Postoje ljudi čiji se život ne može ispričati kratko, jer se u njihovim godinama ne sabiraju samo datumi i funkcije, nego slojevi vremena, grada i ljudi. U njihove biografije stanu mirisi rijeke, škripa snijega pod nogama, udarci lopte o prašnjavu ulicu, zvuk lokomotive u rano jutro i tišina pred teške odluke. Takvi životi ne stanu u fusnotu – oni traže prostor, stranicu i pažnju. Ibrahim Dupanović, Bišćanima poznatiji kao Crni, jedan je od tih tihih, nenametljivih graditelja zajednice. Čovjek koji je jednako pripadao Uni, sportskim terenima, omladinskim radnim akcijama, učionicama, ratnim rovovima, kancelarijama, gradilištima i porodičnom pamćenju. Njegov put nije bio pravolinijski, ali je uvijek vodio ka ljudima i gradu. Rođen u vihoru Drugog svjetskog rata, odrastao uz Unu, lokomotive, krpenjače i bosonogo djetinjstvo, izrastao je u sportistu, učitelja, omladinskog lidera, organizatora, hroničara porodice i kraja, čovjeka koji je ostavljao trag ne galamom, nego radom. Njegova biografija je ujedno i biografija jednog grada – Bihaća – i jednog vremena koje je tražilo izdržljivost, vjeru u zajednicu i spremnost da se uvijek preuzme odgovornost. U specijalu „Krajiški prvaci pregalaštva“ donosimo njegovu životnu priču ispričanu mirno i bez potrebe za velikim riječima – onako kako to obično čine ljudi koji su navikli da rade, a ne da se ističu. Neki detalji pripadaju samo njegovoj porodici i najbližima, ali ono što je utkano u grad, u Unu, u sport, u omladinu i u odbranu Bihaća, ostaje trajno zapisano kao dio zajedničke memorije – kao svjedočanstvo jednog vremena i karaktera jednog čovjeka. 

KRAJINA: Kada ste rođeni, gdje ste proveli djetinjstvo i kako pamtite svoje prve godine?

