Emir Felić, rođen 23. decembra 1963. godine u Bihaću, jedan je od najprepoznatljivijih novinara i analitičara sa prostora Unsko-sanskog kantona. Po struci dipl. ekonomista, master menager, Felić je svoj profesionalni život posvetio pisanju o ekonomiji, finansijama, privatizaciji, bankarskom sektoru, radu komora i sindikata, te tržištu kapitala i berzama u Bosni i Hercegovini i širem regionu. Njegove analize i tekstovi objavljivani su u brojnim domaćim i regionalnim poslovnim časopisima, među kojima se izdvajaju Slobodna Dalmacija (Split), www.finance.com (Ljubljana), Lider (Zagreb), Poslovne novine (Sarajevo), Nezavisne novine (Banja Luka). Kroz decenije posvećenog rada, Felić je uspio da glas Bihaća i Krajine prenese na širu javnost, ostavljajući trajan trag u profesionalnom novinarstvu, ali i u životima mnogih koji su pratili njegove tekstove. Njegova priča nije samo priča o karijeri – ona je odraz vremena, mjesta i ličnog integriteta, te svjedočanstvo o tome kako jedan čovjek kroz profesionalnost, posvećenost i hrabrost može oblikovati javni prostor i ostaviti neizbrisiv trag u medijima i društvu.

KRAJINA: Kako pamtite djetinjstvo i školski period. Koji su Vam trenuci iz tog perioda ostali posebno urezani u sjećanje i ko je najviše utjecao na razvoj i oblikovanje Vaše ličnosti?

Emir Felić: Život mi je započeo u Ahmićima, malom zaseoku s tek 20-ak kuća. Rođen sam kao devetnaesti član porodice u jednoj kući. Te noći, kada se otac ženio, kako su mi kasnije pričali stričevi, mati je pitala: “Kada će ovi gosti kući?”, a koliko je bogatstvo širine porodice svjedoči podatak da nas i danas ima oko 100-ak živih rasutih po svijetu, koji smo potekli iz jedne kuće...Bio je mlin, puno stoke, konja, ovaca....puni hambari.

Djetinjstvo je bilo živopisno i slobodno, sa sedam ili osam godina jahao sam konje po naselju Turija. U prvi razred iz Ahmića sam pješice išao u školu na Izačiću, a kasnije u školu na Kamenici, tada prigradskom naselju. Ipak, presudno mjesto mog ranog formiranja bila je Gimnazija “Moše Pijade”, koju sam pohađao kao dio posljednje generacije u periodu od 1978. do 1983. godine.

Profesor Vinčić bio je uzor cijeloj generaciji. Ipak, za mene je ključnu ulogu imala Hatka Selmanović, profesorica srpsko-hrvatskog jezika, koja je najviše doprinijela mom jezičkom sazrijevanju i formiranju ličnosti. Upravo tada počinje moj ozbiljniji odnos prema pisanju. Ona je prva prepoznala nešto u meni, dok su se još u osnovnoj školi pojavljivali sastavi koji su nagovještavali kasniji put. Prije nje, snažan trag ostavio je i Ekrem Hajrulahović, učitelj na Kamenici – čovjek izuzetne harizme, koji mi je u četvrtom razredu čak povjeravao da vodim časove iz matematike. Takmičenje u znanju, čitanju i učenju bilo je prirodan dio tog vremena i snažno je oblikovalo moj karakter. 

U gimnazijskim danima, uz Vinčića, bili su tu i Ana Balaban te niz drugih posvećenih profesora. Gimnazija je tada bila rijedak spoj gradske, prigradske i seoske djece – zajedno su je pohađali “tatini sinovi”, djeca običnih građana i djeca sa sela. Moj put se u tom periodu jasno usmjerio ka knjizi. Sve što mi se kasnije događalo u životu bilo je, na neki način, posljedica čitanja. Djela Ericha Marie Remarquea doslovno sam upijao, ona su me oblikovala kao ličnost. Čitao sam i Millera, Dostojevskog, mnoge druge autore, ali Remarque je ostao središnja tačka mog čitalačkog svijeta – knjige kojima sam se vraćao dva, pa i tri puta. Porodica je njegovala tradiciju bez nametanja, tiho i dostojanstveno. Mati je nosila dimije, hranila i školovala četvero djece od skromne očeve radničke plaće, poštovao se ramazan i slavili bajrami, ali sve je imalo neku nježnu mjeru, miris i smireni ritam. 

