Bihać i Krajina oduvijek su rađali ljude snažnog duha, one koji nisu štedjeli sebe kada je trebalo stati u odbranu dostojanstva i ljudskosti. Među njima posebno mjesto zauzima Vahida Sulejmanović, žena čiji je život isprepleten društvenim angažmanom, borbom za zajednicu i neumornim radom za dobrobit drugih. Rođena u Bakšaišu, odrasla u porodici u kojoj su se cijenili rad, obrazovanje i poštenje, Vahida je od najranijih dana nosila duh društvene angažiranosti. Njena uloga tokom rata, kroz humanitarni i društveni rad, kao i predanost porodici, ostali su upisani u sjećanje svih koji su je poznavali. Danas, u penzionerskim danima, ona sa smirenom toplinom govori o svom putu, evocirajući uspomene na djetinjstvo, mladost, ratni period i kasniji angažman – sve ono što jednu običnu ženu čini izuzetnom i dostojnom da se njena priča sačuva od zaborava.

Krajina: Gospođo Sulejmanović, recite nam nešto o svom rođenju i djetinjstvu?

Sulejmanović: Rođena sam Bišćanka, ustvari, Bakšaišanka. Došla sam na svijet baš u vrijeme kada je bila gladna godina, 1949. na ’50. Moje rođenje je obilježeno jednom posebnom tragedijom – prije mene su dva sina umrla, a ja sam rođena ujutro, dok je brat od četiri godine umro navečer. Kako je moj otac bio pripadnik armije poslije onog rata i bio u Sarajevu, javljali su mu da je sin bolestan, ne želeći mu reći da je dijete mrtvo.

Samo jednom sam čula maminu priču o mom rođenju i kako je moj život trasiran prema svemu onome što je otac radio u onome ratu. Kada je došao kući, mama ga opisuje: u oficirskom odjelu, čizme dugačke, prljave. Ja rođena, u ono vrijeme situacija takva da mi niko nije prišao, samo su me zamotali u nekakvu haljinu, a ona stoji i čeka šta će muž reći. Ulazi otac, a tu su bili hodža Hasan Redžić, Mustafa Vuković, moj otac i svi tadašnji bakšaiški velikani.

Otac ulazi i samo kaže: „Bože, šta sam ti uradio“, jer je on tada već bio komunista. Sa tom rečenicom, on pada po mrtvom djetetu. Ovi prisutni počinju govoriti: „Čekaj Meša, sine, čekaj, evo, Bog ti je podario dijete.“ Kad se okrenuo, vidio je mene – nikakvu, zamotanu, a mama stoji i vrisne u plač. Tek tada su se tri-četiri žene, babice, počele baviti oko mene da mi pupak odrežu. Tako da ja imam tri babice.

Hoću reći da je moj život, poslije dvoje muške djece, kao žensko dijete, već od starta imao privilegiju da budem voljena i posebna. Imam i sliku od devet mjeseci, kad mi je otac tada iz Sarajeva poslao sat, ogrlicu i menđušice. Moja baba, kako sam je zvala, šivala mi je haljinice sa volanićima, pa su već 1950. godine znali govoriti: „Ova mala će biti kraljica.“

Djevojački prezivam se Ramić. Moj otac Mehmed, kojeg su zvali Meša, bio je najmlađi pripadnik vojske u onom ratu – prešao je iz vojske NDH u partizane. Čuo je za partizanski pokret i njih trojica su se iskrali iz kasarne i priključili partizanima. U toku rata upoznao se i sa Žarkom, sinom Titovim. Na kraju rata izašao je sa činom kapetana prve klase i odmah se demobilisao kada sam se ja rodila, govoreći da želi imati porodicu. Tako je otišao u penziju, a ja sam othranjena uz Unu.

Stric Omer radio je u Beogradu i donosio mi čokolade, lješnjake i svašta nešto. Odrastala sam uz ljubav i pažnju. Majka se zvala Rahima. Osnovnu školu sam završila u Bakšaišu. Prva učiteljica bila mi je  Anica Kovačević, zatim Husein Burzić, sve to pamtim. U osmogodišnju sam išla u Prekounje, zato što je moj otac imao piljarnicu tamo. Išla sam u školu „Stana Sučević“. Bila sam šesti razred i imala običaj da stanem na gajbu i važem kad otac ode nabavljati robu.

Voljela sam ruski jezik. U „Stana Sučević“ se učio ruski, i to mi je bila velika ljubav. Poslije osnovne škole, upisujem Ekonomsku srednju školu. To me prirodno vodilo ka pozivu mog oca, strica Hame i svih u mojoj blizini. U srednjoj školi počinje moj društveno-politički angažman – bila sam predstavnik školske zajednice, predstavnik Komiteta omladine. Postala sam i član Saveza komunista, negdje 1968–1969. godine. Sjećam se svakog detalja tog perioda. Za mene život mogu podijeliti na dva dijela – do rata i poslije rata.