Ibrahim Dupanović: Rođen sam 28.10.1941. godine u Bihaću. Samim činom rođenja u Bihaću u moje biće, u moju svjesnost usađen je prirodni zakon da volim i činim sve za rodni grad. Od najranijeg odrastanja do danas misao vodilja bila je život s ljudima u lijepom i zdravom Bihaću. Tim putem sam išao. Osnovnu i učiteljsku školu završio sam u Bihaću. Djetinjstvo sam proveo u bihaćkom naselju Hatinac. Već tada je u meni stvorena ljubav prema Uni, sportovima na vodi i nogometu. Otac mi je Maše Dupanović iz Ripča. Majka Habiba Mahmuthodžić iz Bihaća, iz Hatinca. Kada su zasnovali brak, živjeli su u Ripču. Otac se bavio poljoprivredom, ali je bio talentovan i bavio se zidarijom. Građevinski stručnjak je bio u to vrijeme. U čemu se ogledalo to njegovo građevinarstvo? Zidao je furune, peći zidane, po selima u Hrgaru, u Lohovu, u Ripču. Prvih devet godina braka moj otac i majka nisu imali djecu. Tek nakon devet godina, 1934. godine, majka je imala porod. Rođena je moja sestra Derviša - Viša, a nakon nje braća Edhem 1936. i Esad 1939. godine.  Otac je bio građevinski radnik a majka  domaćica. Otac je bio izuzetno vrijedan, talentiran i  uspio je u nekom kasnijem vremenu završiti palirske kurseve u Banjoj Luci, kako su tada zvali građevinske kurseve te je postao  jedan od boljih građevinskih stručnjaka zidara. Kao takvog zapazio ga je i cijenio poznati građevinski stručnjak u Bihaću, Rus Asturov, koji je projektirao i vodio obnovu grada Bihaća poslije Drugog svjetskog rata. Mog oca je angažirao kao poslovođu na izgradnji suda u Bihaću, „sudske zgrade“. Moj otac je svoje sposobnosti ispoljio i prilikom izgradnje tunela u Ripču, kojeg je gradila francuska firma „Batinjol“.  izbijanjem Drugog svjetskog rata, 20. oktobra 1941. godine, fašisti su protjerali Ripčane, koji su odselili u Bihać uglavnom. Otac moj je napustio Ripač kao i svi Ripčani i došao je u Hatinac na zemlju moje majke Habibe. Tu je sretna okolnost bila što je  već bio zidar i kada je nabavio malo sredstava, napravio je na tom mjestu malu kuću. Dakle, 20. oktobra 1941. godine moji su odselili u Bihać, a 28. oktobra sam se ja rodio, kada su se vodile najžešće borbe. Rat je tekao. Kada sam imao 3–4 godine, 1944. godine, dobro je zapamćena Cvjetna nedjelja. Naime, tada su se katolici iz naselja Kralje i Vrkašić vraćali iz crkve i prolazili su makadamskim putem kroz Hatinac, Bakšaiš do Kralja i Vrkašića. Tada se dogodilo jedno teško bombardovanje ovog kraja i mnogo ljudi, naših komšija, je poginulo. Bombardovane su i naše bašte. Svi su pobjegli u rovove, u konobe, u kuće. Moj djed Huse je bio veliki vjernik i on se nije sklonio u rov već je nastavio kopati baštu. Ja sam bio dječačić od četiri godine i stalno sam bio uz njega. On je ilakao i štijao baštu. Tada je pala jedna granata u njegovu blizinu. Od nje su poginule dvije komšinice, jedna iz porodice Malkoč, druga iz porodice Bilić. Moj djed je tada teško ranjen, raznijela mu je nogu, nakon čega je podlegao u bolnci u Zagrebu. Mene je u leđa pogodio jedan geler i dan-danas imam veliki ožiljak pored same kičme na leđima, a liječio me doktor Pračić koji je važio kao dobar čovjek i dobar doktor. Godine 1944. rođen je moj mlađi brat Safet, a onda, 1947. rođen je i najmlađi brat Husein. Dakle, nas pet braće i sestra smo s roditeljima živjeli u toj kućici u Hatincu. S ocem smo obavljali poljoprivredne poslove na njivi. Sjećam se u avliji kuruzane, svako domaćinstvo se bavilo poljoprivredom, pa i ako je neko bio negdje zaposlen. Od tada smo imali dvije krave, koje smo mi djeca naizmjenično čuvali. U komšiluku je bilo mnogo djece, gotovo da nije bilo porodice u kojoj roditelji nisu imali po 5–6 djece. Nije bio problem naći društvo, naći one s kojima ćeš se igrati, s kojima ćeš provoditi vrijeme. Pamtim  bare,  prostor sadašnjeg Velikog Luga, nadomak hipodroma gdje smo vodili krave. Išlo se na Jablansku cestu, mi smo to zvali Nova cesta. Dobro se sjećam svih tih jablanova, bila je to prekrasna slika. Uglavnom, tu smo dobar dio djetinstva proveli, ali ono što će ostati za pamćenje  je ovaj prostor ovdje na Uni. Ovdje u neposrednoj blizini moje kuće je bila stara željeznička stanica s lokomotivama na parni pogon. Trošili su se ugalj i voda, a pamtim velike gomile zaliha uglja na kojim smo se igrali jer su nam u igri služili  kao brijeg. Postojala je vodostanica udaljena 50 metara od Une, a cijeli prostor pored Une je bio ravan. Na rubu je bio jedan brijeg gdje smo se zimi sankali i skijali. Ljeti smo provodili cijeli dan tu kupajući se, igrali smo nogomet i slično. Tada nije bilo lopti, igrao sam  topuzom,  to je bila krpenjača lopta. Igralo se na male golove i tu sam ja počeo vrtiti loptu. Raja je bila različitih uzrasta, a moja je bila srednjeg. Bilo nas je uvijek petnaesta, i djevojčica i dječaka. Zajedno smo provodili dane na Uni, kupali se, učili plivati. Kako sam ja naučio plivati? Mene je starija raja jedan dan odvela na Husein-begov most da gledam kako oni skaču. Međutim, kad smo tamo došli moj najstariji brat Edo i Pašo Pečenković su me uhvatili za ruke i noge i jednostavno me bacili u Unu. Bio sam dječak od šest godina. Most je bio  visok tri metra, a ja ne znam plivati. Mlataram rukama i nogama i nekako dođem do stuba od mosta i popnem se onako sav bez snage, a oni me opet bace, i tako tri puta. Onda sam shvatio da ne treba da se vraćam na  most, pa sam tako proplivao. Onda sam učio skakati. Imao sam odličnu raju. Međutim, najviše vremena sam provodio sa Huseinom Selmanovićem Fuksom. Bio je odličan momak i moj najbolji drug. Kasnije veterinar, poznati Bišćanin. S njim sam svakodnevno provodio dane. U nama se  rodila  ljubav za nogomet. Igrali smo na ulicama jer nije bilo igrališta. Zatim, naše svakodnevne igre su bile igre indijanaca, kauboja .... Igračke poput praćki i pušaka smo pravili sami. Imali smo dva kolara. U mahali su postojala dva kolara koji su nas fino prihvatali:  Žapčević Husein i Pečenković Nazif. Kod njih smo se osjećali kao u svojoj kući. Jednostavno, vidimo da im ne smetamo. Oni rade, tešu, sijeku, pilaju. Onda, kada pilaju točkove od trupina za kola mi od toga pravimo sebi igračke. Uglavnom, ako smo željeli igračku, morali smo je sami sebi napraviti. U osnovnu školu sam išao u Prekounje, zvala se „Ivo Lola Ribar“, a prva moja učiteljica je bila Ajša Butorovka, odlična učiteljica. Mislim da je ona porijeklom iz Sarajeva. Direktor škole je bio Osman Masnik. Pamtim to dobro. Lijepo je bilo u to vrijeme. Učitelji su nas dočekivali u školi kao svoju djecu, svoju porodicu. Bili su svjesni neimaštine. Nas pet iz komšiluka idemo u školu, a trojica su bosi, dvojica imaju patike ili neke cipele. To je bilo  teško vrijeme. Tako smo i nogomet na ulici igrali bosi. Noge su bile stalno izrazbijane, u krastama, krvave. Međutim, to nije smetalo – idemo dalje.

