Bihaćki vozači i automehaničari, kojima je to profesionalno zanimanje, u subotu su, tradicionalnim defileom ulicama grada a potom svečanom večerom i zabavom uz muziku i igru, obilježili svoj dan, 15. januar. Ovim povodom se svake godine okupi na desetine profesionalnih vozača i mehaničara. Prilika je to za druženje, razmjenu iskustava ali i dodjelu priznanja zaslužnima. Svako od njih pojedinačno, posebno oni iz “stare garde” decenije života provedenih za volanom mogli bi pretočiti u knjigu, ali nisu to ljudi od pera, barem ne velika većina. Oni rade ono što najbolje znaju a to je vožnja, svakog dana nova ruta i pređeni kilometri.

Mirsad Vuković, Bišćanima poznatiji po nadimku Mišan, jedan je od profi vozača stare garde. Punih 47 godina je za volanom. Broj pređenih kilometara nemoguće je i izračunati. Ono što je zanimljivo je da se, kako kaže, ni nakon toliko godina rada kao vozač kamiona, nije se umorio, iako mu je do starosne penzije ostalo tek četiri mjeseca. 

Težak, stresan i odgovoran posao

Da će biti vozač i automehaničar Mirsad je znao još od najranijeg djetinjstva. Kamione i sve vezano za njih je zavolio uz rahmetli tetka Mujagu Dupanovića i strica Husu. Oni su ga, kako kaže, pored redovnog školovanja za ova zanimanja, pa onda položenog ispita za VKV,  naučili svemu što ovaj posao nosi, od slobode koju dišeš punim plućima dok si na točkovima moćne mašine, do rizika i drugih opasnosti koje isti nosi. 

Mirsad je iskustva sticao u državnim firmama ali i dugi niz godina kao privatnik, obrtnik. Prije rata četiri godine je radio u bihaćkoj firmi za putnički i teretni saobraćaj, čuvenom Unatransu a potom se počeo obaviti piljarijom. Dok je u Unatransu “utvrđivao” gradivo iz mehanike kao piljar najveći dio vremena je provodio za volanom. Putovalo se po robu gotovo svakodnevno. Najčešće su to bile duge relacije na jug sadašnje nam i bivše države, od Hercegovine, Hrvatske pa čak do Makedonije. Naporno a opet lijepo. Tokom rata, za potrebe 5. korpusa, kao pripadnik OS AR BiH, s vlastitim kamionom je obavljao sve što se od njega tražilo. U ratu je bio od prvog dana do kraja. Ranjavan ali i dalje na raspolaganju. Period nakon rata je donio neke nove izazove ali problem, i sve teže je bilo opstati u privatluku u ovoj branši. Mirsad se ipak nije udaljio od profesije ali je volan više zamijenio mehanikom, kupujući rabljena vozila, popravljuajući i prodajući ih kako bi se zaradilo dovoljno za pristojan život porodice. I tako sve do prije 12 godina kada se zapošljava u Elektrodistribuciji Bihać na mjestu vozača teških teretnih vozila i radnih mašina. 

-Do tada sam, kako sam rekao, uglavnom radio privatno. Imao sam svoja dva kamiona, jedno vrijeme i bager. Paralelno sam se bavio i mehanikom. Tetak i stric su mi bili životna škola što se tiče održavanja i vožnje kamiona. Sve što sam od njih naučio i onog što sam sam prošao mogu reći da sam ispekao dobro ovaj zanat. Ovaj posao volim i dokle god budem mogao ja ću voziti. Za volanom sam punih 47 godina. S ove vremenske distane mogu razdvojiti ono što ga čini lijepim i ono manje liješim i izazovnim. I nekako prevagne ono lijepo. Kada su u pitanju teretene mašine, tu vam je non stop jedna noga u grobu a jedna na cesti. Grubo zvuči ali je tako. Težak je to posao, stresan, nadasve odgovoran. Kod nas u BiH slabo plaćen za sve rizike koje nosi sa sobom. Ima tu situacija raznih, i smiješnih i zabavnih, ali je više onih koji ga čine opasnim pa ne čudi što se malo ljudi odvaži za ovaj poziv, posebno mladih ljudi. Opet sve zavisi šta voziš, kome voziš, za koga voziš. Ono što nas čini jedinstvenim je i ta naša solidarnost na cesti. Kada bi se svi slagali kao šoferi na putu, bez obzira znani – neznani, kad se sastanemo na odmorištima, gdje jedemo, pijemo kafu, ta solidarnost se tek tada vidi. Pomoć na putu nikad nije izostala, meni lično kada je trebala a mnogo puta sam ja bio taj koji je pomogao drugim vozačima, ne samo profesionalnim vozačima već i drugim učesnicima u saobraćaju. Jedan od slučajeva je bio ne tako davno, na prevoju Komar, gdje je vozač brze pošte, mlad dečko, sletio s ceste. Ja sam vozio teret na kamionu oko 20 tona. Policija me zamolila da izvučem taj kombi brze pošte i naravno da sam pomogao. Tako je kada god treba ako sam u mogućnosti, ističe Mirsad.

