Rusmira Hadžić, među Cazinjanima poznata kao Cuco, jedna je od onih osoba čije ime decenijama stoji uz kulturu, folklor i rad s mladima. Rođena u Ćoralićima, školovana u Bihaću, a životno i profesionalno vezana za Cazin, više od pola stoljeća nosi tradiciju na svojim leđima – tiho, uporno i bez velikih riječi. Kao dugogodišnja voditeljica Kulturno-umjetničkog društva „Hasan Mujezinović“, odgojila je generacije djece i mladih, predstavljala Cazin i Krajinu širom Bosne i Hercegovine i Evrope, a istovremeno ostala skromna žena kojoj su najveće priznanje – njeni učenici.

KRAJINA: Kako pamtite svoje djetinjstvo, školovanje i prve korake u prosvjeti?

Rusmira Hadžić: Rođena sam 25.11.1968. godine u Ćoralićima, gdje sam odrasla i završila osnovno obrazovanje, a kasnije i radila. Prvo svoje radno iskustvo stekla sam u osnovnoj školi u Čoralićima, koju sam i završila. Dakle, moje djetinjstvo je počelo tu u osnovnoj školi Čoralići. Prve svoje folklorne korake sam naučila od Vere Todorović, gdje sam već sa šest godina imala i prve nastupe u bivšoj Jugoslaviji u Celju i Velenju. Kasnije kroz školovanje sam, nekako, družeći se s djecom, sa omladinom zavoljela taj vid rekreacije i može se reći sporta, jer u folkloru je i sport i muzika i sve što se danas dijeli na više tih struktura nalazi se u folkloru. Tako da sam to stvarno zavoljela i punih 50 godina upravo se bavim s tim. Samo to moje odrastanje uz sestru i ljude koji su se već bavili s tim, i ja sam tako mala ušla u folklor i kroz to sve, i cijeli moj život je protkan bavljenjem folklorom. Kroz osnovno i srednje obrazovanje i moj radni odnos, znači ja nikad nisam prekidala osim perioda trudnoće, to je sve veoma kratko, to se može u mjesec dana staviti, ne u godine. Srednju školu sam završila u Bihaću, srednju muzičku školu, gdje sam u to vrijeme mogla sa tom srednjom školom, uz završenu pedagošku grupu predmeta, predavati, biti nastavnik muzičke kulture, muzičkog odgoja i dobila sam zaposlenje u Osnovnoj školi Čoralići, gdje sam radila 11,5 godina. Tu sam vodila tamburaški orkestar, vodila sam horsku sekciju, vodila sam folklor i pet godina sam bila prvak opštine. Kao mladi nastavnik, na jednoj bini biti preko 20 minuta sa tri sekcije, to je već tada za mene bio uspjeh. Uvijek sam voljela rad s djecom, tako da sam se opredijelila za taj rad s djecom. Meni je kroz moje predavanje te muzike, kroz taj rad s djecom uvijek, jednostavno bilo veselje. Muzika, pjesma, igra s djecom, meni je to predstavljalo jedno veliko zadovoljstvo. Tu je najmanje bilo ljutnje, ja kao mladi radnik sa 19 godina ući među jednu ekipu koja tad ima 14, bilo je tu i anegdota i šala i svačega, to je mala razlika pa je onda bilo i tih nekakvih zanimljivih i interesantnih stvari, ali ja sam to sa svojim tadašnjim radnim kolegama shvatala kao normalnu jednu stvar jer sam i ja bila u tih njihovim godinama pa onda znam šta to znači kad dođe mladi nastavnik predavati.“

KRAJINA: Kako su rat, porodica i život poslije rata uticali na Vaš put?

Rusmira Hadžić: Zasnovala sam porodicu u 31. godini. Najljepše moje godine je zadesio rat i te moje najljepše godine tih 4–5 godina je bio rat. Možda bi se ta porodica i zasnovala ranije da nije bilo svega toga. Međutim onda poslije rata ide onaj period ‘ah da malo sad dihnem’, što bi rekli. Tako da eto u 31. godini sam se udala, rodila sam dvoje djece, odškolovala ih, jedna je završila, druga je upisala fakultet. Hana je magistar radiološki. Prvo je bila inženjer radiologije. Onda je to isto magistrirala u Sarajevu, ne radi, a druga kćerka je upisala farmaciju. Sretna sam i zadovoljna, ostala u svojoj državi, lijepo mi je ovdje, ne pomišljam ići nikuda iako je moja sva familija vani, samo sam ja sa ocem i majkom tu i bili smo tu čitav rat, nas troje. Trenutno sam u kulturno-umjetničkom društvu Hasan Mujezinović, ja ne radim, na Birou sam. Radila sam jedno vrijeme, bila sam prijavljena u Domu kulture po tri mjeseca, tako da sam tu nekako i kroz KUD dok je bilo finansija i sad imam još 11 godina staža, ali sad sam na Birou. Vodim kulturno-umjetničko društvo već 23 godine uspješno i ne mogu se sjetiti broja koliko je tu generacija prošla. 