KRAJINA: Kako su izgledali vaš sportski put i mladost?

Ibrahim Dupanović: Potkraj šezdesetih godina igrao sam za Flamengo, jednu od najboljih malonogometnih ekipa tog vremena na ovim prostorima. U Bihaću su bila dva kluba u ono vrijeme. „Jedinstvo“ i „Signal“. U Signalu su uglavnom bili ljudi s desne strane Une – iz Prekounja, Hatinca, Bakšaiša i Kralja. Kasnije se taj klub zvao Željezničar. Osnivač  kluba bio je Šerif Bešlagić, veliki entuzijasta i zaljubljenik u nogomet. Moj brat Edo je igrao u Signalu, a i ja sam kasnije igrao u Signalu. Edo je upisao učiteljsku školu, a zatim i ja. Edo je bio odličan slikar, likovno mu je bilo priraslo srcu i dobro se snalazio u tome. Znao sam stajati dva do tri sata posmatrajući ga dok crta. Nogomet je ostao upečatljiviji. Poslije jednog duela dvije do tri minute je pokušavao uzeti mi loptu ali nije uspio ni doći do nje. Tada je rekao: „Dobar je!“. Ovo mi je bila velika pohvala najstarijeg brata i značila mi je podstrek za dalje napredovanje u nogometu. Bili smo braća kakva se rijetko rađaju – nas trojica, svaki na svoj način uporni i tvrdoglavi. Odlično je pjevao. Više puta je na džamiji učio ezan za podne  što se ocu svidjelo jer je bio vjernik. Nastavio je školovanje, studirao na Pegagoškom fakultetu i na kraju postao pedagog. U ovom posljednjem ratu bio je komandant štaba Teritorijalne odbrane i obavljao je značajne funkcije.  Početkom sedamdesetih godina izabrali su me za predsjednika NK „Bakšaiš“ koji se takmičio u krajiškoj zonskoj ligi, rangu u kojem se „Jedinstvo“ decenijama takmičilo.   Zatim sam u ljeto 1976. godine   izabran za prvog profesonalnog sekretara u NK „Jedinstvo“ gdje sam proveo šest godina, u periodu kada je klub ostvario najveći takmičarski rang u svojoj historiji. U to vrijeme, kada sam došao u Jedinstvo, započele su i velike promjene na stadionu i u njegovom okruženju, koje su bitno izmijenile tadašnju sliku tog dijela grada. Na stadionu je u početku postojala samo jedna aluminijska baraka koja je služila kao svlačionica i zapadna tribina, dok je istočna sezala tek do Aleje. Upravo u tom periodu građena je nova zapadna tribina, podignuta je klupska zgrada sa prostorijama i svlačionicama, a u isto vrijeme započeta je i izgradnja sportske dvorane Luke, čime je kompletan sportski kompleks dobio sasvim novu dimenziju. Početkom šezdesetih godina otpočele su unske regate. Do 2005. godine sam redovito bio član odbora za organizaciju održavanja Unske regate. 