Krajina: Kada ste započeli svoj radni angažman i kako su izgledali vaši prvi koraci u profesionalnom životu?

Sulejmanović: Prvo zaposlenje dobila sam paralelno s upisom na Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, u “Una komercu”. Tamo sam radila kao pripravnica, a potom i kao diplomirani ekonomista. To mi je bio veliki izazov, jer sam morala usklađivati studij i posao. Ali bila sam uporna, željela sam dokazati da mogu sve stići. To je bila škola života – rano sam naučila šta znači odgovornost, disciplina i organizacija.

Krajina: U kojim sve oblastima društvenog života ste djelovali i na šta ste najponosniji, šta smatrate najvećom životnom pobjedom?

Sulejmanović: Dobila sam kćerku Renatu, koja je završila ekonomsku i medicinsku školu. Rat je počeo, a Renata je bila izuzetno angažirana – pomagala ranjenicima, često izlagala život opasnosti, i bila omiljena među ljekarima. Na kraju rata pala je u komu, ali se oporavila i završila Visoku zdravstvenu školu i ekonomiju, te sada radi na poziciji vezanoj za ocjene vrijednosti. Nakon sedam godina dobila sam sina Dinka, koji danas živi u Austriji, završio je engleski i njemački jezik, magistrirao politologiju i gradi svoj profesionalni život.

U našoj kući uvijek je vladalo višenacionalno opredjeljenje i društveni aktivizam. Moja strina, supruga Hamina, Muhameda Ramića, inicirala je osnivanje Regionalnog udruženja žena – RUŽ. Udruženje je bilo otvoreno za sve, bez obzira na naciju. Među nama su bile Vera Altić, Slobodanka Begatović, Zora Tomljenović, Ankica Mihić. Od Doma Armije dobili smo kancelariju i organizirali rad po mjesnim zajednicama i aktivima. Ja sam bila predsjednica aktiva žena Harmani, koordinirala akcije sa suprugom i djecom, i pratila svaki detalj.

Prve akcije sakupljanja, distribucije i podrške vojsci i lokalnom stanovništvu organizirale smo na Grabežu, u aktivima Luke, Harmani, Hatinac. Povezivale smo se s kim god je bilo moguće, uključujući i Hatku Selmanović, koja je radila u Njemačkoj. Sin Dinko prikupljao je informacije i povezao nas s međunarodnim organizacijama.

Kada je počela Autonomija, neke općine nisu mogle biti stalno uključene – Cazin, Bosanska Krupa, Velika Kladuša – zbog političkih pritisaka. Žene poput Derviše Žalić i Izete Ćurtović bile su izložene pritiscima, ali su ostale posvećene. Mi smo bile moralna podrška i primjer karaktera i reda.

Dočekale smo izbjeglice iz Orašca, organizovale podjelu čajeva, krofni i pomoć, te bile veza između Armije i vanjskog svijeta. Francuski bataljon u Tehničkoj školi davao nam je brašno, šećer i ulje za kolače i hurmašice. Organizirale smo humanitarne akcije, pripremale hranu i dočekivale goste kod kuće, u vrijeme stanja sa Srebrenicom i Autonomijom.

Učestvovale smo i u obilježavanju Dana zdravstvenih radnika, skretale pažnju javnosti na njihovu požrtvovanost i održavale okrugle stolove na teme: žena u ulozi borca, žena u ulozi domaćice, žena u ulozi ljekara.

Smatram svojom životnom pobjedom što niko ne može ništa negativno reći o meni. Rođena sam kćerka Meše Ramića, prvoborca Narodno-oslobodilačke borbe. Uvijek je bio sretan kada sam se angažirala i učestvovala u društvenim aktivnostima. Moji mentori bili su Jusuf Zjakić, Juki? Dupanović, Selko? Redžić. Sa 20 godina bila sam najmlađi delegat na Devetom Kongresu Saveza komunista Jugoslavije, gdje je ukupno bilo 1.093 delegata.

Krajina: Vaša poruka građanima i po čemu biste željeli da vas pamte?

Sulejmanović: Građani su često izvarani od stranačkih vođa. Moj savjet je da se ljudi više aktiviraju, ne napuštaju stranke, bore se protiv lošeg unutar njih i vrate se akcijama i radu, kao što smo to radile mi u RUŽ-u. Po svemu što sam radila prije i tokom rata, po angažmanu, humanosti i inicijativi u Harmanima. Po svojoj djeci i porodici, i po tome što smo uvijek radile za zajednicu i moralne vrijednosti.