KRAJINA: Postoji li interes mladih za folklore danas, kakav je odnos institucija kulturi, istaknite neke od uspjeha KUD-a i po čemu biste voljeli da vas ljudi pamte?

Rusmira Hadžić: Uprkos digitalnim tehnologijama, internetu, interesovanje i dalje postoji, uvijek je bilo to da ima manje muški. Ne da oni ne bi, nego je to ono od kolega, šta ćeš tu, to nije za tebe... Međutim, ja sam znala imati generaciju, kad krene kod mene od prvog razreda, imam sliku njihovu, njih 12 je išlo sa mnom od prvog razreda do srednje škole, imam sad još uvijek dvojicu, koji su ostali, uvijek su tu. Neki su tu igrom slučaja otišli u inostranstvo, neki su još studenti. Većina njih je u inostranstvu, jedan momak ima ovdje radnju, drugi je doktor stomatolog i jedan je Beganović geodeta. Razlika između KUD-a i škole je u tome što je ovo opuštajućeg karaktera. Dođe tu isto do ljutnje, ali to je kratkog vijeka i to je ono što se ne mora. Ti moraš ići u školu. On danas može meni doći, sutra ne mora doći. Odnos institucija sistema prema kulturi je nikakav. Što se tiče kulture, ja smatram i neću pogriješiti ako to javno kažem, da sam davno trebala sjediti u Domu kulture. Pa, da radim, da imam svoje radno mjesto, jer ja i moja ekipa saradnika držimo kulturu, i svi me znaju po Cazinu 30 godina po tome. Gdje god treba osvjetlati obraz Gradu Cazinu, tu smo mi. KUD Hasan Mujezinović, o nama se zna. Dakle, podrška je slaba. Mi nećemo politiku i ne damo politiku u svoje kulturno-umjetničko društvo. Svako može imati svoje obilježje kakvo god hoće, ali činjenica je da politiku ne damo. To zna i gospodin Ismet Kasumović i mi smo dugo bili dobri. Zahvaljujući njemu, dok je on bio direktor Doma kulture, mi smo tu nešto imali. Šta sad imamo? Imamo prostoriju koju ne plaćamo, a koju smo nekad plaćali. Grijanje koje smo nekad plaćali, sad više ne plaćamo. A što se tiče mene kao ličnosti, ja nemam ništa. Ja nisam osoba koja hoću da me neko veliča i uzdiže, samo hoću da se moj rad cijeni i negdje zavede. “Vila iz Cazina”, novine iz Srbije, su nekada napisale dva lista o meni. U Pećigradu smo imali neku smotru i mene je neki čovjek uslikao. Tako da je čovjek koji radi na kiosku govorio: ‘Molim te, izađi još jednom u novine.’ Djeca su pokupovala sve novine i nestalo ih je na kiosku. Eto, to je jedna zanimljivost. A drugo, ja sam stvarno zadovoljna svojim poslom, radom, djecom, svojim prijateljima. Meni je Kulturno-umjetničko društvo Hasan Mujezinović i mi smo kao ekipa prolazili kroz bolesti, zdravlja, veselje, tuge, suze, smijeh, svađe, mirenja, putovanja. Mi smo bili – nema gdje nismo – ali smo društvo koje je slabo priznato u svojoj lokalnoj zajednici. Neki od uspjeha KUD-a u posljednjih 10 godina su: prvo mjesto u Velikoj Kladuši, dvije desetke za odrasle, prvo mjesto u Slunju za djecu, također dvije desetke. Što se tiče takmičarskog karaktera, nismo bili na puno takmičarskih festivala. Mi smo jedino društvo koje još uvijek nije bilo u Turskoj. Nedavno smo se vratili iz Herceg-Novog, sve smo sami sebi platili. Bili smo u Mađarskoj. Bivšu Jugoslaviju smo prošli uzduž i poprijeko. Austrija, Njemačka, Švicarska, Italija. Pa nam je jednom sve platio gradonačelnik Graza, koji je prepoznao kvalitet u nama i sve nam platio. U Cazinu, kad se otvarao kružni tok, mi smo predstavljali našu izvornu nošnju u dvije grupe. To je sve