Neki ljudi pišu romane, drugi sviraju u bendovima. Rijetki rade i jedno i drugo iz istog razloga. Kod Almira Durakovića-Dučeta riječi i tonovi dolaze iz istog mjesta, odnosno, iz unutarnje potrebe da se sloboda ne preda, ni u pisanju ni u muzici. Njegovi romani nisu bijeg od stvarnosti, kao što REMARK nikada nije bio bijeg od vremena u kojem je nastajao. Oboje su nastali iz otpora.

Dok su se svjetovi oko njega lomili, Duraković je gradio unutarnji kontinuitet: pisao je romane koji ne traže saglasnost i stvarao muziku koja nije molila za pripadnost. REMARK je bio glas jedne generacije, ali prije svega produžetak iste ideologije koju nose i njegove knjige, ideologije individualne slobode, lične odgovornosti i nepristajanja na kolektivni zaborav.

Ovo nije priča o paralelnim karijerama, nego o jednom stavu koji se samo izražavao različitim jezicima. U romanu ili u pjesmi, poruka ostaje ista: sloboda nije refren koji se ponavlja, nego odluka koja se svakodnevno brani.

KRAJINA: Objavio si svoj drugi roman, ali mene zanima kada, kako je počeo tvoj put u pisanju romana? 

Duraković: Moj prvi roman je ustvari nastao 1989. ili ’90-e godine i zvao se “Ishnofonično iritiranje”. To je bila knjiga koju su pregledali Husein Dervišević i Irfan Ljubijankic i oduševili se neobičnošću te izvedbe. Tada sam imao 18 godina, a ta knjiga, za Huseina i Irfana je bila nesto posebno, što mi Husein i dan danas spominje. Ali, onda je počeo rat i knjiga naravno nije objavljena. Suštinski, nikada nisam ni imao ideju da pišem romane. Ja zapravo živim jedan interni roman koji sam počeo pisati od prve svoje napisane pjesme. Tako da, knjige, romane i pjesme pišem cijeli moj život, neprekidno. Ta nakupina slova, riječi i rečenica je najzad morala eruptirati oslobodivši prostor moga moždanog korteksa za novu dopunu. Novonastale slike koje objedinjuju moje nastojanje za promjenama su jednostavni crteži na velikom formatu. One su tajne, skrivene i nevidljive za prolaznike. Njihov opis je moje djelo i tek tada postaju dostupne svakom. Trebalo mi je dugo vremena da definiram tu rezonancu i došlo je do zvanične objave mog prvog romana “Prijatelj X”.

Slojevitost tih panela, triptiha ili mozaika koje sam opisao ga je sretnim slučajem izbacila na prvo mjesto od svih napisanih romana koji čekaju objavu. Napisan je u izdisaju običnog daha, brzo, jer su same slike koje sam otkrivao bile vrlo jednostavne. Govori o univerzalnoj tragediji rata bez obzira gdje se isti odigrava. Poseban kuriozitet ovog romana je paralelnost priča koje preživljavaju glavni akteri. Kao i svi moji romani, napisan je u prvom licu, jer samo tako mogu da izrazim realnost osjećaja i emocija. Svako drugo lice me gura u običnog posmatrača na margini zbivanja. Zbog toga me moji romani emocionalno pogađaju, a “Prijatelj X” i “Toqto'a Beki” ( Ispovijesti sa Zlatne planine) posebno. Moje pisanje nije mejnstrim, nije naručeno, nije infantilno. Ponekad se i sam upitam da li je moje stremljenje za prosvjećivanjem isprivocirano glupošću “malih majmuna” koje vode do najboljih banana veliki majmuni, da li je moja potreba za boljim toliko snažnog lumena da zasljepljuje sve loše, da li dopire moja riječ do prvog do mene? Nemam odgovore na ta jednostavna pitanja. Zbog toga i razvodnjavam svoje kolorite do bezbojnosti, čime postajem shvatljiv sebi u nastojanju da kolektivu ukažem da su ljubav, sloboda, razum i mudrost najveće ljudske težnje. Je…. riječi za malog mene.

KRAJINA: Nedavno je izišao i drugi roman.