KRAJINA: Bili ste izuzetno aktivni u omladinskom pokretu. Kako je to izgledalo?

Ibrahim Dupanović: Za vrijeme kratkog učiteljevanja obavljao sam dužnost predsjednika Omladinskog aktiva u Ripču. 1965. godine taj aktiv je proglašen najuspješnijim seoskim aktivom u BiH. To je bio jedan od povoda da me izaberu za predsjednika omladine Bihaća. Bio sam učesnik VII kongresa omladine BiH i VIII kongresa omladine Jugoslavije. Učestvovao sam na šest saveznih omladinskih radnih akcija. Na izgradnji Jadranske magistrale 1964. godine bio sam komandant bihaćke omladinske radne brigade, a 1968. godine komandant bosanskohercegovačke brigade na izgradnji Novog Beograda. Uz još dvojicu Bišćana, 1963. godine sam bio u specijalnoj brigadi na izgradnji porušenog Skoplja. U martu 1967.godine, kao član delegacije omladine Bihaća, posjetio sam najviše omladinske instance BiH i SFRJ, gdje smo predlagali da se gradi put Bihać – Jajce, da ga akcijama gradi omladina i da se put zove Put AVNOJ-a. Ovaj put je izgrađen 1969. godine i dobio je naziv Put AVNOJ-a. Želim podsjetiti, put od Bihaća prema Bosanskom Petrovcu vodio je od Brklje u Gornjem Prekounju prema Ružici i kod zgrade današnjeg Telekoma skretao je prema Ribiću, Orljanima. Nova trasa budućeg Puta AVNOJ-a imala je polazište kod današnje autobusne stanice, usmjerena prema Ribiću. Na tom mjestu, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, organizirano je svečano otvaranje radova na izgradnji Puta AVNOJ-a. U prisustvu nekoliko hiljada Bišćana, uz prigodan program, radove je otvorio naš visoki državnik tog vremena Džemal Bijedić. Dok sam sjedio s njim na buldožeru koji je prosijecao trasu, upitao me je: „Momak, hoće li se prevrnuti ova grdosija?“ „Neće“, kratko sam mu odgovorio. Sve ovo popraćeno je burnim ovacijama sretnih Bišćana.

KRAJINA: Gdje ste radili i šta smatrate svojim najvećim životnim djelima?

