U okviru specijala „Krajiški prvaci pregalaštva“, koji donosi životne i profesionalne priče ljudi čiji su putevi obilježeni radom, odgovornošću i trajnim doprinosom zajednici, donosimo razgovor s Nikolom Findrikom, vanrednim profesorom Pravnog fakulteta Univerziteta u Bihaću, pravnikom i bivšim ministrom pravosuđa i uprave Unsko-sanskog kantona. Nikola Findrik rođen je 1982. godine u Bihaću, gdje je odrastao i gdje i danas živi. Njegov profesionalni i akademski rad vezan je za oblasti krivičnog prava, kriminologije i penologije, dok je njegov javni angažman prepoznat kroz institucionalni rad i učešće u procesima reforme pravosuđa i državne uprave. U periodu od 2017. do 2018. godine obavljao je funkciju ministra pravosuđa i uprave u Vladi Unsko-sanskog kantona, gdje je, između ostalog, bio uključen u unaprjeđenje kaznene politike, razvoj alternativnih krivičnih sankcija i reformu sistema državne službe. U razgovoru koji slijedi, Findrik govori o djetinjstvu prekinutom ratom, porodičnom stradanju, sazrijevanju u teškim okolnostima, putu kroz školovanje i akademsku karijeru, ali i o iskustvu političkog angažmana, ključnim problemima bh. politike, potrebi za suštinskim reformama, društvenom aktivizmu, humanizmu, međunacionalnim odnosima u Unsko-sanskom kantonu te poruci mladima u vremenu opće društvene nesigurnosti.

KRAJINA: Rođeni ste i odrasli u Bihaću. Kako pamtite svoje djetinjstvo?

Nikola Findrik: Rođen sam u Bihaću, odrastao u Bihaću i cijeli svoj život provodim ovdje. Negdje u periodu početka osnovne škole zadesio me rat. Upravo su me rat i okolnosti vezane za rat u velikoj mjeri formirali kao današnju ličnost. Sa nekih osam godina moj otac je zarobljen na samom početku rata, čak štaviše, zarobljen je onog dana kada se počelo pucati. Bio je Bajram 1992. godine. Dan ili dva poslije toga izbjegli smo iz Golubića, pod kišom metaka i granata, provlačeći se kroz blatni kanal, preko raskomadanih tijela. Ja sam srednje dijete, imam dvije mlađe sestre – jedna je tada imala dva mjeseca, druga dvije godine. Nekako u tom trenutku moje djetinjstvo je prestalo. Došao je novi život i nove obaveze – nabavka ogrjeva, već prve zime odlazak u šumu i sve ono što je ratno vrijeme nosilo sa sobom. Prije nekoliko godina, otprilike, moj sin je bio tog uzrasta, danas je malo stariji, ali tada mi mama kaže da ga ispratim do prijatelja, nekih stotinjak metara od naše kuće. Ja joj kažem: „Kuda da ga ispratim, ti si mene slala u šumu, u ratu, u tom periodu.“ Ona mi odgovara da tada nisam bio sam, da je u šumi uvijek bilo još ljudi koji su sjekli drva. I upravo zbog toga, iako je to bio ružan i težak period, na neki način bio je i lijep period. Emocije su pomiješane kada se prisjetim tog vremena. Nekada čak znam reći da mi je taj period bio možda i najbolji dio života, gledano iz perspektive onih još uvijek nezrelih misli, jer sa osam ili devet godina i nema nekakvih zrelih razmišljanja. Prisjećam se odlazaka na Jotane i na Ljubavno, preplivavanja Une na kritičnim terenima, kao i svih drugih dječijih, vragolastih igara i dešavanja. Možda je o nekima i bolje ne govoriti, jer kada bih danas čuo da moje dijete radi isto, ne znam šta bih napravio. Upravo to djetinjstvo u ratu učinilo je da vrlo rano sazrijem.

KRAJINA: Vaš otac je stradao u ratu. Koliko je to obilježilo Vaš život?