tražio Grad od nas i mi smo to prezentirali. Nema manifestacije koju mi nismo obilježili – promocije knjiga, 25. novembar, Dan nezavisnosti. Kad god treba negdje putovati i predstaviti grad, idemo mi, idem ja sa djecom ili sa odraslima. Teško je sve to i nabrojati. Ne osjećam više ni ogorčenost, ni ljutnju, ni ništa. Meni je samo nekakva tegoba i nešto teško na duši, što te ne prepoznaje onaj ko je tvoj – tvoj grad, tvoja sredina, tvoj narod. Tvoj rad, tvoje sve. I da ja nakon toliko godina ne mogu sjediti u Centru za kulturu.Što se tiče stanja kulture danas, nema ništa kod nas kao što je nekad bilo. Prije je obilježavanje državnih praznika bilo kulturno, dostojanstveno, da čovjek ne diše kad to gleda. Danas je to kič. Kič – od vrtića, od previše folklora, do pjesama i programa koji nemaju veze s manifestacijom. Ja sam takva da uvijek tražim da se osjeti povod zbog kojeg se nešto organizuje. Ne mogu prihvatiti da se pod nazivom ‘Domovina u mom srcu’ igra Šumadija – tu ja eksplodiram. I onda sam uvijek ja ta koja je ljuta, jer to ne mogu dozvoliti. Zbog toga sam mnogima teška, jer sam otvorena. Kod mene ne može minđuša u muškarca u folkloru, ne mogu neke stvari – moji su uvijek pedantni i sređeni. Završila sam seminare kod doktora Ivana Ivančana, Jelene Dopuđe, bila sam druga igračica 1988. godine na takmičenju u Drvaru, Jelena Dopuđa je bila u žiriju, druga u BiH sa 17–18 godina. Radila sam s rahmetli Hadžijom, Vedom Polovinom, Bracom Hadžićem, Nezimom Ademovim. U Lipiku sam bila 15 dana na seminaru kod doktora Ivančana, doktora folklora – to je za mene vrh. Ja radim samo po knjigama. Meni ne treba niko ništa pričati. Na seminarima kad nešto pitam, često se ljudi osjećaju prozvano, ali ja ne mogu šutjeti kad nešto nije kako treba. Moj najveći uspjeh je odgoj mojih kćerki i to je broj jedan – što sam odgojila dva prekrasna djeteta. Drugi uspjeh je to što još uvijek nastojim da svoju kulturu i tradiciju držim na nivou kako sam naučila. Ne volim sebe isticati, jer je najteže govoriti o sebi, ali moj najveći uspjeh su moja djeca. Voljela bih da me ljudi pamte po KUD-u Hasan Mujezinović. Ja imam profesionalnu deformaciju grla, glasno pričam, pa mi kažu da se čujem do kružnog toka. Kažu mi u KUD-u da će mi jednog dana tu postaviti bistu, jer ja uvijek stojim u jednom ćošku iza bine i komandujem. Ali neka, neka me pamte po folkloru i po generacijama koje su prošle sa mnom. Ja njima nisam bila samo koreograf, bila sam im i pedagog i psiholog, dijelila sam s njima tajne, suze, snijeg, i lijepe i ružne stvari. Danas imam oko 70 stalnih igrača, od toga više od 50 djece u tri grupe. Ne znam koja je bolja grupa. U Velikoj Kladuši su mala djeca ostavila sve bez daha – tri generacije djece, njih četrdeset u jednoj koreografiji, da niko nikome ne zapne. Ja volim perfekciju. Volim da se zna ko je gazda i kako se oblači. Kad kažem punđa bez ijedne dlake, roditelji vode djecu kod frizera. Moja nošnja je uvijek ispeglana, djeca ne smiju sjesti obučena prije nastupa. Ljudi me pitaju kako uspijevam – nije to pegla, to je disciplina. Mladima bih poručila da se druže, da putuju, da pričaju, da se okupljaju. Ne mora to biti folklor, ne mora se igrati. Bitno je da se ljudi povezuju. Danas se malo komunicira i bojim se da će toga biti sve manje. Kultura i druženje su ono što čovjeka drži čovjekom.