Ime Fikreta Draganovića u Bihaću i na području Krajine već decenijama se veže za humanost, predanost zajednici i neumoran društveni angažman. Od ratnih godina, kada je pomaganje bližnjemu bilo pitanje opstanka, pa sve do današnjeg vremena ekonomske neizvjesnosti, Draganović je ostao prepoznat kao čovjek koji je svoj život posvetio drugima. Kao dugogodišnji predsjednik Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“ u Bihaću, vodio je brojne akcije pomoći, brinuo o najslabijima i davao primjer kako se moralne vrijednosti pretvaraju u konkretna djela.Njegov angažman nije se zaustavio samo na humanitarnom polju, bio je dva puta predsjednik Mjesne zajednice Veliki Lug, dva puta vijećnik u Općinskom vijeću Bihać ispred SDA stranke, te aktivni učesnik u političkom i društvenom životu grada. Posebno značajnu saradnju imao je s rahmetli dr. Irfanom Ljubijankićem, prvim ministrom vanjskih poslova nezavisne Bosne i Hercegovine, čije vizije i posvećenost domovini i danas ističe kao inspiraciju.Ovaj feljton donosi priču o životnom putu Fikreta Draganovića – od djetinjstva i prvih angažmana, preko ratnih iskušenja i humanitarnog rada, do političkog i društvenog djelovanja. Iznad svega, donosi priču o čovjeku koji je svoje ime utkao u tkivo zajednice kao simbol pregalaštva, ustrajnosti i vjere u vrijednost dobrog djela.

Biografija: Fikret Draganović, aktuelni predsjednik Merhameta Bihać, sin Velage i Derviše Draganović, rođen je 15. septembra 1958. godine u Stijeni, Općina Cazin, kao najstarije od troje djece. Njegova porodica se 1959. godine preselila u Bihać, gdje su se nastanili u Jablanskoj ulici – adresi na kojoj Draganović i danas živi. Po završetku srednje škole zaposlio se u željezničkom autosaobraćaju, preduzeću formiranom pri željeznici, gdje je 1984. godine doživio tešku radnu nesreću koja je ugrozila njegov život. Godinu dana ranije oženio se svojom suprugom Emirom, s kojom ima dvoje djece: Mirelu (1982.) i Amira (1984.).

Krajina: Ko je ostavio najveći utjecaj na vas tokom vašeg života i rane mladosti?

Fikret Draganović: Najveći utjecaj na mene imao je moj rahmetli otac Velaga, izuzetno vrijedan radnik, također zaposlen na željeznici. Ono što je za mene bilo najznačajnije jeste njegovo neupitno poštenje. Otac je na mene ostavio dubok trag u smislu da me usmjerio ka životnoj filozofiji koju i danas njegujem: najljepše i najbolje u životu je biti pošten čovjek, biti vrijedan radnik, poštovati starije i sve one koji zaslužuju poštovanje.

Krajina: Kako ste se angažirali tokom godina – humanitarno, politički, u toku rata?

Fikret Draganović: Doživio sam 1984. godine nesreću na radu, nakon čega sam prisilno penzionisan jer sam poslije liječenja poslan na biro za zapošljavanje kao tehnološki višak. Istakao bih da sam i tokom rada u svom preduzeću nastojao biti aktivan u svim segmentima života, uključujući i humanitarni rad. Bio sam inicijator brojnih akcija pomoći ljudima u stanju bolesti, organizirajući prikupljanje novčanih sredstava i drugih oblika potpore za one kojima je bila potrebna.