Nikola Findrik:  Otac je zarobljen i pronađen tek 2003. godine – nije preživio. Tog dana odveden je u IMT tvornicu u Ripču zajedno s jednim komšijom Bošnjakom i jednim Srbinom kod kojeg su išli, jer je bio na izviđačkom zadatku. Taj Srbin kod kojeg su išli uspio se spasiti tako što je prodao, odnosno „prodao“ pod navodnicima, odnosno prepisao svoju imovinu nekome i uspio se izvući preko Srbije i Mađarske, te danas živi u Australiji. Moj otac i taj komšija ubijeni su istog dana. Pronađeni su kao posljednji u masovnoj grobnici, a preko njih je bilo još oko sedamdesetak ubijenih mještana naselja Orašac. Radi se o jami Tihotina, gdje su i pronađeni, a koju možemo vidjeti s ulaznih vrata naše kuće, tako da mi je i ona svakodnevni podsjetnik. Kada smo ga 2003. godine pronašli, prethodile su tome brojne priče i informacije. Naravno, tragali smo za njim još od prvih razmjena, još 1992. godine, ne znam tačno u kojem periodu, kada je navodno njegovo tijelo bilo na spisku. Ispostavilo se da je u toj vreći bila neka druga osoba, žena, pa sve do konačnog pronalaska. Dakle, postojao je čitav sijaset različitih i često kontradiktornih informacija prije nego što je istina konačno utvrđena. Kada je odveden, otac je bio mlađi nego što sam ja danas – imao je 37 godina.

KRAJINA: Kako je izgledao Vaš put kroz školovanje?

Nikola Findrik: Srednju školu sam upisivao razmišljajući šta bi mi u datom trenutku bilo najpametnije. Upisao sam školu koja bi bila dobar oslonac za studij koji, po svemu sudeći, najvjerovatnije neću upisati. Bila je to medicinska škola, koja je u tom periodu imala izuzetno dobar program, gotovo sličan gimnazijskom, i davala je dobre mogućnosti za eventualni nastavak studija. Ipak, bio sam ubijeđen da do toga vjerovatno neće doći, jer sam planirao da idem raditi i da se brinem o porodici. U međuvremenu se starija sestra udala pod određenim okolnostima. Brat je odmah po okončanju rata otišao, upisao srednju školu, odnosno zanat kojim se naša porodica inače bavi, i danas živi u Zagrebu. Ja sam u tom periodu ostao s mamom i sestrama i, naravno, morao sam se brinuti o njima. Bio je to i period kada su nas, iz nekog razloga, kroz određenu reviziju, skinuli sa spiska pripadnika boračke populacije. Tada smo, godinu, dvije, pa i tri, vodili – zapravo mama je vodila – pravnu bitku da dobije bilo kakva sredstva. Bili smo bez ikakvih primanja, pa sam, uz školovanje, morao i raditi. Zbog svega toga bilo je vrlo izvjesno da neću studirati. Važno je napomenuti i da smo se odmah nakon rata vratili u Golubić. Nakon završetka medicinske škole otišao sam na kratko raditi honorarno, odnosno sezonski, u Italiju, gdje sam zaradio nešto novca. Po povratku sam donio odluku da ipak mogu studirati, odnosno da tim novcem, uz nastavak sezonskih poslova, mogu obezbijediti svoj studij i istovremeno voditi brigu o sestrama i mami. Bila je to bučna odluka – da me mama danas čuje kako o tome govorim, siguran sam da bi me i dalje izgrdila. Pravni fakultet sam izabrao igrom slučaja. Isključivo iz razloga što je u tom trenutku bilo slobodno mjesto na Pravnom fakultetu i zato što se nalazi u Bihaću. Ljubav je uvijek bila medicina i možda je dijelom i ostala, ali kako godine prolaze i kako sam sve dublje u ovom poslu, ta želja polako blijedi, a neke stvari se i zaboravljaju. Dakle, pravo je došlo slučajno. Nisam imao mogućnost da idem negdje drugo, niti sam imao mogućnost da plaćam drugu prijavu ispita. Koliko god ta cijena bila mala, meni je bila velika. Morao sam ići na sigurno, i vjerovatno je i iz toga proizašao taj kasniji uspjeh. Fakultet sam upisao 2001. godine. U mojoj generaciji nas je bilo jako mnogo. Na prvoj godini sam kasnije saznao da amfiteatar ima 220 sjedećih mjesta, ali smo sjedili i na pomoćnim stolicama i na stepenicama. Bilo nas je zaista mnogo brucoša, barem na predavanjima poput Rimskog prava i drugih predmeta kod profesorice, famozne Dženane. Redovni studij prava upisalo je 180 studenata. Od te generacije prvoupisanih, nas 12 je diplomiralo otprilike u razmaku od dva dana i svi smo bili na zajedničkoj promociji. Naravno, bilo je i drugih diplomiranih, ali iz ranijih generacija. Ja sam generacija iza Albina Muslića, Amre, Albijane Trnavci, Elvedina Sedića i Belme. Sa mnom je fakultet upisala i završila kolegica Bećiraj, koja je danas vanredna profesorica na građanskopravnoj oblasti. Bilo je tu i studenata poput Samira Sedića, koji je bio ministar poljoprivrede u Vladi premijera Izudina Sračevića, potom ministar privrede u jednoj rekonstrukciji Vlade premijera Huseina Rošića, a danas radi u Ministarstvu zdravstva Unsko-sanskog kantona. Neki su napustili pravo, neki su danas uspješni advokati, sudije, tužioci ili državni službenici. Dakle, ima nas. Od tih možda poznatijih, izdvojio bih Asmiru i Samira.