Duraković: Toqto'a Beki ( Ispovijesti sa Zlatne planine) je napisan ranije, ali u dogovoru sa lektoricom Dženanom Selimović roman je sad objavljen. Roman koji opisuje snagu čovjeka da se odupre nastojanjima okoline da ga pokoleba u shvatanju svijeta oko sebe. Toqto'a Beki je kontrast vremenu u kojem obitava, što je vrlo teško znajući da se radnja romana odvija oko 1200. godine u vrijeme pohoda Zlatnih hordi. Pokušao sam da individualnu slobodu koju nesvjesno Toqto'a Beki propagira dovedem na prag svakog čitaoca. Koliko sam uspio u tome vrijeme će pokazati. Cijeli roman je pacifistički i miroljubivog je karaktera što je jako teško bilo staviti u kontekst vremena u kojem se radnja romana odigrava. To govori o dijapazonu moga stvaralačkog djelovanja, izmiješanosti stilova pisanja što je dokaz moje neopterećenosti knjiškim znanjem. Ali, moja osnovna koncepcija ostala je i ostaje propagiranje individualne slobode kao najvećeg ljudskog dostignuća. Ovaj roman je "čitljiv" kad se uporedi sa mojim drugim romanima, odudara po stilskom izražaju od mojih romana struje svijesti. Odstupanje od kolektiviteta prema individualnoj slobodi je maltene opipljivo. Zato i volim svog Toqto'a Beki-ja. Družili smo se intenzivno dok mi je bio model, a družićemo se cijeli život sad kad je preuzeo ulogu učitelja mojih osnovnih principa. 

KRAJINA: Možda neko još ne zna za tvoje romane, ali za Remark sigurno znaju, bar neke druge generacije. Voljela bih da ispričaš o nastajanju Remarka malo više, ali i “gdje je Remark sada”? 

Duraković: Remark je jedna posebna priča, ako je počnem pričati, “zauzet ću cijelu Krajinu” (smijeh). Remark u meni bude najdublje osjećaje, to je moja “beba”, moje “čedo”. Osjećaji i emocije od početka stvaranja benda do danas su jako duboki, a početak utakmice osjećaja i emocija koja se još uvijek igra je nastala 1987. godine kada je Remark nastao. Sve je počelo Arijaninim spajanjem Sanela Zulića - Pesima i mene. Spajanje dva dijametralno suprotna ega dala je veći dijapazon djelovanja čime se paralelnost obostranog znanja zamalo počela tangirati. Fizička nemogućnost spajanja dvaju linija ostavila je mali, ali nabijeni prostor koji puči od kreativnosti. Prostor nastao sudarom dva romantična buntovnika koja su se, u jednom trenutku, dopunila i stvorila nešto što nas prati cijelog života, traje i dio je svega u nama. Sanel je “oživio” moje misli, a ja sam zadao akorde nesvakidašnjosti i mislim da je to najbolje objašnjenje naše funkcionalnosti. U umjetničkom, prijateljskom, muzičkom i ljudskom smislu teško možemo funkcionirati jedno bez drugog. Obojica ostajemo nedorečeni i površni. Mi smo izdali kasnije dva albuma na kojima on nije bio iz različitih razloga, ali je poslije, sve greške koje sam napravio u nedostatku njega on  ispravio. U početku, Remark je bio tek grupica mladih entuzijasta koji su osnovali bend, ali vremenom to je postao pokret generacije. Postali smo okupljalište mladosti tog doba. Mi smo tada odrastali na new wavu, new primitivsu, a završni udarac bila je pojava Ekatarine Velike koja je dala završni obol zaokruženju našeg muzičkog opredjeljenja. REMARK je velika uspomena generacije koja se zatekla u istom vjerovanju. Sada, iz ove perspektive vidim da smo cijelo ovo vrijeme bili na pravom putu. Sanel i ja smo u tom našem svijetu ostali zarobljeni cijeli naš život, dobili smo “doživotnu robiju” u ćelijama ispunjenim ljubavlju  mudrosti. I dan-danas, iako smo u pedesetim godinama,  nismo se promijenili u izražaju. Mi smo ostali ravna linija vjerovanja u svoje Principe bez obzira na sve posljedice koje smo podnijeli i podnosimo, jer sloboda je veoma skupa roba. Promjene koje su se dešavale na muzičkoj sceni, na nas nisu utjecale jer Remark nikad nije igrao utakmice za slavu i prestiž. Nas to ne zanima. Mi igramo utakmicu protiv sebe što je izazovnije, jer se pobjednik i poraženi ne znaju do samog kraja. Naši tekstovi i muzika su prepoznatljivi, ne morate puno lutati da ih otkrijete. Muziku koristimo kao alat za izražaj poruke koju naši tekstovi nose. Remark je izdao dva studijska albuma poslije rata, i još mnoštvo singlova, što znači da nismo prekidali naš muzički rad. Prvi album “Djeca iz zgrade” je album koji je u osam pjesama pokušao da ukaže na sve nepravilnosti i nelogičnosti u društvu. Inspirisani našim neprijateljima ovim smo im albumom pružili ruku pomirenja. Pošto ta ruka nikad nije uzvraćena izdali smo album "Linije" kojim argumentiramo da smo bili u pravu. Kao što sam rekao, u stilskom smislu se nismo odmicali u nastojanju vjetrova promjena da nas pomaknu. Upravo sada smo dogovorili snimanje novog singla u Zagrebu. Dobili smo dva nova člana, Ivora i Khana, Sanel je u Belgiji ali dalje surađujemo i konsultujemo se, gitarista će nam biti Alen Kraljić Kralja u čijem zagrebačkom studiju i snimamo. Nadam se da će Remark nastaviti svojim putem, Sanel i ja još imamo energije koju nismo iscrpili, kada se to desi, tada ćemo i tu priču ugasiti, a Remark će zauvijek biti naše“čedo”. 