Sjećam se običaja koji danas gotovo ne postoje – odlazaka kod tetke ili nane na prenoćiti, što je za nas djecu bilo veliko uzbuđenje. Dedo je bio pojam, autoritet i harizma kod koje se dolazilo uz najavu. Odgoj je dolazio iz kuće, učili su nas da poštujemo starije, komšije, rodbinu, da dijelimo s drugima, pa i ručak kada se napravi nešto dobro. Upravo taj kućni odgoj, temelj bosanske tradicije, danas mi se čini kao jedna od najvećih izgubljenih vrijednosti.

KRAJINA: Kako je došlo do Vašeg odlaska u Sarajevo i koje su Vam životne prekretnice obilježile taj period?

Emir Felić: Po završetku gimnazije, put me je, nakon odslužene bivše JNA, barem po planu, trebao odvesti u Zagreb. Otac je radio u Hrvatskoj, brat i sestra su već bili vani, i sve je ukazivalo na to da ću i ja tim putem. Međutim, život me odveo u Sarajevo. Tamo sam upoznao suprugu Muneveru, i na taj period života sam posebno ponosan, jednako kao i na jednu svoju političku pjesmu koja je, začudo, i danas ostala aktuelna. Nastala je u februaru 1987. godine i nosi naziv “Politička”. U to vrijeme intenzivno sam pisao poeziju, a objavio sam i zbirku pjesama pod naslovom “Mjesec utjeha”, u tiražu od 300 primjeraka. U pjesmi “Politička” zapisao sam stihove koji i danas zvuče jednako savremeno:

“Ja nisam crven, ja nisam zelen,

ja nisam žut, ja nisam plav,

ja nisam crn, čak ni bijel,

ja sam bezbojan,

to su me samo vaše oči obojile.”

Ta pjesma i danas govori o istoj podjeli svijeta – ako nisi crven, onda si zelen, a ako nisi zelen, onda si crven, i tako unedogled. Sarajevo je tada imalo jednu sjajnu bihaćku ekipu. Bili su tu Zoran Matešić slikar, Ami Delić Ibukić, također, Amir Pečenković danas zubar, Fate Bakrač, Fikret Bakrač, Armin Pozderac, Ino Altić, Jure Paunović, Amek Kulenović – svi su studirali u glavnom gradu, a Bihać je u to vrijeme bio snažno prisutan i prepoznatljiv u Sarajevu. Svoju prepoznatljivost Bišćani su u Sarajevu ostavljali kroz umjetnost, slikarstvo, muziku, kao npr. Divlje Jagode, Afrički Valcer itd...

Tamo sam se oženio, ali posla nije bilo, pa sam se vratio u Bihać, na Kamenicu. U Bihaću sam završio Višu ekonomsku komercijalnu školu, a potom se zaposlio u Robnoj kući “Beograd”, gdje sam radio kao šef samoposluge. Kada je počelo da se oružje prebacuje za SAO Krajinu, podnio sam ostavku. Nisam želio učestvovati u tome. Oružje je tada prolazilo preko Robne kuće “Beograd” u Bihaću, i ja sam to jasno vidio. Kamioni puni pušaka dolazili su, nisam htio da potpisujem da je roba ušla i izašla. Nisam mogao potpisati nešto što nisam vidio. Šleper se parkira, ja da potpišem, a on ode prema Korenici i Kninu – na to nisam pristajao. Imao sam tada 27 godina. Na kraju je pronađeno “rješenje”: neko drugi je postao šef samoposluge, ja sam predao dužnost, a mene su prebacili gore, na odjel muške konfekcije. Tu sam dočekao i početak rata. 

KRAJINA: Kako ste doživjeli početak rata i na koji način ste uključeni u ratne okolnosti?

