Razgovor s prof. dr. Šeherzadom Džafić otvorio je prostor za temu koja danas možda najviše traži hrabrost, a to je identitet. U svojoj novoj knjizi bavi se pitanjem ko smo u vremenu ubrzanih promjena, pomjerenih granica i stalnih kulturnih preplitanja. Ne pristupa identitetu kao zatvorenoj kategoriji, nego kao procesu: dinamičnom, složenom i često kontradiktornom.

Kroz spoj književne teorije, interkulturnih studija i savremenih društvenih konteksta, profesorica  Džafić propituje kako se individualni i kolektivni identitet oblikuju između jezika, sjećanja i političke stvarnosti.  U ovom razgovoru nismo raspravljali samo o akademskim pitanjima, dotakli smo se i njezine vizije mjesta književnosti danas, ne očuvanja kulture kao muzejske relikvije, nego kao nečega živog što diše kroz dijalog, razmjenu i razumijevanje. O tome kako se čitanje, kritičko mišljenje i razgovor mogu vratiti tamo gdje ih najčešće nedostaje, među nama.

KRAJINA: Vaša nova knjiga bavi se temom identiteta. Šta je bio osnovni istraživački motiv i koje ste pitanje sebi postavili na početku rada?

DŽAFIĆ: Osnovni motiv bilo je stanje identitarne apataje, koja je prisutna u bosanskohercegovačkom (bosanskom) društvu, ali osjećaj nelagode pred načinom na koji se identitet u Bosni i Hercegovini koristi: površno i bez odgovornosti. U državi, zemlji i domovini u kojoj je identitet pitanje iznad svih pitanja. U takvom društvu, identitet je postao etiketa, politička parola, marketinški alat, stranačka kampanja, a najmanje ono što bi trebao biti, diskurs ozbiljnog promišljanja, u zemlji koja je na granici, o zemlji kako bi rekao Mak Dizdar, o kojoj znamo ali je malo znano. Kao profesorica književnosti i kulturalnih studija, svakodnevno sam svjedočila kako studenti koriste identitetske pojmove kao nešto samorazumljivo, a istovremeno, nedovoljno analizirano.

Na početku istraživanja postavila sam nekoliko temeljnih pitanja: govorimo li o identitetu ili o identitetima u Bosni i Hercegovini? Koje diskurzivne strategije oblikuju naše razumijevanje sebe i drugih? I koliko smo svjesni da jezik kojim govorimo o identitetu nije neutralan, nego duboko ideološki strukturiran? Ta pitanja su me vodila ka istraživanju identiteta kao narativa, kao priče koju o sebi pričamo, ali i koja se o nama priča, o identitetu koji je drugačiji od prakse koju danas živimo. Na koncu, bila je to i potreba proistekla iz posebnosti bosanske književnosti i bosanskog jezika.

KRAJINA: Kako u knjizi definirate identitet, kao stabilnu kategoriju ili kao proces koji se stalno iznova gradi?

DŽAFIĆ: Identitet definiram kao proces, kao stalno pregovaranje između ličnog iskustva i kolektivnih obrazaca, između onoga gdje smo bili i kuda idemo. Bosanski identitet nije čvrsta forma, nego dinamična struktura koja se oblikuje u jeziku, kroz obrazovanje, kroz kulturu, kroz kulturalno pamćenje. Naravno, postoje elementi kontinuiteta: historija, tradicija, jezik, porodično naslijeđe, ali oni nisu statični. Svaka generacija ih reinterpretira. Upravo u tom prostoru reinterpretacije nastaje savremeni bosanski identitet. On je istovremeno i sjećanje i projekcija; i pripadanje i izbor. Možda ste primijetili da sam sublimirala pridjev „bosanskohercegovački“ u „bosanski“, to je recimo pitanje o kojemu malo razmišljamo, a ključno je za poimanje našega identiteta. Zato sam u knjizi nastojala pokazati da je identitet procesualan i relacijski, on postoji u odnosu prema drugome, pa bila to prošlost ili ono što živimo. Bez dijaloga nema identiteta, postoji samo zatvorenost. 

KRAJINA: Koliku ulogu u oblikovanju identiteta ima jezik?

DŽAFIĆ: Jezik je temelj identiteta. On nije samo sredstvo izražavanja, nego struktura mišljenja. Kroz jezik učimo imenovati svijet, ali i sebe u tom svijetu. 

U kontekstu Bosne i Hercegovine, jezik ima i dodatnu simboličku težinu. On je historijski, kulturni i emocionalni prostor pripadnosti. Ali upravo zato zahtijeva odgovornost. Jezik može biti most, ali može biti i granica. Zavisi kako ga koristimo. U svom istraživanju naglašavam da preciznost jezika nije elitizam, ona je etička kategorija. Biti precizan, znači biti odgovoran.

KRAJINA: Da li je savremeni identitet više rezultat kulture i obrazovanja ili medijskog i digitalnog okruženja?

DŽAFIĆ: Savremeni identitet oblikuje se u presjeku više sfera. Međutim, digitalno okruženje danas ima ubrzavajuću i pojačavajuću funkciju. Ono multiplicira narative, često bez provjere i bez konteksta. Mladi ljudi odrastaju u prostoru gdje su identitetske oznake stalno vidljive, komentirane, osporavane. Ako obrazovanje ne ponudi kritički okvir za razumijevanje tih narativa, digitalni prostor postaje dominantni učitelj. A on je, po svojoj prirodi, vođen logikom vidljivosti i emocionalne reakcije, ne nužno istine. Zato smatram da je uloga kulture i obrazovanja danas važnija nego ikada. Ne kao opozicija digitalnom svijetu, nego kao njegov korektiv.