Bahatost vozača najveći problem za sve učesnike u saobraćaju

Manje više svi znamo da su ceste ne samo u Unsko-sanskom kantonu već i nekim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine u lošem stanju, ili blago rečeno ne ispunjavaju potrebne standard. Zbog neprilagođene brzine uvjetima na cesti, svakodnevno se dešavaju nasreće, često sa najcrnjim ishodima. Vozači kamiona su toga itekako svjesni i česti svjedoci nemara učesnika u saobraćaju. 

-Mi, vozači kamiona, vodimo računa i poštujemo druge učesnike u saobraćaju. Naši uslovi na cesti su, jednom riječju, grozni,  zavisno od relacije. Ja vozim po cijeloj državi BiH. Najlošije ceste su od Doboja do Tuzle, od Sarajeva do Goražda, Lašvanska dolina. Unatoč činjenici da svi manje više znaju kakvi su to putevi, ima vozača koji voze mala vozila u odnosu na nas kamiondžije, oni prave problem, pretiču na punoj liniji, ometaju nas u vožnji… Svašta se dešava. Imao sam lično nekoliko situacija gdje sam morao reagovati burnije, jer su to mahom mladi momci, puni adrenalina, koji sebi daju pravo prvenstva gdje njima odgovara a ne libe se ni psovki kada im  zatrubiš i daš do znanja da su u prekršaju. E tada se i meni pomrači pred očima i ne znam, zaista, kako bih reagirao da stane i sačeka me. Razumijem ja mladost i sve ali oni sa luksuznim vozilima su naspram nas mrav na putu. Kada bi se i mi bahatili u vožnji, ne treba puno razmišljati ko bi gore prošao. Ovim putem bih apelirao na sve učesnike u saobraćaju, posebno vozače taxi vozila i brze pošte, da se pridržavaju propisa u saobraćaju i uvjeta na putu. Imao sam jednu situaciju gdje mi je život bio ugrožen, u susret mi je išao kamion s prikolicom. Vozač je bio mlad dečko,  cesta je bila klizava, njega je ponijelo, upopriječilo prikolicu na putu. Ja sam naišao baš u tom trenutku. Sreća moja je da nisam vozio brzo, maknuo sam se desno koliko je to bilo moguće, zatvorio oči i čekao šta će biti sa mnom. Osjetio sam udarac i čuo staklo kako se lomi ali na sreću nije došlo do veće štete a nas dvojica smo ostali neozlijeđeni. Problem je što većina, čast izuzecima, tih mladih vozača, misle da kada sjednu za volan kamiona od 500 konja, da mogu sve. A to je velika greška. Poseban oprez je potreban na relaciji Bihać – Bosanska Krupa. Svi znamo kakav je promet kroz kanjon. Upravo na tim dionicama imamo vozače koji misle da je cesta njihova i da im ne može niko ništa. E to me posebno ljuti, ističe Mirsad.          

Poredeći prijeratno i poslijeratno vrijeme, Mirsad ističe kako je to prosto neuporedivo. Poslije rata je nastala ekspanzija kamiona na cestama, jakih kamiona, snage od 300, 310 do 550 konja. To su nova, moderna vozila za razliku od prijeratnih. Dajc s pikolicom je u prijeratno vrijeme bio kamion od 125 konja i bio je zakon na cesti. Kako Mišan kaže ko je vozao Djaca, vidio je brdo prije nego iko od učesnika u saobraćaju. Međutim taj kamion, te snage je neuporediv sa kamionima koje sada viđamo na cesti. Puno je bilo manuelnog rada, popravki a sada je to tehnološki naprednije, lakše ali i opasnije. 