Emir Felić: Početak rata dočekao sam kao i mnogi drugi – s pozivom za mobilizaciju. Raspoređen sam kod Senada Šarganovića u Odred za specijalna dejstva. Tu je započeo moj ratni put. U to vrijeme izlazio je list “Ljiljan”, glasilo Petog korpusa, i ja sam počeo donositi svoje tekstove. U redakciji su bili Rizo Džafić, dok je Ejub Topić bio pomoćnik komandanta Drekovića. Rizo Džafić je uputio zahtjev Ejubu Topiću da me prebace u informativnu službu, Senad Šargran me pustio i tako sam prešao u Informativnu službu Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. To je bio sistemski izuzetno uređеn kolektiv. Radili su Mirza Sadiković, snimatelj Joško Ujević, Muhamed Beganović- Hamić, Senudin Jašarević i Zlatan Pečenković. U tom okruženju sam se brzo snašao, ali ubrzo dobijam novi zadatak – upućen sam u 502. brigadu kako bih organizovao informativnu službu pri komandi Atifa Dudakovića. Tamo sam zatekao Hamdiju Abdića Tigra, Atifa Dudakovića, snimatelja Azinovića, Ejuba Ikića i Alagu Ajdinovića, dok je načelnik štaba brigade bio Aleksandar Mrenica, kasnije je na moje mjesto došao također danas poznato novinarsko ime Nijaz Glumac. Informativna služba je uspostavljena i radila je u izuzetno teškim uslovima. 

U tom periodu moja supruga je doživjela veliki porodični gubitak – njen otac je poginuo u Sarajevu, što je ostavilo duboke posljedice po njeno zdravlje. 

Muhamed Mulić, doajen bh. i krajiškog novinarstva mi je tada bio mentor, te mi je pružio i ljudsku i profesioanlnu podršku, jer sam zbog porodičnih okolnosti bio prinuđen da se demobilišem. Nakon toga sam raspoređen u Policiju, ali ni tada rat nije prestao za mene. Iz Policije sam gotovo 200 dana noćio na Autonomiji, kao obični vojnik, širom tzv. AP Zapadna Bosna....od Šmrekavca do Dubrava...itd...Naravno o ratu se teško odlučujem pisati i sa ove vremenske distance, a sve sam samo kao oproštaj od rodnog grada, porodične kuće, familije, kao odu završetku rata, preživjelim prijateljima sažeo, pod mentorstvom bihaćkog „poete“ Huseina Derviševića, u zbirku kratkih zapisa „Sličice ratne“, koja je ugledala svjetlo javnosti krajem 1995. godine i stigla je na brojne adrese i u dijaspori.

Ono na što sam ponosan na ratno vrijeme je bio taj entuzijazam, želja za dokazivanjem, hrabrost svih koje sam znao, želja da se pomogne, podijeli ono što se imalo...da bi se preživjelo.

KRAJINA: Kako je izgledao Vaš povratak u novinarstvo nakon rata i koje su Vam bile prve značajne prilike?

Emir Felić: Nakon rata vratio sam se u Sarajevo i započeo rad u tadašnjoj novinskoj agenciji BiH Press. Tome je prethodio rad kao dopisnika te agencije i Večernjih novina, te mi je tadašnji menadžment i tada glavni urednik Edis Mesihović odmah po preseljenju u Sarajevo ponudio stalni radni angažman, započeta je što bi kazala faza novog života, izgradnja porodičnog doma, adaptacija na mirnodopski – tranzicijski život.

Iz tog perioda se sjećam da sam imao privilegiju i čast da, potpuno nenajavljeno, uradim intervju s predsjednikom Predsjedništva R BiH Alijom Izetbegovićem. Nije bilo nikakvih protokola, najava ni pitanja unaprijed – samo poziv da dođem jer predsjednik želi da se obrati javnosti. Direktor BH Pressa bio je Kemal Muftić, koji mi je tada rekao: “Dječak, predsjednik hoće da se obrati javnosti, dođi, ponesi onaj diktafon.” Došao sam bez pitanja, bez ikakvih priprema. Bio sam pomalo uplašen, a Alija me je dočekao jednostavno, ljudski – pitao me kako sam, kako ide posao. Zatim je rekao: “Sinko, ja bih htio poručiti narodu da je situacija takva da je rat prestao, ali da nam tek slijedi borba za Bosnu i Hercegovinu.” 