Dolaskom demokratskih procesa u BiH uključio sam se u Stranku demokratske akcije od samog osnivanja. Na samom početku bio sam jedan od osnivača stranke u Bihaću, što mi daje posebno mjesto u historiji ovog političkog pokreta. Već od prvih dana, bilo je jasno i meni, i mnogim prijateljima da će ratna stihija, koja je zakuhana u Beogradu, neminovno stići i u naš kraj. Stoga smo 1991. godine krenuli u aktivnosti organizacije naroda, pripremajući se za sve moguće scenarije. Već u maju te godine, nakon ubistva policajca na Plitvičkim jezerima od strane jedinica vojske SAO Krajine, gotovo smo bili sigurni da rat neće zaobići BiH i da smo mi sljedeći na redu. Odmah smo pokrenuli osnivanje Patriotske lige, kako u Mjesnoj zajednici Veliki Lug, tako i na nivou grada Bihaća. Osnovali smo Krizni štab u mjesnoj zajednici, na čijem čelu sam bio ja zajedno sa svojim saradnicima, nakon čega smoformirali Patriotsku ligu, organizaciju koja se bavila svim poslovima, od humanitarnih i organizacijskih, do formiranja jedinica samozaštite za odbranu. U septembru iste godine podigli smo u mjesnoj zajednici rezervni sastav Policije, sastavni dio Rezervnog sastava Policije Bihać. Rezervni sastav brojao je oko 1.200 članova, a naša mjesna zajednica obukla je 17 pripadnika. Tim poslom bavili smo se sve do februara 1992. godine, kada su formirani Teritorijalna odbrana a poslije Armija R BiH. Istovremeno sam se bavio i humanitarnim radom, jer moja funkcija obuhvatala je sve aspekte. Nije tačno da se samoinicijativno formirala samoodbrana. Sve je bilo organizirano u Općinskom kriznom štabu, koji je djelovao u saradnji sa mjesnim zajednicama. Sve naše aktivnosti bile su pod kontrolom glavnog Kriznog štaba u Bihaću, i tako je bilo i u Velikom Lugu. Preuzimali smo zadatke od Kriznog štaba i realizirali ih na terenu, bilo da su vojne ili humanitarne prirode. Početkom 1992. godine, na nivou grada, oformili smo Narodnu kuhinju koja je djelovala u tadašnjem Hotelu Park. Odatle se hrana razvozila po svim mjesnim zajednicama Bihaća, dostupna svima kojima je bila potrebna. Nije bilo nikakvog samoorganizovanja, svi smo zajednički učestvovali u ovoj koordiniranoj aktivnosti.  Dolaskom referenduma 1992. godine, preuzeli smo aktivnosti po mjesnim zajednicama kako bismo organizirali narod da izađe na glasanje. Referendum je održan 29. februara i 1. marta, i rezultat je bio impresivnih 99% za samostalnu i nedjeljivu Republiku BiH, što je kasnije rezultiralo priznanjem naše države u Ujedinjenim nacijama. Kada je počeo rat, kao predsjednik kriznog štaba imao sam obavezu da logistički i na druge načine, pomažem odbranu grada, uključujući i podršku jedinicama Teritorijalne odbrane, Unsko-sanske operativne grupe i na kraju 5. Korpusa. U tim aktivnostima učestvovali su svi, od djece i žena do najstarijih ljudi. Svi su bili uključeni u prikupljanje hrane i poljoprivrednih proizvoda za pripremu obroka našim borcima. Nema potrebe da spominjem pojedince jer je svako ko je mogao dao svoj doprinos. Četiri godine smo s našim borcima živjeli u gradu, dijeleći i dobro i zlo, zajedno s njima.

Krajina: Kako je izgledao obnoviteljski period poslije rata i Vaše vođenje Merhameta?

Fikret Draganović: Deset godina proveo sam na čelu Mjesne zajednice Veliki Lug, a završetkom rata 1995. godine, ulaskom u mirnodopski period, postalo je jasno da je potrebno obnoviti grad i obnoviti kuće. Moj zadatak tada bio je jasan: sa stanovišta Mjesne zajednice popisati stanje i odrediti šta je potrebno da ona počne funkcionirati. Veoma smo dobro sarađivali s tadašnjim Merhametom. Ja sam bio član Skupštine Merhameta u Bihaću, a 1997. godine, kao član Skupštine, predložen sam u Upravni odbor. Te godine Merhamet je izuzetno dobro stajao, imao je na raspolaganju ogromne količine robe dovezene iz Zagreba i drugih zapadnih zemalja. Ostao sam na toj poziciji do 1999. godine, kada sam, na narednoj Skupštini, izabran za predsjednika Merhameta Bihać. Tek tada sam vidio nove izazove i potrebe organizacije. Merhamet je tada bio već istrošen, ponestalo je donacija i osjetila se blaga kriza, ali s obzirom da sam ja prepoznat kao neko ko je dobar organizator i komunikator, predloženo mi je da preuzmem ulogu predsjednika. Početkom 1999. godine, kada sam preuzeo čelo organizacije, Merhamet nije imao ni poslovne prostorije, ni infrastrukturu, sve je bilo ad hoc organizirano. Prihvatio sam se tog posla i prvo po mjesnim zajednicama formirao povjereništva. Zajedno s tadašnjim Upravnim odborom napravio sam plan i program, i tako smo krenuli u djelovanje. Od tada pa do danas, put nije bio lak ni jednostavan. Godine 2005. pauzirao sam na čelu organizacije, a na mjesto predsjednika dolazi Hamdija Bakrač, koji je tu poziciju zadržao do 2014. godine. Tada sam ponovo biran na sjednici Upravnog odbora, odnosno Skupštine, i od 2014. godine do danas ponovno sam predsjednik Merhameta Bihać. Tokom proteklih jedanaest godina ostvarili smo mnogo. Prvo, obnovili smo infrastrukturu – danas je Merhamet Bihać sposoban da odgovori na izazove bilo koje vrste. Imamo svoju kuću, veliko imanje, dvije hladnjače, pristupni put i u fazi smo daljnje infrastrukturtne ekspanzije. Naš primarni cilj je uspostava samoodrživog Merhameta, i na tome ne mislimo stati. U svemu ovome imam izuzetnu podršku svojih saradnika. Uspostavili smo komunikaciju s medijima, sa građanima, razvili projekte i planove, i sve ide kako treba. Izuzetno sam zadovoljan, ne samo radom Merhameta, nego i našim rezultatima – jer iza nas stoje konkretni, vidljivi rezultati i dugoročna trajna promjena u zajednici.