-Ja sam se obučavao na FAP-u, snage 130 konja. Sada vozim IVEK-a 310 konja, s kojim sam prešao 420.000 km bez većih popravki, koji me i danas služi i vjerujem da će me ispratiti u penziju. Volio bih da se više mladih opredjeljuje za ovaj posao  ali ne zbog neke dobre zarade već iz ljubavi prema ovom poslu. Za sada ih malo pokazuje zanimanje i ja ih razumijem. Posao nije lak a ni dovoljno plaćen u većini slučajeva. Oni koji se i odluče biti profi vozači, mahom odlaze iz BiH, bave se špedicijom, puno više zarađuju i iz tog ugla ih razumijem. Moja je sreća da radim u državnoj firmi, gdje su radnička prava u cjelosti ispoštovana ali da je lako nije. Ja sam pored toga što sam vozač kamiona i vozač radnih mašina, tu spada dizalica. Vozilo kojim upravljam bez tereta je teško 40 tona. Dizalica koja diže teret od 40 tona prazna teži 29 tona. To je jedna od opasnijih mašina i za to treba biti školovan, pogotovo sada za novije dizalice koje su na digitalni mehanizam. Ne može sada momak od 25 godina sjesti za stroj vrijedan 500 – 600 hiljada maraka, možda i više i da kaže ja to mogu i znam. Teoretski je to moguće ali iskustvo je, uz školovanje, jednako bitan faktor za upravljanje takvom jednom mašinom. Ja uglavnom na terenu prevozim teške terete, betonske bandere, koje nabavljamo iz raznih dijelova F BiH. Najduža relacija je Bihać – Goražde a već sam rekao kakve su ceste na toj dionici. Uglavnom idem na dva dana. Pravila su jasna dnevno imam devet sati vožnje, uz obavezan odmor od 45 miunuta nakon prvih pet sati vožnje. To je itetako potrebno jer 99 posto vremena na putu sam sam.  Bude zamorno ali posao se mora odraditi na vrijeme. Moj je problem što godine stižu i sve je teže satima biti prikovan za volan, ali raditi se mora. Ima i smiješnih situacija. Nedavno mi se desilo da sam onako, ponijelo me, iskočio iz kamiona, baš ko mladić, i kako sam se slabo dočekao na zemlju napravio sam kolut naprijed. Koliko god mi je bilo drago da niko nije vidio tu moju nespretnu akrobaciju, toliko mi bilo drago da još uvijek mogu napraviti taj kolut naprijed. Koliko je to tehnički bilo ispravno ne znam, ali sam ga uradio. Za moje godine ja sam zadovoljan, priča nam kroz smijeh Mirsad.

Vožnja autobusa i špedicija nikad nisu bili Mirsadov izbor

Mnogi od starijih generacija znaju da je Mišan bio veliki talenat u nogometu. U Jedinstvu je trenirao još kao dijete i došao do ranga prve seniorske ekipe. Paralelno je radio posao koji i danas radi.  Iako mu se smiješila nogometna karijera, kod konačnog odabira nije dvojio. 

-Od svih sportova nogomet je bila, i sada je, moja velika ljubav. Jedinstvo mi znači sve ali je ljubav prema kamionima i ovom pozivu bila daleko jača. Zbog mog posla, čestih putovanja, višednevnih izbivanja od kuće, trpila je porodica, malo učestvuješ u odgoju djece, ali imali su razumijevanja. Opet ponavljam za svakog čovjeka je najvažnije da radi ono što voli. Meni se pruža šansa da nakon navršenih 65 godina starosti, ostanem još koji mjesec da radim ovaj posao u firmi u kojoj jesam. Prihvatiću tu ponudu jer osjećam da mogu. Iako sam profesionalni vozač 47 godina, nisam se umorio od puta. Istina tijelo šalje signale da bi trebao usporiti, možda i stati, ali mene put zove, ističe Mirsad Vuković Mišan.

Ono što ga nikad nije privlačilo je vožnja autobusa i rad u špediciji. U poslu kojim se bavi gotovo pet decenija bilo je uspona i padova ali zar tako nije i u svakom drugom poslu? Nama ostaje da mu poželimo dobro zdravlje, dugovječnu penziju i sreću na cesti, kuda god ga ona vodila.