KRAJINA: Kakav je bio studij prava u to vrijeme?

Nikola Findrik:  Za razliku od današnjeg studija, koji je koncipiran kroz jednosemestralne predmete, kolokvije, predispitne obaveze i sistem bodovanja, mi smo imali obimne predmete i veliku količinu literature iz svakog predmeta. U pravilu, pored onoga što se nazivalo obaveznom literaturom, nama je i preporučena literatura bila obavezna. Iz pojedinih predmeta imali smo nešto što smo tada nazivali kolokvijima ili nečim sličnim tome, ali u najvećem broju slučajeva ti kolokviji nam nisu mnogo značili, jer smo na završnom ispitu ponovo polagali kompletnu materiju. Ipak, i ti kolokviji su imali svoju vrijednost, jer su nas tjerali da učimo kontinuirano. Predmete smo slušali od oktobra do juna, kroz dva semestra. Nije bilo jednosemestralne nastave, niti ovih današnjih rokova poput januarskog, februarskog ili aprilskog. Poseban izazov bio je poslijeratni period, nedostatak literature i nemogućnost njene nabavke. Internet je tada tek nastajao, odnosno bio je u povojima na našem području. Odlazak u Kantonalnu biblioteku, sa sedam, osam ili deset računara, koliko ih je već bilo, bio je sastavni dio studiranja. Dial-up povezivanje, krčanje, prekidi veze i stalno ometanje koncentracije bili su svakodnevnica, i to pod uslovom da uopće uspijem doći na red za računar, jer je najčešće neko već bio tu, pa se čekalo. Uprkos svemu, bio je to jedan lijep period. Mislim da smo bili bliži jedni drugima, da smo se više fizički družili, više komunicirali i bili više usmjereni jedni na druge. Pomagali smo jedni drugima u situacijama kada neko nije mogao doći na predavanje, pa bi mu neko drugi dao svoje bilješke. Imam osjećaj da se to danas kod mlađih generacija polako gubi. Vjerujem da i oni dijele bilješke, ali to je neki drugačiji vid – nije to ono da sjednemo uz kafu ili na klupu u parku, da zajedno čitamo, upoređujemo i razgovaramo. Danas su tehnika i tehnologija, paradoksalno, dovele do određenog udaljavanja ljudi, iako bi nas u konačnici trebale zbližavati.

KRAJINA: Kako ste spojili akademsku i političku karijeru?