Krajina: Šta  za Vas znači Merhamet, ne samo kao institucija, već kao pojam i suština?

Fikret Draganović: Merhamet je nešto izuzetno lijepo i dobro. Sama riječ „merhamet“ je arapskog porijekla i znači „dobročinstvo“. Aktivist Merhameta je, dakle, dobročinitelj. I ne može svako biti član ove organizacije, jer, kao što znamo, živimo u društvu gdje većina ljudi gleda samo sebe. Ipak, postoji ogroman broj ljudi izuzetno dobre naravi, čiji je stav ispravan i čija je želja da pomognu komšijama, prijateljima, pa i građanima cijele općine ili drugih mjesta. Merhamet je, u svojoj suštini, nešto izuzetno lijepo. Dobro je djecu odgajati u duhu merhametluka, jer će tako odrasti u izuzetno dobre ljude. To su principi koji bi trebali biti prihvaćeni kod svih ljudi i čitavog čovječanstva. Bilo bi nam mnogo ljepše živjeti s takvim ljudima, nego gledati sve što se danas događa u svijetu. Merhametluk je, dakle, vrijednost specifična za čovjeka i treba djelovati u skladu s njom. Već od samog početka zalagali smo se za takav princip, zalagali smo se da glavna djelatnost organizacije bude usmjerena na općine, dok viši nivoi služe samo radi povezivanja i planiranja zajedničkih većih projekata koje jedna općina ne može sama izdržati. Radili smo na tome da se merhameti uvežu, ali da svaka lokalna organizacija ima slobodu djelovanja. Jer, da radimo po sistemu centralizacije iz Sarajeva, ne bismo imali ni volje ni snage za aktivizam na terenu. Ovdje se pojavila i razlika u mišljenju s Merhametom u Sarajevu, koji je želio centralizaciju – da oni vode projekte, a mi budemo samo njihovi izvršioci. Taj princip smo odbacili. Uveli smo strategiju prema kojoj općinski merhameti postaju glavne ekspoziture u kojima se smišljaju i realiziraju projekti u lokalnim zajednicama. Sve ostalo je, po našem mišljenju, priča koja nema pravog smisla. Ne želim nikoga uvrijediti, ali za nas je Merhamet upravo to – da općinske organizacije imaju slobodu u organizacijskom smislu. Nemamo nikakvih problema ni sa Merhametom BiH, niti sa bilo kojim drugim nivoima. Merhamet u Sarajevu želio je reformu po sistemu centralizacije. Međutim, mi u Merhametu trebamo raditi po svom sistemu. Merhamet Bihać je vodeća organizacija na području Unsko-sanskog kantona, koja pomaže svih sedam općinskih organizacija – od Sanskog Mosta, Ključa, Bosanskog Petrovca, Bosanske Krupe, Bužima, pa do Velike Kladuše i Cazina. Stojimo izuzetno dobro i stabilno u finansijskom i svakom drugom smislu, i pomažemo svojim članicama koje su dio Merhameta Unsko-sanskog kantona. Tokom ove godine organizovali smo podjelu humanitarne pomoći u svih sedam općina. Merhamet Bihać je sve finansirao i ponosni smo što možemo pomoći i drugim merhametima u kantonu. Osim toga, aktivnosti smo proširili na cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine – pomoć smo podijelili u Foči u vidu porodičnih paketa, u Kupresu, Bugojnu, Brčkom i Derventi. Nastojimo ići dalje, po cijeloj zemlji, tamo gdje je pomoć potrebna. Nažalost, pomoć je potrebna u mnogim mjestima, ali mi ćemo ići koliko možemo i nastojati pomoći ljudima u svakom kutku naše zemlje.

Krajina: U političkom i diskursu javnog života, koje su bile Vaše uloge i šta smatrate svojim životnim postignućima?

