U gradu koji pamti,  gdje se rijeka Una neprestano ogleda u pričama koje kruže kafićima, avlijama i starim tribinama, postoje ljudi čija imena odzvanjaju kao lokalne legende. Nisu to uvijek oni s naslovnica, ali jesu oni koji su utkali ritam i dušu Bihaća,  kroz sport, muziku, radost i prkos.

Jedna takva priča je priča o ocu i sinu, Husniji i Mirzi Malkoču,  generacijama koje su, svaka na svoj način, prešli put od lopte do mikrofona, od golmanskih rukavica do 16 žica koje sviraju čitav jedan svemir.

Husnija Malkoč, nekadašnji golman, izrastao je u glazbenog čarobnjaka, čovjeka koji danas svira više od 16 instrumenata, od gitare do buzuke, s dušom koja u svakoj žici nalazi priču. Njegov sin Mirza, krenuo je s istog igrališta, ali je umjesto lopte na kraju zagrlio mikrofon, danas je pjevač čiji glas ne nosi samo note, nego i sve ono što su mu otac, grad i život šapnuli putem.

Ovo je priča o prenošenju dara, o Bihaću između mreže i bine, i o tome kako se legenda ne rađa, ona se živi.

KRAJINA: Husnija, gdje počinje priča o tvom muzičkom putu?

Husnija Malkoč: Bio sam sedmi razred kada sam počeo slušati YU grupu, mogu reći da su me “opčinili”, kroz njihove pjesme sam zavolio baš taj melos i zamišljao sam da jednog dana budem gitarista. Ali, kada sam to rekao ocu, on je onako odlučno odmahnuo glavom i rekao: “Ne, ne, ti ćeš svirati harmoniku”. Naravno, protivio sam se govoreći da želim svirati gitaru, međutim, otac je ostajao pri tome da budem harmonikaš. Ipak, moja upornost se isplatila, ali paralelno sa traženjem sebe u muzici sam igrao i nogmet, zapravo bio sam golman. Vjerujem i da sam bio uspješan, ali povrede su već tada bile stalne, pa je opet nastupio moj otac koji je postavio ultimatum, da će mi kupiti gitaru ukoliko razred završim sa odličnim uspjehom. Prihvatio sam, ali pod uvjetom da i vrlodobar uspjeh bude uvažen, na šta je pristao, pa smo se čak i rukovali nakon dogovora. Nakon samo nekoliko dana dolazi moj otac kući i donosi gitaru, odnosno “bass prim”, tamburaški instrument. Otac je tada radio na renoviranju kuće kod profesorice Ratmire, vidio taj instrument i tako je i stigao do mene. Ali, to nije gitara, raspored žica je drukčiji, ali prihvatio sam ga, da bi tek kasnije dobio pravu gitaru. Tako kreće i moje druženje s muzikom. Uz YU grupu tada već slušam i Bijelo Dugme, i koliko god da sam zavolio rock muziku, u duši sam osjećao da mi je blizak etno stil. U to vrijeme sam još bio golman, i zadnji put kada sam branio na stadionu u Kraljama, teško sam se povrijedio. Zato i odlazim u KUD “Krajina”, prođem na konkurs za prijem muzičara. Sjećam se da nas je bilo osam  prijavljenih i da smo trebali odsvirati ono što se tražilo.  Jedini sam bio primljen, jer sam tačno odsvirao sve traženo, iako sam bio samouk. Tako sa Refikom Hodžićem Šerbom kreće moj ozbiljan rad i to je bio jedan od najljepših perioda mog sviračkog života u KUD-u Krajina. Imali smo 11 muzičkih znalaca, svi osim mene su bili “notalisti”, ali ja sam imao izražen sluh i osjećaj za muziku i uspijevao sam s njima odsvirati sve aranžmane. Čak smo putovali izvan tadašnje države u Austriju, Njemačku i to je bio divan period. Možda bi sve krenulo drukčijim tokom da takav kakav jesam, nisam od sebe uvijek tražio da naučim nešto više, da vježbam i da nikad ne kažem nešto poput “sada sve znam, naučio sam”. Ne, uvijek ima još nešto što se stečenom znanju može dodati, da bi bio kompletniji, bolji. Daleko od toga da sam pretendirao da se takmičim s nekim  ili dokazujem, jednostavno sam osjećao da mogu ljepše, bolje, dublje “dodirnuti” svaku žicu.

KRAJINA: Mirza, a kako bi ti opisao svoje početke u muzičkom svijetu?