Ibrahim Dupanović: Radni vijek ostvario sam, osim u prosvjeti, u organima uprave Općine Bihać, u RO „Gorenje BIRA“, u Poliklinici u Bihaću i kao sekretar NK „Jedinstvo“. U toku svoje dugogodišnje radne aktivnosti primio sam značajna priznanja: Medalju za vojničke vrline 1965. godine, Orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima 1977. godine, Novembarsku nagradu grada Bihaća 1984. godine, Plaketu NK „Jedinstvo“ 1977. godine, Plaketu XX Unske regate 1985. godine. Bio sam predsjednik redakcijskog odbora za izradu prve publikacije „Unski smaragdi“. Za svoja najvažnija, moglo bi se reći životna djela ističem dva projekta: pokretanje i ukupna organizacija radova na izgradnji gradskog kupališta Hatinac i izradu porodičnog stabla i objavljivanje knjige o Dupanovićima. Izgradnjom kupališta grad je dobio jednu sasvim novu vrijednost. Kupalište postaje idealno mjesto okupljanja građana svih generacija, a Una prva rijeka u Bosni i Hercegovini na kojoj je izgrađena moderna skakaonica i postavljen tobogan. Na ovom kupalištu, sa mojim Hatinčanima, organizirao sam Prvo otvoreno prvenstvo grada u skokovima u vodu i Prve trke lađara 1976. godine. Moja životna sportska misija ispunjena angažiranjem u sportovima na vodi – kajakaštvu, skokovima u vodu i lađarenju – značajno je osvijetlila dimenziju mog ukupnog društvenog djelovanja. Kada je riječ o kajaku, mislim da je vrijedno istaknuti da sam već krajem šezdesetih godina postao član Štaba međunarodne Unske regate. Obavljajući ovu dužnost godinama stekao sam brojne prijatelje iz naše, ali i iz više evropskih zemalja. Ovo je prilika da podsjetim na izvanredne odnose sa kajakašima iz pobratimskog grada Bondeno iz Italije. Moja sreća ogleda se i u tome što sam aktivnosti iz ovog plana ostvarivao u vrijeme blistave karijere doajena bihaćkog – unskog kajakaštva Mirsada Ćoralića Kire, Huseina Karabegovića Ćene, Senada Zulića Bijelog i drugih. Otvorena prvenstva grada u skokovima u vodu u Hatincu iznjedrila su veći broj izvanrednih skakača. Neki od njih predstavljali su Bihać na tradicionalnim skokovima u vodu u Mostaru. Ipak, za pamćenje je odvažnost, hrabrost i elegancija skoka u vodu Roma Selmana Sakija iz bihaćkog naselja Ružica. Presretan sam bio kada se 16. marta 1991. godine u poznatom bihaćkom restoranu „Una“ na gradskoj otoci, na moj poziv, okupilo preko stotinu Dupanovića. Bilo je to prvo zvanično, organizirano okupljanje Dupanovića.Rado se sjećam i dana kada sam u porodičnoj kući na imanju u Ripču postavio muzej-sobu porodice Dupanović.Ljubav prema kraju iz kojeg vučem korijene okrunjena je objavljivanjem Monografije NK „Radnički“ iz Ripča i objavljivanjem Monografije KUD-a „Bratstvo“ iz Ripča. Pored ovih monografija objavio sam i tri knjige: „Dupanovići“, „Lipovače – porodično stablo“ i „Mahmuthodžići, stara bihaćka loza“ za koje sam izradio i porodična stabla te monografiju „Generacija Učiteljske škole Bihać 62“. 

KRAJINA: Služili ste vojni rok u Titovoj gardi i učestvovali u snimanju filma. Kako je do toga došlo?

Ibrahim Dupanović:Za vrijeme služenja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji u Titovoj gardi u Beogradu 1965. godine bio sam sudionik snimanja filma „Pogano korenje“. Kada se okončanjem Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji 1941. do 1945. godine neprijateljska vojska povlačila iz Jugoslavije, iza sebe su na Fruškoj gori sijali – postavljali mine. Poslije rata mine je trebalo otkloniti, deminirati teren. Obzirom da sam u vojsci služio rod „pionirska inženjerija“, deminiranje je bilo moja specijalnost.Film je sniman na Avali, filmskom gradu Košutnjak u Beogradu. Koliko se sjećam, pored mene su u snimanju učestvovali moji drugovi iz čete: Letić Ivo iz Beograda, Žutić Anton, mislim da je bio iz Pule, i Kokošar Pero iz Šipova kod Jajca. Film je godinama prikazivan u kinima širom Jugoslavije. Na svečanom obilježavanju Dana Jugoslovenske narodne armije 22.12.1965. godine u Beogradu, dodijeljeno mi je najveće vojničko priznanje – Medalja za vojničke vrline.

KRAJINA: Kako je izgledalo vaše angažovanje u Armiji Republike Bosne i Hercegovine?