Nikola Findrik:  I politika je bila splet okolnosti. Vjerovatno sam, dijelom zbog svoje nacionalnosti, a dijelom zbog struke, pozvan da budem član te Vlade. Nekada u životu treba promijeniti svakodnevicu, pa i posao koji radite – koliko god on bio dinamičan i nimalo monoton, a tu prvenstveno mislim na visoko obrazovanje. Ipak, čovjek osjeti potrebu da izađe iz tog okvira, da vidi i onu „vanjštinu“ i da se okuša u nečemu drugačijem. Politika me, sama po sebi, nikada nije posebno zanimala. Međutim, upravo tada sam odlučio da budem dio politike, da pokušam, jer nisam želio da sebi sutra mogu prigovoriti da nisam ništa pokušao. Smatram da onda nemaš ni pravo da kritiziraš. Moram reći da je to za mene bilo jedno zanimljivo iskustvo. Bio je to saziv Vlade od 2016. do 2018. godine, otprilike dvije do dvije i po godine mandata, na poziciji ministra pravosuđa i uprave. To je ujedno bio period kada se na federalnom nivou, a potom i na kantonalnom, donosio Zakon o državnoj službi, na koji sam posebno ponosan. Tim zakonom uspjeli smo barem započeti jednu stepenicu u razvoju državne službe u smislu transparentnog i meritornog zapošljavanja. Bili smo među prvima u Bosni i Hercegovini koji su uveli obavezu rukovodioca organa da primi najbolje kandidate sa liste uspješnih kandidata, a ne da bira po nekim drugim kriterijima – po principu sviđanja ili nesviđanja, ili nekim sličnim, subjektivnim mjerilima. Nastojanje tadašnje šefice odsjeka u Ministarstvu pravosuđa, s kojom sam radio na tom zakonu, i moje lično nastojanje, bilo je da idemo i korak dalje. Posebno zato što je reforma državne službe već bila započeta i na federalnom nivou. Smatrali smo da bi trebalo unaprijediti i sistem stručnog ispita, jer ovaj današnji, iako možda najobjektivniji, nije nužno i najbolji pokazatelj stvarnog znanja. Imali smo određene ideje u tom pravcu, ali ih, nažalost, nismo uspjeli realizirati. I ona i ja smo u međuvremenu napustili Ministarstvo pravosuđa, pa ta ideja nije privedena kraju. Ipak, nadam se da će neke nove generacije nastaviti tim putem i unaprijediti ono što je započeto. Funkcionirao sam na način da me politika nije stvorila, pa tako nije mogla ni upravljati mnome. Bilo je određenih situacija, zaista rijetkih i uglavnom bezazlenih, u kojima su postojali pokušaji utjecaja. Ne govorim o nekim krupnim stvarima, ali sam tada znao reći: „Šta mi možeš? Ne možeš me smijeniti. Hoćeš da podnesem ostavku? Slobodno. Mene to ne zanima.“ Ministarstvo pravosuđa, u suštini, nije toliko političko koliko je stručno ministarstvo. Jedan od osnovnih poslova jeste davanje stručnih mišljenja na propise prije njihovog donošenja. Dešavalo se da nekome to mišljenje ne odgovara, pa pokuša izvršiti pritisak. U takvim situacijama bih rekao: „Dovedite onda nekoga ko će napisati drugačije mišljenje. Ja stojim iza ovog stručnog mišljenja.“ U tome se nisam dao zbuniti.

KRAJINA: Gdje vidite ključne probleme bh. politike i koje reforme su najhitnije?