Mirza Malkoč: I mene kao i njega veže prva mladenačka sportska ljubav prema stadionu, mrežama, suigračima, lopti. Ja za razliku od oca, nisam bio golman, ja sam bio fudbaler i kako prije, tako i sada volim taj sport. I sada u šali volim reći da mi je draže igrati termin, nego pjevati. Ali, tačno se sjećam kada sam počeo pokazivati interes za muziku. Bilo je to na prijelazu iz osmog razreda u prvi srednje, počeo sam se interesirati za sviranje gitare. Želim reći i da, iako je naša kuća bila puna instrumenata, posebno žičanih, otac nikada nije ni tražio ni potencirao da se i ja time bavim. Došlo je to baš spontano, možda čak i malo kasnije, jer djeca interes za sviranje gitare obično pokažu mnogo ranije. Ja sam bez obzira na to, mnogo vježbao i ta posvećenost je bila presudna, pa sam prvih nekoliko akorda naučio veoma brzo. Prvo sam naučio svirati gitaru, naravno, kao valjda svaki Bišćanin, prvo što naučimo su Krivo je more i Jedina moja, pa onda i druge popularne pjesme koje sam i ja “vrtio” do iznemoglosti, sve dok ih nisam naučio i odsvirati. Kako sam savladavao sviranje gitare, tako sam shvatio da u društvu niko neće da pjeva. I dogodilo se da  sam eto, počeo i pjevati.  Bili smo na   jednoj svirci, a ja  uzeo mikrofon i zapjevao Đuđevdan, bilo je to vrijeme kada sam jako, ali baš ono do kraja, bio žestoki fan Divljih jagoda, Alena Islamovića, Tife, njihovi žestoki vokali bili su i  ostali impresivni. Iako je Đurđevdan pjesma Bijelog dugmeta, a pjeva je Alen Islamović, čiji sam veliki fan kao što rekoh,  ja sam se “drznuo”, uzeo mikrofon i zapjevao. Rekli su da sam je otpjevao dosta slično kao i Alen, čak je i otac to potvrdio, i možda je to neki moj pjevački početak.

Husnija Malkoč: Ja sam  se tada doslovce “šokirao” kada sam čuo kako je pjevao tu pjesmu. To je bila jedna simpatična rock grupa, kojoj smo mi stariji muzičari dali svoje instrumente, samo eto, da sviraju. Oni su navježbali nekih petnaest pjesama i zvali mene da im dođem “na koncert” i da im kažem valja li to. Došao sam sa suprugom, slušali ih koliko smo mogli i taman sjednemo u auto da krenemo kući, a začujem neko pjeva Đuđevdan. I to bogami, baš dobro pjeva. “Šta je ovo”, pomislim, okrenem se, a ono Mirza drži mikrofon i pjeva. Tada sam mu rekao da je on rođeni pjevač i neka se okani gitare.

Mirza Malkoč: Da, sjećam se, bilo je upravo tako. A tako je i krenulo. Mislim da sam tada imao oko četrnaest godina. Kasnije se okupljala ekipa, po principu “idemo skupiti one koji znaju nešto svirati”.  Mislim da se većina bihaćkih bendova tada, možda i ranije, okupljala baš na taj način. Upoznao sam Igora Pečenkovića, bubnjara, Erku (Ervin Duratović) i ostale, bili su to moji počeci. U to vrijeme s nama je svirao i Rapid (Adnan Kurtagić) i on je bio jako dobar bubanj.  Igor je ipak sa mnom ostao mnogo duže, navikao sam na njegov udarac u bubanj, i da mi je on iza leđa. Ta naša grupa zvala se Elegija, do tog naziva došli smo slučajno. Edin Redžić je svirao bass, uzeo je Čitanku i našao u njoj pjesmu Elegija, i tako dobismo ime. Kasnije smo i napravili pjesmu Na kraju ulice, imao sam šesnaest godina kada sam prvi put napravio muziku za neku pjesmu. Sve smo snimli u studiju kod Jaska Šiljdedića, mislim da nam čak nije ništa ni naplatio. Počeci su bili takvi, bili smo jako mladi i imali različita očekivanja, neki od nas još su u muzičkom svijetu, neki nisu, ali možda je to baš neki naš, bihaćki način, većina nas mladalačke dane provodi pored Une, s gitarom i onom “Krivo je more”. Tada sam i ja ispitivao sebe, iskušavao, tražio, valjda je to taj put, ali nekako sam osjećao da sam pronašao ono što želim. Naravno, formirali smo grupe, svirali, odlazili i dolazili, mnogi prijatelji iz tog vremena sada se bave sasvim drugim poslovima, ali su itekako ostavili traga i utjecaja na nas koji smo ostali u svijetu muzike.