Ibrahim Dupanović: Moje angažovanje u odbrambeno-oslobodilačom ratu u BiH 1992-1995. počelo je u aprilu 1992. godine. 3. aprila te godine, na poziv Senada Šarganovića, u večernjim satima – 21h, nas 80-ak Hatinčana smo se okupili na Kupalištu Hatinac.  Zaključak na tom sastanku je glasio: S obzirom da u Hatincu nemamo društveni dom, na moj prijedlog smo zatražili od željezničke firme „Vuča vozova“ da nam da na korištenje zgradu vodostanice. Sutradan sam predvodio delegaciju u ovu firmu. Odgovor direktora je bio da nam to može odobriti samo centrala željeznica u Sarajevu. Na to sam mu odgovorio da mi ne tražimo da nam se da zgrada na korištenje već da sačinimo zajedničku komisiju koja će prije iznošenja popisati inventar. Udovoljili su mom zahtjevu da se demontiraju stolice iz vagona mogornog vlaka. To nam je bio prvi namještaj. Tih dana u Bihać je došao bivši oficir JNA Faruk Hodžić Hodža. Raspoređen je da pomogne organizaciju u MZ Hatinac, a mi ga udomismo u Vodostanicu. Faruk Hodžić je, zapravo, bio i prvi stanar u Vodostanici. Dan kasnije sam ispred Vodostanice održao sastanak s više od 200 mještana Hatinca svih uzrasta. Upoznali smo ih sa stanjem u opštini Bihać i našim planovima. Kada je nakon toga  donesena odluka da se u opštini Bihać osnuju četiri odreda, Ibrahimu Dupanoviću, Muhamedu Alijagiću, Esadu Pečenkoviću  i Zvonku Bašiću je saopšteno da smo članovi Komande 4. odreda. Također nam je saopšteno da moramo osnovati odred od vojnih obveznika određenih godišta, iz mjesnih zajednica Hatinac, Bakšaiš, Kralje-Vrkašić, Pokoj, Kostela, Brekovica, Jezero, Spahići i Srbljani. Mi smo taj posao uspješno obavili u rekordnom vremenu. Komandno mjesto Odreda je bilo u Pokoju. Kasnije je meni na jednom svečanom okupljanju 4. bihaćkog odreda uručena zahvalnica. U ljeto 1993. godine raspoređen sam u Sektor za logistiku Komande 5. korpusa  na dužnost personalca. Ovdje sam često upućivan na obavljanje odbrambenih zadataka prema autonomiji – Čajići. Krajem 1993. godine saopšteno mi je iz Komande 5. korpusa  da Vejsil Korać i ja od 1.1.1994. godine idemo u prekomandu u 502. Sbr na tri mjeseca – do 30.marta 1994. godine. Vejsil je poginuo 30. marta 1994. godine, a ja samo ostao u Sektoru za moral 502. Sbr  i borbene zadatke najčešće uspješno obavljao upravo u Hatićima – autonomiji. Na izvanredan način organizirao sam saradnju između mještana mjesnih zajednida i boraca 502. Sbr. S predsjednicima mjesnih zajednica redovito sam održavao sastanke s ciljem da se pronađu načini kako bi se u svakom pogledu i u najvećoj mjeri pružila pomoć borcima. U tome sam u cijelosti uspijevao. Kada je u proljeće 1994. godine iz Generalštaba Armije R BiH stigla preporuka da se u svim vojnim formacijama ranga brigada i više urede – postave muzej-sobe, u Komandi 502. brigade  nije bilo dvojbe. Ovaj delikatan posao povjeren je meni. U veoma teškim okolnostima ovaj posao sam uspješno, na zadovoljstvo svih u brigadi, uspješno okončao. Na dan svečanog obilježavanja Dana 502.Sbr, 19.jula 1994. godine, u prisustvu svih boraca i starješina slavljenika i iznimno velikog broja građana general Atif Dudaković je Muzej-sobu 502. Sbr proglasio je otvorenom. Tog dana sam , u svečarskom ambijentu i prisustvu velikog broja slavljenika, pohvaljen.

KRAJINA: Nakon rata pokrenuli ste inicijativu za obilježavanje mjesta gdje je bila džamija u Ripču i 110 stabala povodom godišnjice postojanja osnovne škole u Ripču. Kako je došlo do tih ideja?

