univerziteta u Bihaću, ali moj školski put nije bio vezan samo za jedno mjesto. Prvi razred pohađao sam u Klosteru, potom sam prešao u školu koja se nalazila pored današnje Medicinske škole u Bihaću, gdje sam završio dva razreda. Treći razred započeo sam u školi u kojoj je danas smješten Rektorat, i tu sam završio osnovno obrazovanje. Nakon toga upisao sam bihaćku Gimnaziju, koju sam uspješno završio. Bio sam odličan učenik, a pamtim da smo imali mnogo dobrih profesora. Pripadam generaciji koja je posljednja polagala malu maturu. Gimnaziju sam završio 1961. godine, a potom upisao Tehnološki fakultet u Zagrebu, koji sam završio 1968. godine, stekavši zvanje diplomiranog inžinjera tehnologije. Sport je obilježio veliki dio moje mladosti. Prvi sport kojim sam se bavio bio je tenis, i već 1950. godine, kao pionir, učestvovao sam na Republičkom prvenstvu u Sarajevu, gdje smo bili smješteni u jednoj školi. Kasnije sam u Gimnaziji počeo igrati stolni tenis – imali smo jedno predsoblje u kojem smo montirali sto i igrali. Nakon toga sam se posvetio rukometu, a za gimnazijsku ekipu igrao sam i mali nogomet. Za Tehnološki fakultet odlučio sam se jer sam zaista volio hemiju – sve što je bilo vezano za hemiju mene je zanimalo. Kada sam došao na studij, nikog iz Bihaća nije bilo sa mnom, a iz Bosne je bio samo jedan student iz Goražda. Vjerovatno je na moj izbor donekle uticalo i to što je moj otac bio poljoprivredni proizvođač, ali se nikada nije miješao u moju odluku. Tokom studija bio sam stipendista Žitoprerade, i to je bila dobra stipendija. Studirao sam redovno, a 1967. godine morao sam na služenje vojnog roka. Služio sam vojsku rezervnih oficira u Kruševcu, u Srbiji. Te iste godine oženio sam se suprugom Hamidom. Dvije godine kasnije, 1969., dobili smo prvog sina Edina, a potom 1972. godine i Emina. Edin je kasnije otišao u Zagreb i upisao isti studij koji sam i ja završio, iako to, moram priznati, nije bilo baš po mojoj volji.

KRAJINA: Kako je tekao Vaš profesionalni put nakon studija i na koji način ste bili uključeni u razvoj ključnih privrednih projekata u Bihaću?