KRAJINA: Kada pričamo o Remarku, gdje se on svrstao, negdje između EKV ili Azre? Ili ne, to je neka druga priča… 

Duraković: REMARK je jedinstvena priča i on je nesvrstan. Štulić je jedan svijet, Milan drugi svijet. Ali su obojica stremili istoj ideji, kojoj i mi stremimo, ponoviću, individualnoj slobodi kao najvećem ljudskom dostignuću. Suštinski nas okuplja ista ideja, ali se žanrovski razlikujemo. Štulić je otvoreno propagirao individualnu slobodu kao najveću težnju čovjeka, a to se može vidjeti, osjetiti, shvatiti kroz njegove pjesme. On “krene između redova” i završi direktno u srži. Milan je drugačiji, njegov izražaj je bio drugačiji, njemu je trebalo manje riječi da kaže šta želi u nastojanju da slobodu stavi kao primaran cilj. Štuliću je trebalo više riječi jer je njegova materija bila kompleksnija. On je opisivao kompleksnosti same slobode, a Milan je prema mom mišljenu- to želim naglasiti..postavio pobjedu nad strahom kao preduvjet za slobodu. U srcu i duši ja sam liberal i to se isčitava, osjeti u mojim pjesmama i knjigama. Moramo se izdignuti iznad kolektiviteta i imati svoje mišljenje, bez obzira da li je ono za nekog dobro ili loše, ali ga moramo braniti sve dok ne ugrozimo slobodu drugog. Milanovim i Džonijevim “nestankom” mi smo ostali na vjetrometini, na posljednjem grudobranu u obrani ovih principa, ostali smo usamljeni u bitci u kojoj se pobjednik unaprijed zna. Bojim se da već sad nismo postali uspomena slobode. Koliko uspijevamo u propagiranju ovih principa u današnjem svijetu je diskutabilno, ali naša je dužnost to raditi, bez obzira na posljedice. 

KRAJINA: Kada gledamo mlađe generacije, kako ti to vidiš, kuda idu, osjećaš li neki žal jer neće proživjeti ono što mi jesmo, ili da li uopće moraju to proživjeti, jesi li kritičan prema “ovom vremenu”?

Duraković: Ne, nisam. Moje mišljenje je da ne treba živjeti u uspomenama. Mi smo živjeli u jednom vremenu, imamo uspomene na njega, to smo proživjeli i za mene se tu stavlja tačka. Za mene su sve to dionice života u kojima je svaki dan nova uspomena. To je životni krug. Mi taj krug, naš krug još nismo prekinuli, samo što se naše uspomene dijametralno razlikuju od mladih ove generacije ili generacija. Uspomene su takve kakve jesu, ne mijenjaju se. Oni žive u “nekom drugom svijetu”, kojeg mi možemo ili ne možemo razumjeti. Ja imam dva sina, oni slušaju muziku koja je meni neshvatljiva, ali ja ne mogu na to utjecati ili im nametati nešto što je za njih prevaziđeno. Ja ih zbog toga ne osuđujem, čak ih podržavam da nastave prema onom što se sada smatra kao novo. Koliko vidim, ova omladina uči, stvara, sve je drukčije nego kad smo mi bili u njihovoj dobi. Drukčije su tehnike, drukčije muzičke naobrazbe, drugačije su ideje, tako da ih iz svih tih razloga podržavam. Oni imaju druge horizonte, druge ciljeve. Mislim da nisu spontani kao što smo mi bili. Oni imaju svoju ravnu liniju koja ih vodi ka njihovom cilju, ako to ne uspiju, oni sve to mijenjaju, pa sve ispočetka. Za razliku od nas, oni su željni promjena, a mi to nismo bili. Mi smo bili romantičari, rutineri, balanseri. To moramo razumjeti, to je tako. Ja ću već sutra kada budem u Zagrebu u studiju, sebi napraviti neku novu uspomenu..i to je to…