Ibrahim Dupanović: Poslije okončanja rata u BiH gotovo svakodnevno sam odlazio na imanje u Ripač, na prostor pored škole gdje je bilo mnogo kuća u ruševnom stanju. Često sam primjećivao parkirane automobile i ljude pored njih – bili su to putnici namjernici. Svaki put su me pitali: „Na kojem mjestu je bila džamija, kažite nam gdje je bila džamija?“ Tako iz dana u dan i to je trajalo mjesecima.Da bih pojednostavio stvar, došao sam na ideju da na mjestu gdje je prije domovinskog rata u BiH bila džamija postavimo informacionu ploču. U pomoć mi je pritekao izvrsni ripački aktivista Ekrem Tutić.Nakon što smo obezbijedili novčana sredstva, prema mom crtežu, bihaćki kovač Coko iskovao je metalnu ploču, a ja sam za sva vremena na njoj ispisao: „Na ovom mjestu do 1992. godine bila je džamija“. Coko je izradio jarbol za zastavu, a dobri čovjek, klesar Husein Kuduzović, izradio je i postavio mramornu klupu na kojoj se i danas mogu vidjeti brojni putnici namjernici koji se prisjećaju teškog vremena. Realizacija ideje o sadnji 110 stabala, krenula je marta 2019. godine, na sastanku koji je održan s početkom u 8.30 u restoranu „Maksima“ u Ripču, kojem su, na moj poziv, prisustvovali Dajra Muslić, direktorica Osnovne škole Prekounje-Ripač, i Adil Mušeta, predsjednik Mjesne zajednice Ripač.Na sastanku je dogovoreno da se, u povodu obilježavanja 110. godišnjice postojanja škole u Ripču, na prostorima oko jame Bezdana zasadi 110 stabala.Prema mojoj ideji, ovaj plan je ostvaren 24. aprila 2019. godine. Značajan doprinos u ostvarivanju ovog plana dali su nastavnici i učenici škole Prekounje-Ripač, mještani Ripča i uposlenici – stručnjaci  preduzeća Unsko-sanske šume. Sve ovo popratila je RTV USK.

KRAJINA: Kada biste morali izdvojiti jednu stvar, šta smatrate najvažnijim u svom životu?

Ibrahim Dupanović: Za čovjeka se kaže da je uspješan ako za života napiše knjigu, zasadi drvo i porodi djecu. Ja sam sa suprugom Halidom porodio dobru djecu, zasadio poznati lijepi voćnjak i napisao više knjiga.

ANTERFILE: O gradu i građanskoj inicijativi za Christiana Schwarza-Schillinga

KRAJINA: Kako danas gledate na razvoj Bihaća i ulogu građana u donošenju važnih odluka?

Danas nije teško primijetiti da se posljednjih decenija vizura grada mijenja prečesto i olako, što je najčešće posljedica pogrešnih odluka. Uvjeren sam da u donošenju odluka koje se tiču razvoja grada i egzistencije stanovništva moraju učestvovati najšire mase građana, a da se uvažavaju isključivo rješenja zasnovana na argumentima. Tome trebaju prethoditi javni skupovi i otvorene rasprave, uz jasno izraženu težnju da se postignu efekti nakon kojih će u zadovoljstvu zajednice i svaki pojedinac prepoznati i vlastitu sreću. Vođen tim uvjerenjem, sve što sam do sada radio, radio sam u dogovoru i uz saglasnost ljudi iz svog okruženja. Radovao sam se svakoj ideji, ali sam istinsku satisfakciju osjećao tek onda kada bi ona bila pretočena u konkretan posao – koristan i prihvatljiv za sve u sredini u kojoj živim. Smatram da se društvo mora stalno i odlučno suprotstavljati težnjama pojedinaca i devijantnih grupa koje pokušavaju uzurpirati opće, građanske vrijednosti. Građanima u tome, uvjeren sam, neće nedostajati hrabrosti. Ta građanska hrabrost na upečatljiv način pokazana je 2014. godine. Nakon što je postalo poznato da godinu ranije, povodom Dana grada Bihaća (26. februara), u Gradskoj upravi nije prihvaćen prijedlog da se Christianu Schwarz-Schillingu, bivšem šefu OHR-a i saveznom ministru Njemačke, dodijeli gradsko priznanje, grupa građana – Slavica Vuković, Ibrahim Dupanović Crni, Nurzekija Marjanović, Hatidža Pečenković Điđa i Vahida Sulejmanović – pokrenula je Tim građana za humane ideje s ciljem da se tom eminentnom evropskom političaru i humanisti oda dužno priznanje. Riječ je o čovjeku koji se tokom rata u Bosni i Hercegovini javno i otvoreno zalagao za Bihać, iskazujući moralnu hrabrost i ličnu čestitost, te se odrekao ministarske funkcije zbog izostanka adekvatne pomoći Evropе Bosni i Hercegovini na početku rata. Našu inicijativu snažno je podržao i bivši guverner Unsko-sanskog kantona, gospodin Kabiljagić. Pod pritiskom jasnog raspoloženja građana, Gradska uprava je 2015. godine donijela odluku da se Christianu Schwarz-Schillingu dodijeli priznanje Grada Bihaća. Bio je to samo jedan od niza primjera koji, nažalost, svjedoče o lošem radu tadašnje gradske administracije.