Ibrahimpašić: Nakon što sam diplomirao, vratio sam se u Bihać i zaposlio u Žitopreradi. Tamo sam radio na reorganizaciji poslovanja u vrijeme kada su se uvodili modeli OUR-a i SOUR-a, pa je cijeli sistem morao biti prilagođen tadašnjim zakonskim rješenjima. U Žitopreradi sam ostao do 1982. godine, kada sam dobio ponudu da pređem u bihaćku Mljekaru. Preduzeće se tada suočavalo s određenim poslovnim poteškoćama, a kako se moj otac, pored poljoprivrede, bavio i proizvodnjom mlijeka, ta me ponuda posebno privukla i odlučio sam prihvatiti novi izazov. U Mljekari sam proveo četiri godine i radio na projektu nabavke steonih junica koje smo dodjeljivali poljoprivrednicima na području Bihaća. Odlazio sam u Bjelovar kako bismo uspostavili saradnju i osigurali tržište, a paralelno smo razvijali proizvodnju sira. Dobili smo stručnu podršku čovjeka koji je raspolagao preciznim podacima o broju proizvođača mlijeka i stočnom fondu na terenu, te nas je uputio u organizaciju sistema nabavke i distribucije junica. Projekat je finansirala Evropska banka za obnovu i razvoj, a junice smo nabavljali u Murskoj Suboti u Sloveniji, kao i dijelom u Austriji. Rad sa stočarima bio je organizovan po jasno definisanom modelu koji smo preuzeli i prilagodili našim uslovima. Osnovni uslov bio je da proizvođač ima dovoljno zemlje za držanje najmanje deset krava – tražilo se deset dunuma, a oni koji nisu imali vlastitu zemlju mogli su je imati u zakupu. Nakon toga su dobijali steone junice. Zahvaljujući takvom pristupu, proizvodnja se stabilizovala, razvili smo proizvodnju sira i Mljekara je ostvarivala dobre poslovne rezultate. U isto vrijeme u Kombinatu se sve više govorilo o projektu pivovare. Na mjesto direktora Poljoprivredno-prehrambenog kombinata Krajina došao je Dragan Zorić, dok je Mljekara radila stabilno i nastavili smo razvijati stočarski program. Nakon smjene Zorića predložen sam za predsjednika SOUR-a, jer sam važio za čovjeka operativnog rada, a ne kancelarije. Međutim, ključna tema postala je pivovara. Njena izgradnja bila je blokirana i gurnuta u likvidacioni postupak, pod obrazloženjem da se prodajom imovine – koja je godinama stajala neiskorištena – namire dobavljači opreme. Pred nama je bio ogroman problem. Guverner Narodne banke BiH intervenisao je kod direktora Jugo banke kako bi se obezbijedila garancija za saradnju s češkim partnerima i pokretanje proizvodnje svijetlog piva. Trećina objekta buduće bihaćke pivovare tada je već bila izgrađena, oprema je stajala na otvorenom, a receptura za proizvodnju bila je dogovorena s Česima. Trebalo je završiti proizvodnu halu i niz pratećih objekata. Banka je trebala finansirati nastavak radova i instalaciju opreme, ali zbog likvidacionog statusa nismo mogli dobiti sredstva. Za mene je to bio izazov kojem sam se potpuno posvetio. Nije bilo vrata na koja nisam pokucao. U tom periodu postojao je Fond Federacije u koji su sredstva ulagale razvijenije republike i pokrajine, i upravo je taj fond omogućio završetak izgradnje pivovare. Kada je projekat konačno pokrenut, upravi je ostavljen prostor da radi bez daljnjih opstrukcija. Otišao sam u Češku, gdje su stručnjaci pregledali tehnologiju i opremu i dali zeleno svjetlo za pokretanje proizvodnje. Montažu smo ugovorili s Energoinvestom, uz nadzor češkog stručnjaka. Prva proizvodnja pokrenuta je u novembru 1990. godine. Tržište smo morali graditi sami – kroz promocije, reklame i stalno širenje distribucije. Rat smo dočekali s pokrenutom proizvodnjom, koja nije stala ni u najtežim okolnostima, iako je objekat bio izložen granatiranju. Kada nismo mogli nabaviti čepove za flaše, pivo smo pakovali u kanistere, samo da proizvodnja ne stane.

KRAJINA: Kako se Bihaćka pivovara razvijala nakon rata, kroz privatizaciju i promjene na tržištu, pa sve do Vašeg povlačenja iz aktivnog poslovanja?