Danas, nažalost, je gotovo nemoguće doći i do ministra bez deset pitanja i saglasnosti, a tada je sve bilo neposredno i iskreno. 

Nakon toga sam se dodatno angažirao u BH Pressu. Deset godina sam bio predsjednik sindikata agencije. U jednom trenutku došlo je do ujedinjenja s hrvatskom agencijom „Habena“, što je bio ključan korak kako bismo ušli u budžetski okvir i osigurali stabilnost. 

Tako je nastala Federalna novinska agencija – FENA. Dana 19. oktobra 2000. godine, kada je prof. Mujo Demirović iz Bihaća obavljao funkciju federalnog ministra obrazovanja, nauke i kulture, uvažio je mišljenje i želju menadžmenata Habene i BH Pressa, tj...njihovih uposlenika i potpisao uredbu koja je upućena Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Uredbu su potpisali Edhem Bičakčić, kao premijer, i Dragan Čović, dopremijer. Te godine FENA je zvanično osnovana. Tada sam bio urednik, a i danas obavljam dužnost urednika Deska. 

U cijelome radnom novinarskom vijeku, u kojem sam posebno dao doprinos u razvoju rubrika turizma, ekologije, ekonomije, posebno sam ponosan na svoje reportaže – one iz Pariza, iz Egipta, Turske ali i one iz života, te na više nagrada za tekstove iz tih oblasti. 

Mladim ljudima bih poručio da gledaju pozitivno i da ne bježe. Gdje god da odu vani, oni su stranci. Također, savjetujem im da se drže podalje od politike. Politika je mandat – traje četiri godine, a šta nakon toga? Najvažniji segment mog profesionalnog i ljudskog života bilo je druženje s Muhamedom Mulićem, čovjekom koji me je oblikovao kao novinara i koji je do posljednjeg dana ostao istinski profesionalac. Bio je jedan od rijetkih vrhunskih novinara koje su Unsko-sanski kanton i Bihać imali. Čovjek bez stranačke pripadnosti, koji nije bio blizak nijednoj političkoj opciji. Radio je profesionalno prije rata, u ratu i nakon rata, i bio je prepoznat kao novinar u svakom vremenu.

 Ja, nažalost, nisam mogao biti novinar, odnosno ostati kao novinar,  biti zaposlen na lokalnoj stanici u Bihaću, jer su mi tada tražili člansku kartu političke stranke. 

Iz tog revolta sam odlučio da ću biti novinar i otišao sam u Sarajevo. Sjećam se situacije kada mi je Fuad Krvavac, novinar „Večernjih novina“, za koje sam bio dopisnik, napisao tekst pod naslovom “Derbi kola Željo i Sarajevo”. Rekao sam mu da to nije derbi kola, već utakmica Jedinstvo – Velež, jer je Jedinstvo tada bilo drugo na tabeli, dok su Željezničar i Sarajevo bili ispod. Htio sam poručiti da se fudbal ne igra samo u Sarajevu, već i u Bihaću. 

Bio sam, nažalost, i prvi novinar koji je objavio vijest o padu aviona makedonskog predsjednika Borisa Trajkovskog kod Mostara gdje je trebao prisustvovati otvaraju Sajma...To je bila vijest o tragediji u regiji i svijetu.

Nažalost, percepcija Bihaća u Sarajevu nikada nije bila slabija nego danas, ali takve se vibracije šalju i prema drugim gradovima koji nisu u u fokusu političke zbilje. 

Najbolja slika Bihaća, najveći fokus je usmjeravan u vrijeme Vlade FBiH u kojoj su bili Mehmed Alijagić, Behija Hadžihajdarević i profesor Mujo Demirović. Tada su Bihać i Unsko-sanski kanton bili snažniji, utjecajniji i prisutniji u glavnom gradu BiH. Danas se Bihać u Sarajevu uglavnom spominje kroz Una regatu i priču o aerodromu – hoće li biti, kada će biti. 