KRAJINA: Husnija, nakon ulaska u KUD “Krajina”, kako se nastavlja tvoja karijera?

Husnija Malkoč: Bila mi je čast biti dio KUD-a Krajina, možda bih ostao i duže, ali tadašnje prilike su bile drugačije. Ja sam završio Medicinsku školu, posla nije bilo, otac me nije mogao slati na daljnje školovanje, pa upisujem Vojnu akademiju u Beogradu. I tamo se aktivno bavim muzikom, vodio sam orkestar Akademije, te 39. klase, školske godine 1982/1984. Tu sam i muzički sazreo, izgradio se. Tada se na Skadarliju išlo samo sa gitarom, pare nisu bile potrebne. Sve bi dobili i hranu i piće, a posebno me fasciniralo da u to vrijeme, čovjek tamo dođe i recituje, a niko mu ne zviždi, slušaju ga i on dobije aplauz. Bila su drukčija vremena, mnogo se ulagalo u kulturu. I mi pitomci koji smo se bavili muzikom smo svirali, ali pare nismo smjeli uzimati, bilo je to izričito zabranjeno. Imali smo svoju grupu u kojoj su članovi bili iz svih tadašnjih jugoslovenskih republika. Svako je unosio svoj žanr, dio svoje kulture. Možda sam i među prvim Bišćanima koji je nastupao u Sava centru.  U to vrijeme, šetajući Beogradom, čuo sam interesantan zvuk žičanog instrumenta. Uđem u taj restoran, a ono buzuki. Tako sam i zavolio taj instrument, a prvi sam nabavio zahvaljući Adilu Bešiću, kasnije heroju proteklog rata po kojem i bihaćka kasarna nosi ime.  Eto, taj veliki čovjek, a istovremeno miran, tih, je skupio pare da  kupimo moj prvi buzuki.  Od tada gajim taj melos, pa danas imam dva albuma na buzukiju, iza mene su brojni nastupi. Dosanjao sam svoj san da i to savladam. Sada sam naravno u nekoj drugoj muzičkoj formi, u tamburaškoj muzici.

KRAJINA: Mirza, nakon Elegije, gdje tebe vode muzički putevi?

Mirza Malkoč: Nakon Elegije, i dalje ostajem u rock and roll svijetu, negdje do 21. godine života. Tada odlazim  na takmičenje na Hayat televiziji, a prje toga sam učestvovao na “OBN  talentima” i nisam se baš dobro “proveo”, valjda nisam bio ni zreo ni spreman za takvo takmičenje.  Nakon uspjeha na Hayat televiziji, počinjem se profesionalno baviti pjevanjem. Čak sam jedno vrijeme radio i kao novinar-voditelj, ali ja tu vrstu posla nisam baš volio, naprosto jer nisam smatrao da sam dorastao tome.  Ipak, zahvaljujući iskustvu na Hayat televiziji, ja se i počinjem muzikom baviti na profesionalnom nivou. Ja sam nekako, ipak sam sebi najbolji kritičar, da sam iz srca želio nastaviti sa voditeljskim poslom koji mi je bio ponuđen, jer sam imao mnogo uslova za to, počev od dikcije, pa nadalje, možda bi ova priča bila drukčija. Ali, mene je zvalo nešto drugo, ipak me mnogo više privlačila pjesma. Tako i snimam  prvu pjesmu Kad si zaljubljen, na kojoj je Dino Muharemović autor, spot urađen u Sarajevu, bila je prva moja profesionalna “priča”. Tako dajem otkaz Hayatu, vraćam se u Bihać, posvećujem se završetku Ekonomskog fakulteta, a 2012. godine snimam svoj prvi album Kada srcem ljubim. I tako se zakotrljala priča i suradnja sa izuzetnim muzičarima. Sada je iza mene šest singlova, a do 2026. godine planiram izdati i drugi album. Od fudbalskog stadiona do svjetla pozornice, desilo se svašta na mom putu, i ja mogu reći da sam učio, trudio se, ali bez dara, volje, na kraju i podrške moje cijele porodice i prijatelja, bio bi to teži put.  Takođe, publika koja na “kraju balade” daje svoj pečat svemu, davno je pokazala da sam izabrao ono što će mene usrećiti, a drugima donijeti zadovoljstvo.  Sve bi bilo uzalud da huk sa tribina kojeg sam kao dječak sanjao, nije podržao glasan aplauz publike. Bez toga ne može,  ne ide, bez onih koji će doći slušati, nema smisla ni pjevati, zato kada vidim da takvih još ima,  znam da sam s pravom ono što jesam.