Ibrahimpašić: Nakon rata nastavili smo modernizaciju proizvodnje. Kupili smo mašinu za pakovanje piva u kartone i krenuli u snažnije širenje na tržište, počevši od Tuzlanskog kantona, koji je najmnogoljudniji i za nas je predstavljao važan iskorak u distribuciji. U tom periodu poslovali smo vrlo uspješno i ostvarivali dobit od oko pet miliona maraka. Kada je započeo proces privatizacije, počeo sam otkupljivati radničke dionice. Nominalna vrijednost jedne dionice iznosila je 10 konvertibilnih maraka, a ukupno smo za dionice izdvojili oko dva miliona. Imali smo snažnu podršku ljudi, ali sam želio osigurati stabilnu većinsku kontrolu, pa sam zatražio i podršku banke kako bismo došli do više od 50 posto vlasništva. Međutim, 2008. godine nastupila je globalna recesija, a istovremeno su veliki svjetski proizvođači piva – poput Heinekena, Carlsberga i Molson Coorsa – krenuli u intenzivno širenje na nova tržišta. Kupovali su pivovare širom regiona, od Slovenije do Hrvatske, ali do nas nisu ni došli. Takvi globalni procesi značajno su utjecali i na naše tržište i poslovanje. Dok smo se pokušavali konsolidovati i prilagoditi novim okolnostima, pojavila se i pandemija koronavirusa, koja je dodatno otežala situaciju. U međuvremenu sam se 2011. godine, zbog zdravstvenih problema, penzionisao i postepeno počeo prepuštati vođenje posla sinovima. Tržište se ni tada nije potpuno oporavilo, a bolest me primorala da se definitivno povučem, iako bih, da sam mogao, nastavio voditi posao. U takvim okolnostima pojavila se kompanija Stanić, koja je sklopila ugovor o preuzimanju 45,28 posto dionica Bihaćke pivovare, uz dodatnih 4,52 posto dionica koje nisu kotirale na Sarajevskoj berzi. Predmet ponude za preuzimanje bilo je ukupno 1.269.771 dionica, odnosno 49,88 posto Bihaćke pivovare. Većinski vlasnik do tada bila je porodica Ibrahimpašić, a ja sam bio najveći pojedinačni dioničar s udjelom od 48,95 posto.

KRAJINA: Bili ste i politički aktivni u jednom od najtežih perioda za Bosnu i Hercegovinu. Kako pamtite svoje parlamentarno iskustvo i šta Vas je na kraju vratilo privredi?

Ibrahimpašić: Bio sam zastupnik u državnom parlamentu u dva mandata. Prvi mandat trajao je neuobičajeno dugo – čak sedam godina. Izabran sam 1990. godine, a zbog ratnih okolnosti i izostanka izbora, mandat je trajao sve do 1997. godine, odnosno do prvih postdejtonskih izbora. U međuvremenu je potpisan Vašingtonski sporazum i formirana je Federacija Bosne i Hercegovine, pa su se očekivali i izbori za njene institucije. Međutim, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH donio je odluku da će isti saziv obavljati i funkciju parlamenta Federacije BiH. Tako smo jedno vrijeme istovremeno bili i Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Federacije BiH. Taj period mi je pokazao koliko strančarenje može biti pogubno za državu. Vidio sam da takav politički sistem razara institucije i blokira napredak. Postoje političke opcije koje ne žele Bosnu i Hercegovinu i rade sve da se ona raspadne. U jednom periodu odnosi između hrvatskih i bošnjačkih političara bili su korektni, ali su se kasnije počeli pogoršavati i danas imamo duboke podjele koje ozbiljno opterećuju funkcionisanje države. Dok sam bio politički aktivan, pokušavao sam se baviti tim pitanjima i tražiti rješenja, ali za mnoge prijedloge nije bilo sluha. I danas smatram da se problemi mogu rješavati razgovorom i kompromisom. Ako, na primjer, Hrvati žele sami birati svog člana Predsjedništva BiH, treba im to omogućiti – jer bez međusobnog uvažavanja nema stabilnosti. Vlast, međutim, često zaslijepi ljude. Uvijek se mislilo da ima vremena za rješavanje problema, a danas smo došli u situaciju da tog vremena više nema. Naše susjedstvo, po mom mišljenju, i u miru vodi ratnu politiku – samo drugim sredstvima. Zato sam smatrao, i o tome sam razgovarao i sa Sulejmanom Tihićem, da bi Federaciju BiH trebalo razvijati tako da bude funkcionalna i snažna, na način na koji političari u Republici Srpskoj grade vlastite institucije. Jasno je da Federacija ne može postati država, ali može postati stabilan i uređen prostor koji će biti privlačan za investicije i razvoj. Vremenom sam shvatio da u takvom političkom okruženju nema mnogo prostora za suštinske promjene. Kada je moj mandat okončan 1998. godine, vratio sam se u Bihać i nastavio raditi ono što sam radio i prije ulaska u politiku – bavio sam se privredom i konkretnim poslovima, jer sam u tome vidio stvarne rezultate.