Fikret Draganović: Pa, ja ću početi od samog početka – od 1990. godine, kada nas je rahmetli dr. Irfan Ljubijankić okupio u Stranci demokratske akcije i predstavio nam cjelovit projekat i program rada. Mi smo to objeručke prihvatili, jer maltene nije bilo druge opcije. Pogotovo što se na čelo naše organizacije stavio čovjek kojem su prioritet bili država i narod. Uložio je sebe u potpunosti, a najmanje je vodio brigu o vlastitom životu. Puno puta smo ga upozoravali, ali njega to nije zaustavljalo, nije gledao na osobnu korist, već je radio za opće dobro. Bila je čast i privilegija slijediti takvog čovjeka. Naravno, rađali su se i unutrašnji neprijatelji – njih uvijek ima i uvijek će biti. Ali rahmetli Irfan Ljubijankić bio je naš predsjednik i zvijezda vodilja kroz pripremu za rat i gotovo cijeli tok rata do 1995. godine, kada je ubijen. S njim na čelu organizirali smo grad Bihać. Stranka demokratske akcije vrijedno je radila, svi njeni aktivisti, a ja sam bio jedan od njih – predsjednik Kriznog štaba Mjesne zajednice Veliki Lug, tada Mrkonjić Lug. Od početka 1991. godine, kada se rodila ideja formiranja Patriotske lige, odmah smo krenuli. Do maja smo formirali Patriotsku ligu unutar mjesne zajednice, krizne štabove, koji su se bavili organizacijom odbrane mjesne zajednice i grada. U gradu je postojao, kao što sam već pomenuo, i Općinski krizni štab sa svojim izvršnim i upravnim odborima. Formiranjem kriznih štabova organizirali smo sve mjesne zajednice u segmentima odbrane, humanitarne djelatnosti i organizacione aktivnosti. Željeli smo da se zna ko šta radi i to smo i postigli. Ovime želim istaknuti – kao jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i Patriotske lige grada Bihaća – da se ništa nije samostalno organiziralo. Stranka demokratske akcije je upravljala tim procesima. Početkom septembra formirali smo i organizirali Rezervni sastav Policije, koji je na nivou grada imao šest rezervnih stanica: Prekounje, Pokoj Gata, Kulen-Vakuf, Gornje Prekounje, Ozimice. Ti rezervni sastavi djelovali su sve do formiranja Teritorijalne odbrane, odnosno Armije Republike BiH. Do tada sam imao izuzetnu saradnju s rahmetli Irfanom, sve dok nije postao ministar vanjskih poslova. Mogli smo ga zvati u bilo koje doba dana ili noći, a često sam i ja odlazio kod njega. Uvijek smo razgovarali o unaprjeđenju aktivnosti u mjesnoj zajednici i na nivou grada, jer su postojali problemi koji su ga posebno zanimali, budući da je bio jedan od vodećih ljudi. Jako mi je žao što sam izgubio takvog prijatelja. Radeći sa rahmetli Irfanom Ljubijankićem, stekli smo poseban dojam, toliko jak da mi se sada čini nevjerovatnim – voleći takvog čovjeka i radeći za državu BiH, za narod BiH, nismo prezali niti se bojali izvršavati njegove zadatke. On je bio čovjek iz naroda, izuzetno pošten i inteligentan, osoba koja ulijeva nadu i povjerenje. Nikad nismo sumnjali u njega. Bio je naša snaga i naš inat. Irfan Ljubijankić bio je vjernik koji nikome ne misli zlo, svakom je bio na usluzi, i spreman pomoći. O njemu su naši zajednički neprijatelji izmišljali laži koje nisu imale smisla.

Krajina: Koje su bile Vaše lične ambicije i po čemu želite da Vas zapamte?

Fikret Draganović:U životu sam nastojao da iza mene ostanudjela. Znači, kroz jedan pošten rad se može lijepo živjeti. Pojedini ljudi toga nisu svjesni. Uvijek sam prihvatao kritiku i nikad nisam na svoju ruku radio. Ali svakako, najveće ljudsko zadovoljstvo je slušati fine priče o sebi. Država, narod i humanitarna djelatnost, odnosno borba za sirotinju koje će uvijek biti, to je nešto po čemu bih volio da me pamte. U tom segmentu društva i društvenog života sam dao ogroman doprinos. Dakle, moj prvenstveni cilj je bio i ostao borba za državu i narod, u ovom smislu humanitarne i socijalne politike, da se makar smanji razlika između bogatih i siromašnih i da siromašni ne čekaju da im neko da koru kruha, već da se to sistemski rješi, jer ljudi u socijalnoj potrebi ne smiju umirati od gladi. Po završetku rata, glavno načelo bilo je da se ljudima što prije obezbijedi smještaj, dakle da ljudi poprave svoje kuće i da po mogućnosti naprave nove stanove i domove. I svakako ukorak tome, da ljudi ne budu gladni, što je osnovna stvar kako bi čovjek funkcionisao. Svi ljudi trebaju bitisocijalno zbrinuti, u smislu da imaju hranu, smještaj, obrazovanje i zaposlenje.