KRAJINA: Nakon povratka sa Vojne akdemije, vraćaš se u Bihać, sa buzukijem?

Husnija Malkoč: Da, u Beogradu sam kupio buziki i donio ga u Bihać, odmah sam se ponovno vratio u KUD “Krajina”. Tada sam se zaposlio, stvorio svoju familiju, svirao i ujedno radio na tome da stvorim nešto svoje, nešto što je meni svojstveno. Snimio sam prvi album na buzukiju zahvaljujući Jasminu Šiljdediću. Ali, želim reći i da sam tokom rata uz sve što nam je to vrijeme donijelo i odnijelo, snimao i domoljubne pjesme, na šta sam izuzetno ponosan. U tom postratnom periodu, imao sam skoro pet godina pauzu, teško sam se nosio sa traumama, ali želja da ostvarim svoje muzičke snove, bila je  snažna i zahvaljući volji i upornosti, uspio sam. Album je dobro primljen  kod publike, a kasnije  je sve išlo nekim svojim tokom. U Zenici sam upoznao Omera Pobrića, na promociji knjige brigadira Mirsada Selmanovića. Prišao mi je i  rekao da mu se sviđa muzka na buzukiju, ali mi je preporučio da probam svirati saz. I tako, preporučio me je tadašnjim iskusnim majstorima saza, a nakon toga sviram bendžo, da bih sada svoj svirački opus uokvirio sa 16 instrumenata.  Hasan Arnautović, vrhunski snimatelj trenutno radi na snimanju dokumentarnog filma o mom muzičkom stvaralaštvu. Taj film će na  simboličan način predstaviti moj rad kroz decenije muzičkog stvaralaštva. Zahvalan sam svima onima koji su na bilo koji način tokom mog života i moje karijere bili uz mene, onima koji su me usmjeravali i podržavali, bez toga bi i moj put bio trnovitiji. Ipak, da bi se čovjek u bilo čemu izgradio i bio zadovoljan onime što radi, uz ljubav prema tom pozivu, potrebno je mnogo volje, strpljenja i odricanja, ali i stalnog, neprestanog učenja, širenja horizonata. Mlađim generacijama koje podučavam sviranju žičanih instrumenata uvijek savjetujem da slušaju svoj unutarnji glas koji će ih usmjeriti, ali i da bez obzira na talenat koji posjeduju, stalno uče, vježbaju i da nikada ne odustanu od svojih snova. Drago mi je da je grad Bihać po mnogočemu prepoznatljiv, ali neću neskromno zvučati ako kažem, da je po svim svojim posebnostima, Bihać specifičan i po tome što je iznjedrio mnoga umjetnička imena, bilo u muzici, bilo u nekom drugom segmentu. Ima nešto u tome, u ovom gradu, ovoj rijeci, u nama kao ljudima..da ne zvučim patetično, ali nešto nas odredi, i trajemo s tim. Kada sagledam sve što sam do sada uradio, zadovoljan sam, naučio sam mnogo, živio sam ono što volim i učim druge da vješto i s ljubavlju prebiru po žicama instrumenata, stvarajući muziku koja se iznad svega, sluša i pamti. Sada me jako fascinira da ima mnogo djece koja žele učiti sviranje na žičanim instrumentima. Dolaze kod mene i iz drugih gradova Unsko-sanskog kantona, vježbaju, trude se i vjerujem da će neko od njih kada odraste, biti zapažen muzičar.

KRAJINA: Mirza, ima li u tvoj familiji neko ko će nastaviti muzičku karijeru Malkoča?

Mirza Malkoč: Moja kćerka voli pjevati, posebno pjesmu Zelene oči. Ali, ko zna, izgradiće svoj put onako kako bude to željela. Kao što je tata rekao, Bihać je grad koji je dao mnogo u muzici, pa eto, ja ću dodati: posebno u rock muzici. Koliko god se vremena mijenjala, biće ovdje novih “dječaka i djevojčica” koji će se izgraditi u umjetničkom smjeru. Sretan sam da sam i ja uspio živjeti svoj san, i ja sam svoj životni put kojem je muzika bila neizbježna, gradio uz mnogo volje i ljubavi. To je osnov, to je baza za sve u životu. Moju djecu, bilo čiju djecu treba pustiti da sami biraju put, kao što sam i ja, a na tom putu i njima treba pružiti podršku, dati razumijevanje, kao što je pruženo meni i drugima. To je taj životni krug, tako stvaramo i tako trajemo.