KRAJINA: Kome je knjiga prvenstveno namijenjena?

DŽAFIĆ: Formalno, knjiga je nastala iz akademskog istraživanja i obraća se stručnoj javnosti. Međutim, trudila sam se da teorijski diskurs bude prohodan i čitljiv, ali i da se iz nje uči. Željela sam da knjiga bude most između teorije i prakse, između univerzitetske učionice i šire društvene zajednice. Namijenjena je studentima, nastavnicima, istraživačima, ali i svima koji osjećaju da je pitanje bosanskog identiteta danas previše pojednostavljeno, a istovremeno presudno važno.

O studentima i pedagoškom iskustvu

KRAJINA: Kako studenti danas razumiju pojam identiteta?

DŽAFIĆ: Studenti često polaze od kolektivnih oznaka, nacionalnih, etničkih, religijskih, regionalnih, jer su one najvidljivije u javnom diskursu. No, kroz razgovor i analizu tekstova shvataju da identitet uključuje i profesionalnu, rodnu, generacijsku, pa čak i medijsku dimenziju.

Važno je da osvijeste da identitet nije isključivo pitanje pripadanja, nego i pitanje odgovornosti. On podrazumijeva kritički odnos prema sebi i etički odnos prema drugome.

KRAJINA: Primjećujete li promjene u načinu izražavanja?

DŽAFIĆ: Da, izražavanje je fragmentarnije, rečenice su kraće, argumentacija često skraćena. Ali, istovremeno, primjećujem veliku sposobnost brzog povezivanja informacija, pri čemu problem nije u inteligenciji ili kapacitetu, nego u navici dubinskog promišljanja.

Digitalni ritam je ubrzan, a ozbiljna analiza traži sporost. Tome nas uči književnost i na tome radimo.

KRAJINA: Kako potičete kritičko mišljenje?

DŽAFIĆ: Dijalogom. Učionicu ne doživljavam kao prostor monologa profesora, nego kao prostor zajedničkog mišljenja. Postavljam pitanja koja nemaju jednoznačan odgovor. Tražimo argumente, izvore, kontekst. Studenti (posebno kroz književnost) uče da je mišljenje proces, a ne gotova pozicija.

O pismenosti u digitalnoj eri

KRAJINA: Je li pismenost osnažena ili oslabljena?

DŽAFIĆ: Paradoksalno, živimo u vremenu najveće količine pisanja u historiji. Međutim, pisanje bez refleksije ne znači i pismenost. Pismenost podrazumijeva razumijevanje značenja, sposobnost interpretacije i svijest o posljedicama izgovorene riječi. Brzina komunikacije često potiskuje promišljenost. Zato je potrebno govoriti o usporavanju kao kulturnoj strategiji.

KRAJINA: Postoji li razlika između digitalne i stvarne pismenosti?

DŽAFIĆ: Da. Digitalna pismenost znači snalaženje u tehnologiji. Jezička i kulturna pismenost znače razumijevanje konteksta, prepoznavanje manipulacije, sposobnost argumentacije. Prva je tehnička kompetencija, druga je kognitivna i etička zrelost.

Obrazovni sistem mora povezati te dvije dimenzije.

O kulturi čitanja

KRAJINA: Koliko je kultura čitanja povezana s razvojem identiteta?

DŽAFIĆ: Duboko i suštinski. Čitanje nas uči empatiji, kritičkom promišljanju. Ono nudi anagronizam, prepoznavanje i (samo)spoznavanje. O tome govorim u novoj knjizi, koja kao tematsku okosnicu ima anagronizam. Ulazimo u tuđe perspektive, učimo razumjeti složenost ljudskog iskustva. 

KRAJINA: Može li se kritičko mišljenje razviti bez navike čitanja?

DŽAFIĆ: Teško. Kritičko mišljenje zahtijeva susret s argumentima koji nisu naši, s idejama koje nas izazivaju. Kratke forme informacija ne nude tu dubinu. One informiraju, ali rijetko transformiraju.

KRAJINA: Šta biste poručili mladima?

DŽAFIĆ: Poručila bih, u duhu bosanske književnosti, da dizdarevićevski „idu sredinom“, da vode dijalog, sa sobom (dakle, ne monolog) i sa svijetom koji nas okružuje. Savremni život traži uključenost pri čemu sporost nije slabost, duboko promišljanje (koje, npr., nude knjige) je prednost. I kako kaže Karahasan, u svome romanu „Uvod u lebdenje“, nije potrebno da putujemo kako bismo stigli, jer najbolje putovanje je ono u dubinu. U vremenu stalne distrakcije, sposobnost koncentracije postaje oblik intelektualne hrabrosti. Čitanje, pisanje, promišljanje, to su činovi otpora površnosti.

KRAJINA: Radite li na novom istraživanju?

DŽAFIĆ: Da. I ono je polivalentno, ide u više pravaca. Nastavljam se baviti bosanskim identitetom, a paralelno radim na mirovnom liderstvu - projektu Švedske vlade, koji se bavi odnosom jezika, obrazovanja i kulture sjećanja u postkonfliktnim društvima. Smatram da identitet ne možemo razumjeti bez suočavanja s prošlošću. Kultura sjećanja mora biti prostor dijaloga, a ne podjele. Sve dok se mi bavimo sobom, manje prostora dajemo drugima da se bave o nama. Svijest o značaju domovine, posebno zemlje kao što je Bosna i Hercegovina ostavljena je u naslijeđe, a itekako, bitno je šta i mi ostavljamo onima koji dolaze.