Nikola Findrik:  Generalno govoreći, dakle ne samo kada je u pitanju politika u našem kantonu ili u našoj državi, nego politika uopće, uvijek je neki interes u pitanju. I to je, u određenoj mjeri, legalno i legitimno. Političari imaju svoje interese, bilo privatne, lične ili neke druge, i naravno da imaju motivaciju da se bave politikom. Problem nastaje onda kada taj interes, po svom intenzitetu, nadvlada javni interes. U tom trenutku dolazimo u ozbiljan problem, jer se na uštrb javnog interesa ne smije eksploatirati lični interes. Nažalost, to je nešto o čemu najveći broj političara ne vodi dovoljno računa. S druge strane, nemamo ni dobru opoziciju, niti imamo izgrađen sistem građanske odgovornosti. I to je, dobrim dijelom, posljedica dugogodišnjeg komunističkog sistema – ne u smislu zatupljivanja, nego ulijenjivanja određenih moždanih navika, tog obrasca razmišljanja prema kojem pojedinac kaže: „Ne mogu ja ništa promijeniti.“ Većina ljudi smatra da svojim glasom, svojim javnim istupanjem ili obraćanjem ne može potaknuti nikakve promjene. Međutim, šutnja i nekritiziranje onoga što ne valja u suštini znači podržavanje onoga što ne valja. Kada govorimo o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH koji je iz njega proizašao, radi se o izuzetno kompleksnom pitanju. Ako mi dozvolite, rekao bih da su sve tri strane na neki način bile primorane da prihvate Dejton kao mirovni sporazum. Možda je to u tom trenutku bilo rješenje koje je donijelo mir, ali je, nažalost, dugoročno ostavilo ozbiljne posljedice po budućnost Bosne i Hercegovine. Dejtonski ustav, odnosno Ustav BiH, sastavni je dio tog sporazuma, ali to ne znači da se on ne može mijenjati. U jednom periodu, otprilike između 2008. i 2011. godine, u našoj državi se osjetio određeni reformski zamah. Postojao je duh pozitivizma i određena nada u budućnost i opstanak. Nakon toga, kako na globalnom nivou, tako i danas, svjedočimo jačanju i dominaciji desnice, čak i u demokratskim društvima. Ključni problem Bosne i Hercegovine leži u izraženim interesima pojedinaca i interesnih grupa, koji se realiziraju upravo održavanjem ovakvog sistema odlučivanja kakav je postavljen Dejtonom. Pozivanjem na nacionalne interese jedne, druge ili treće strane, u suštini sve tri strane, najiskrenije rečeno, održavaju i podržavaju ovaj sistem, jer on svima njima odgovara. I tu ne govorim samo o vladajućim strukturama, nego i o opoziciji, koja se nada da će jednog dana postati dio te iste vladajuće strukture. Kada govorimo o reformama, jasno je da ih treba više. Ja polazim iz svoje kuće, odnosno iz svoje struke, i smatram da je reforma pravosuđa ključna. Za funkcionisanje svakog društva nužno je nezavisno i objektivno pravosuđe. Sudska vlast, odnosno pravosuđe, kao treći stup vlasti, po principu takozvanog check and balances, predstavlja kočnicu i zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u njihovim samovoljama i propustima. Ali ovdje govorim o stvarnoj, suštinskoj reformi pravosuđa, a ne formalnoj ili kozmetičkoj. Naravno, postoje i sitne izmjene koje su potrebne, ali one same po sebi nisu dovoljne. U kontekstu ovog ubistva u Mostaru, odnosno femicida u Mostaru, imao sam i neka online predavanja za mostarske studente. Nisu bila na tu temu, ali su me pitali upravo o tome, i tada sam naglasio da borba protiv kriminala, pa i tog vida kriminala, u velikoj mjeri zavisi od pravosuđa. Učinkovita kaznena politika, kazna koja odvraća potencijalnog počinitelja od izvršenja krivičnog djela, izvjesna kazna – ne kažem nužno prebrza, ali dovoljno brza i izvjesna – a ne nužno visina kazne, može doprinijeti smanjenju kriminaliteta. Zašto ovo govorim? Zato što smo dugo vremena kritikovali naše pravosuđe kada su u pitanju silovanja. Ili nije bilo osuđujućih presuda, ili su one rijetke osuđujuće presude završavale uslovnim osudama ili vrlo malim efektivnim kaznama zatvora. A onda u posljednjih nekoliko godina dolazimo u situaciju da, ako uzmemo samo sudsku statistiku, kažemo: „Svaka čast, vidi se da su se reformirali, promijenili kaznenu politiku.“ Međutim, kada zagrebemo malo ispod površine, vidimo da su u tim statistikama najčešće migranti ti koji su možda učinili, a možda i nisu učinili ta krivična djela. Dakle, strogoća se testira selektivno. Statistički to možda izgleda kao napredak, ali suštinski se ništa nije promijenilo. Isto tako, borba protiv korupcije mora biti stvarna, učinkovita i efikasna. Ne borba forme radi, ne borba radi otvaranja novih institucija ili novih radnih mjesta, nego istinska borba protiv korupcije. Najvažnije od svega jeste da svaka reforma mora rezultirati stvarnim povjerenjem građana u institucije. Bez tog povjerenja, nijedna reforma nema puni smisao.