Percepcija je izrazito slaba, čak do te mjere da se Bihać rijetko spomene, uglavnom protokolarne posjete, migranti, vrijeme i sl... Dijelom je to i odgovornost samih Bišćana. Krajišnici u Sarajevu često bježe jedni od drugih, što je pogrešno. Sandžaklije imaju svoja udruženja, Crnogorci imaju svoja, Slovenci imaju svoja – jedino Krajišnici nemaju svoje udruženje u Sarajevu. Sarajlije, istina, cijene i vole Bihać, ali politička i ekonomska pozicija grada danas je loša. Sve priče o putevima ka Krajini i velikim projektima ostaju, uglavnom, na nivou populizma. Ali vrijedi istaći da brojni Krajišnici uvijek imaju otvorena vrata u zdravstu Kantona Sarajevo u što se svakodnevno uvjeravam budući da mnogi dolaze na operacije, preglede, terapije itd...  i uvijek su sa susretljivšću i profesionalnošću doktora i osoblja primljeni na KCUS-u.

KRAJINA: Kako vidite današnju poziciju Bihaća i Krajine i probleme s kojima se suočavaju mladi i uspješni ljudi?

Emir Felić: Problem Bihaća i Krajine danas leži u činjenici da nema kvaliteta koji se prepoznaje i cijeni, ali ni snažnih govornika koji bi znali, mogli i smjeli artikulirati stvarne probleme. Posebno je žalosno to što ministri iz Unsko-sanskog kantona u javnost izlaze gotovo isključivo putem društvenih mreža. Uz svo uvažavanje njihovih mandata – jer izabrani su voljom naroda – oni ne koriste normalne, legalne i institucionalne kanale javnog komuniciranja. 

Još je poraznije što ne funkcionišu dopisništva Federalne televizije, BHT-a, FENE i drugih javnih servisa u Bihaću. Medijski prostor Krajine ostavljen je na margini. Žalosno je i to što Vlada Unsko-sanskog kantona ne posvećuje ozbiljnu pažnju medijima, već se gotovo svi oglašavaju putem Facebooka i sličnih mreža, barem iz ove perspektive, mada bih volio da griješim. To su kanali koji nemaju jasnu uredničku odgovornost, nemaju institucionalni legitimitet niti profesionalnu verifikaciju informacija. 

Istovremeno, u Krajini se ponovo otvaraju stare priče – Unska pruga, željeznička linija Sarajevo–Bihać, aerodrom. Međutim, sve su to teme bez jasnih vremenskih odrednica. Stalno se govori “biće”, “nekad”, “u budućnosti”, ali bez konkretnog datuma. Ljudi ne mogu čekati, jer život ne čeka nikoga. Jedan od najvećih problema Krajine danas jeste masovni odlazak mladih. Bihać je pust grad, u što sam se lično više puta uvjerio. Dođete, prođete ulicama – ljudi nema. Svi sanjaju odlazak. Moja poruka mladima je jasna: Zapad je tuđina. Tamo je hladno, i u svakom smislu. Potrebno je da se što više mladih ljudi vraća, da ovdje zasnivaju porodice, da im se pruži šansa. Ali ključno pitanje glasi – gdje i u kojem sektoru? Javni sektor je zatvoren i rezervisan gotovo isključivo za stranke i politiku, i dok se to ne promijeni, ovdje, nažalost, nema stvarnog života. Jedna od rijetkih oblasti koja se danas stavlja u fokus jeste Nacionalni park Una. Tu ima potencijala, prirode, vrijednosti i priča. Međutim, i taj prostor se često koristi za ličnu promociju pojedinih ministara i direktora, umjesto da bude u funkciji javnog interesa i općeg dobra. Paradoksalno je i žalosno da Bihać nema gradski bazen, nema uređen gradski prijevoz, dok istovremeno ima ogroman broj umjetnika rasutih širom svijeta – slikara, muzičara, profesora, književnika. 

Na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu predaju dva izuzetna profesora iz Bihaća, a nijedan od njih, ne znam da li je i u kojem obimu pozvan da gostuje ili predaje na Univerzitetu u Bihaću. 