KRAJINA: Šta za Vas znači pregalaštvo i kako gledate na humanizam iz perspektive vjere?

Nikola Findrik:  Društvenog aktivizma, zapravo, ima dosta i on mi mnogo znači. S jedne strane, on izgrađuje čovjeka kao individu, kada govorimo o ličnom planu, a s druge strane donosi korist i društvu u cjelini, kao i svim njegovim članovima. U određenim segmentima institucije jednostavno ne mogu u potpunosti odraditi svoj posao – ili zato što nisu dovoljno kapacitirane, ili zato što ne mogu doprijeti do određenih problema zbog nedostatka povjerenja u institucije. Upravo tada društveni aktivizam dolazi do izražaja, jer određeni pojedinci ili grupe uspijevaju doprijeti do same suštine problema i pomoći u konkretnim slučajevima. Tu prije svega mislim na aktiviste koji se bave zaštitom različitih kategorija ljudskih prava, kao i na one koji rade s osobama u nevolji, poput ovisnika i drugih marginaliziranih skupina. S druge strane, i sama javna riječ – izgovorena riječ, dijeljenje stavova i uvjerenja, te utjecaj na svijest i javno mnijenje – može itekako doprinijeti određenom boljitku i razvoju društva. Upravo kroz takav angažman dolazi do humaniziranja odnosa među ljudima. Kada govorimo o humanizmu i humanitarnim udruženjima iz perspektive vjere, konkretno katoličanstva, važno je razumjeti širi kontekst. Postoje brojne misije katoličanstva, kao i misije drugih religija, koje su usmjerene na širenje vjere, ali i na pomaganje ljudima. Unutar katoličanstva posebno bih izdvojio pojedine svećeničke redove, prije svega franjevce, koji su naročito privrženi narodu. Franjevci su u Bosni i najdominantniji, ali naravno postoje i drugi redovi. Njihov način života, koji u velikoj mjeri naginje asketizmu, šalje snažnu poruku drugima da trebaju biti dobročinitelji i da žive u službi zajednice. U konačnici, osnovna postavka katoličanstva, odnosno kršćanstva općenito, kroz biblijska učenja i kroz učenje o Isusovom životu, jasno ukazuje na karitativni i milosrdni kontekst. Riječ je o milosrđu koje nam sam Bog daje, a koje bi, prema tom učenju, trebalo da prenosimo i na druge. Sjećam se još iz djetinjstva, sa vjeronauke, kada je vjeroučitelj objašnjavao onih famoznih Deset Božijih zapovijedi. Jedan dio tih zapovijedi odnosi se na odnos čovjeka prema Bogu, dok se drugi dio odnosi na odnos čovjeka prema čovjeku. Simbolično, samo tri zapovijedi uređuju odnos čovjeka i Boga, dok se čak sedam odnosi na međuljudske odnose. Upravo zbog toga katolička crkva, u svom izvornom djelovanju, nastoji svoje pripadnike stalno poučavati tim vrijednostima – kroz propovijedi, mise i druge oblike vjerskog života. Na taj način se vrši stalna edukacija vjernika. Redovno se organiziraju i misionarske nedjelje, prikupljaju se prilozi za različite ugrožene kategorije ljudi, često u udaljenim i nama nepoznatim krajevima, poput misija u Africi. Sve su to aktivnosti koje imaju izražen karitativni i humanitarni karakter.

KRAJINA: Kakav je po Vama status Hrvata u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu?

Nikola Findrik:  Na sreću, na našem području nije bilo sukoba između Bošnjaka i Hrvata i to je, po meni, izuzetno dobra stvar. Da je bilo, možemo samo zamišljati kakvi bi se scenariji desili i mislim da se time ne trebamo baviti. Smatram da su na ovom području međuljudski odnosi itekako dobri. Naravno, ima određenih ekscesa, ali to su pojedinačni slučajevi koji dolaze sa svih strana i ne treba ih uzimati kao pravilo niti kao sliku cjelokupnog društva. Takve pojave treba držati pod kontrolom, ali ne treba graditi narative u tom pravcu. Akcija jednog pojedinca ne može i ne smije značiti akciju cijelog društva. Čak štaviše, imam osjećaj da su ljudi na ovom području poprilično empatični i osjetljivi, pa i kada je riječ o međureligijskim odnosima. Ja, iskreno, ne vidim neku razliku među ljudima. Evo, sjedimo danas zajedno i ne vidim nikakvu razliku, niti je neko od nas primjećuje ili na nju obraća pažnju. Te vrijednosti se ovdje njeguju svakodnevno. Odrastao sam i danas živim u sredini u kojoj ima pripadnika sva tri konstitutivna naroda, a tu su i pripadnici nacionalnih manjina. Na kraju krajeva, i ja sam na neki način asimilirani Slaven na ovom prostoru, jer ni moje prezime ne odgovara u potpunosti ovom području. Mislim da je to kod nas jednostavno normalno – da zajedno odrastamo i zajedno živimo. Naravno, situacija je drugačija u nekim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, gdje je bilo sukoba, gdje su dominantni jedni ili drugi i gdje je izražen problem iseljavanja. Prije nekoliko godina, kada je jedan od, kako se često kaže, hrvatskih „legitimnih predstavnika“ dolazio u Bihać, u kantonalnom Dnevniku je, po ko zna koji put, naglašavao ugroženost Hrvata, posebno na području Unsko-sanskog kantona, kroz priču o slabom zapošljavanju i sličnim pitanjima. U tom kontekstu dolazi moj rođak i kaže: „Vidiš, mi smo stvarno ugroženi, niko od nas ne radi.“ A došao je u trenutku kada me prvo pita: „Jesi stigao s posla?“ Ja ga gledam i pitam: „Kako misliš niko ne radi? Gdje ti je sin?“ Kaže: „Na poslu je.“ Pitam dalje: „Odakle sam ja došao? S posla. Gdje je ovaj, gdje je onaj?“ I onda zaključimo da u gornjem selu, recimo, više ljudi radi nego u donjem. Naravno, nezaposlenosti ima, ali mislim da ona nije motivirana nacionalnom pripadnošću. Čak imam osjećaj da je ponekad prisutna i određena pozitivna diskriminacija, koja mi se, s jedne strane, i ne dopada, ali proizlazi iz potrebe većine da zaštiti manji dio ljudi. Dešava se da se nekada dadne više prostora pripadnicima manjine, ponekad i na uštrb većine, bilo da govorimo o zapošljavanju ili drugim segmentima. Upravo zbog toga smatram da se mi na ovim prostorima s pravom možemo ponositi dobrim odnosima između Hrvata i Bošnjaka.

KRAJINA: Koja je Vaša poruka čitaocima, posebno mladima?

Nikola Findrik:  Mislim da je znanje budućnost svih nas. Vjerujem da samo znanjem možemo osigurati kako lični, tako i univerzalni napredak našeg društva. Upravo zbog toga posebno mlade pozivam da ne traže prečice, nego da, kako bi stari rekli, „zagriju stolicu“ i steknu znanje. Znanje je ono što niko ne može oduzeti, a ujedno je i ono što će ih uzdići kao individue u svakom pogledu – bilo da govorimo o materijalnom, ili o duhovnom smislu. Istovremeno, znanje doprinosi i razvoju društva u cjelini. Samo neznanje nas može održavati u okolnostima u kakvim živimo danas, a u kakvima ne želimo živjeti u budućnosti i u koje se ne želimo vraćati. Mislim da je svima, manje-više, poznata činjenica da kada strane vojske dođu na određeni teritorij, prvo uništavaju ili uklanjaju inteligenciju. Za to postoji razlog.