Volio bih i vjerujem da će Bihać i Krajina, više početi da cijene svoje uspješne ljude i u BiH i u dijaspori. 

Ja znam da sam samo jedan od onih koji su otišli „trbuhom“ za kruhom, a kojem je duša ostala na Uni,  u Bihaću. Ovdje mi je lijepo, uspio sam ali ja sam i dalje Krajišnik. Svakom mladom novinaru danas bih poručio da se drži što dalje od političkih stranaka i što bliže životnim pričama. Onakvim kakve su radili Muhamed Mulić, Salih Brkić, Goran Milić – novinarski doajeni koji su znali da je čovjek u središtu svake priče. Takav rad, prije ili kasnije, dobije svoju valorizaciju i publiku. Najveći uspjeh danas nije funkcija, niti titula. Najveći uspjeh je imati zdravlje, dobru porodicu, čist odnos prema sebi i drugima, prema Bogu. Znati se izviniti, znati se pokloniti. Bio sam u Bundestagu, u Španiji, Egiptu, bio sam gost Vlade Republike Turske i Vlade Slovenije. I to, na neki način, smatram uspjehom. Ali najveći ostaje onaj unutrašnji – ostati čovjek.

KRAJINA: Šta danas, nakon svega proživljenog, smatrate najvećim uspjehom u životu?

Emir Felić: Ponosan sam na ostvareno u karijeri, na tragove koje sam ostavio u profesionalnoj i društvenoj zajednici, na prijatelje, posebno porodicu bez koje ne bih bio tu gdje sam danas.

KRAJINA: Kako danas provodite vrijeme i čime se bavite izvan novinarstva dok čekate penziju?

Emir Felić: Danas, nakon više od tri decenije profesionalnog novinarstva, živim mirnijim ritmom, onim koji dolazi tek nakon što čovjek iza sebe ostavi rat, redakcije, rokove i teške riječi. Još radim i čekam penziju koja mi je na dohvat ruke u nekoliko narednih godina, ali paralelno s tim, prije više od deset godina, zajedno sa suprugom Muneverom i porodicom, okrenuo sam se poljoprivredi, organskoj proizvodnji. Na imanju u vogošćanskom naselju Ugorsko, koje je supruga naslijedila, imali smo i plantažu aronije – tiho, bez velikih ambicija i bez oslonca na sistemsku podršku. Nakon perioda učenja i prilagođavanja, na parceli od oko dva dunuma posađeno je pet stotina sadnica, a prvi ozbiljniji rezultati došli su tek nakon tri godine napornog rada. Bez poticaja i institucionalne pomoći, okrenuli smo se maloj, porodičnoj preradi – proizvodnji soka i sadnica, u ograničenim količinama, uglavnom za poznate ljude, prijatelje i one koji do njih dolaze putem ličnih kontakata i društvenih mreža. Prateći iskustva drugih, posebno priču o uzgoju malina koja se pokazala neodrživom zbog sitnih parcela, neregulisanog tržišta i dampinških otkupnih cijena, odlučio sam da idem drugim putem. Danas na imanju, pored nešto aronije, uzgajamo i trešnje, višnje i jabuke – isključivo u okviru ekološke proizvodnje, bez hemijskih tretmana. Količine su male, ne zbog nedostatka volje, već zbog realnosti, teško je doći do radne snage za berbu i plasman, a još teže konkurirati uvoznoj robi koja po niskim cijenama puni trgovačke centre širom Bosne i Hercegovine. Za mene ovo nije posao u klasičnom smislu, niti borba za tržište. To je nastavak istog životnog principa koji me je vodio i kroz novinarstvo – biti svoj, raditi pošteno i ostati u dodiru s realnim životom. Dok čekam penziju, zemlja, priroda, mi je postala prostor tišine, rada i smisla, svojevrsna redakcija bez buke, u kojoj se, umjesto vijesti, uzgajaju strpljenje i mir...

Naravno uvijek u dubini duše su  šumovi valova Une, slika rametli Majke dok me ispraćala sa drvene ograde, i svjetla Grada dok silazim niz Ripački klanac u naš Bihać.