Una je u gornjem toku zaštićena koliko toliko (NP Una), treba pod hitno zaustaviti dalju devastaciju obala pooštravanjem propisa, previše je obale već zauzeto. Svaka općina i grad, pod hitno moraju rješavati prikupljanje i pročišćavanje komunalnih voda. Dalje, mi i dalje otpad bacamo na odlagališta koja nisu sanitarna, sve procjedne vode idu direktno u podzemlje ili površinom prema rijeci. Treba izvršiti inspekcijsku provjeru sve i jedne industrije i djelatnosti, jako je puno mjera koje se mogu poduzeti, samo bojim se da institucije koje su nadležne i odgovorne ne rade najbolje svoj posao. Treba ih pritisnuti.   

KRAJINA: O zagađenju Une decenijama se govori, ipak javnost je uzburkana nedavno kada su se pojavila zamućenja, a uzrok tome se još ne zna? Kakve su Vaše informacije o tome?

ALIBABIĆ: Konkretno o uzrocima zamućenja Une prethodnih dana ne mogu govoriti, jer za takav konkretan odgovor je potrebno napraviti istraživanje, mjeriti parametre stanja vode na više lokacija, više dana, ponavljati osmišljena istraživanja najmanje tri godine za redom. Tada bismo znali tačno šta se dešava. Mogu govoriti sa aspekta naučnih spoznaja o zagađenju bilo koje rijeke, pa i Une. Rijeke, jezera, mora su najčešće prijemnici otpadnih voda iz domaćinstava, iz industrije, poljoprivrede iz zapravo svih ljudskih aktivnosti pored te rijeke. Tako i na Uni, mi (ljudi) ubacujemo u nju, prije svega fekalne vode, krenuvši od Drvara koji zagađuje Unac, pa Bihać, Krupa, Novi, i naselja sve do Save. Bihać jedini ima kanalizacijski sistem koji prikupi otpadne vode od nešto više od pola stanovnika, a potom postrojenje za pročišćavanje, pročisti te fekalne vode. Međutim, količinu tih fekalnih voda pojačava razvoj turizma, jer nas zadnjih godina posjećuje sve veći broj turista, a dolazi i dijaspora. Radi se o najmanje 150 hiljada ljudi koji dođu u tri mjeseca sezone. U ta tri mjeseca ljeta, smanji se vodostaj rijeke, pa se zagađenje koncentrira, i to je najvjerovatnije jedan od uzroka poremećaja kvaliteta ovih dana.

Industrija prema zakonima ne bi smjela otpadne vode ispuštati u okoliš, ali koliko se industrija pridržava propisa? O tome koliko poljoprivreda doprinosi zagađenju, koriste li oni pesticide, ne zna se baš puno. Kiša ispere saobraćajnice i odnese ono što je saprala u vode, i površinske i podzemne. Da ne nabrajam sve druge ljudske aktivnosti. Ovo znači, mogući izvori zagađenja su brojni, sad, šta je u ovom našem slučaju s Unom utjecalo najviše, treba izmjeriti u vodi. Treba dodati i jedan od najgorih problema zadnjih nekoliko godina, a to je devastacija obala rijeke Une kroz ''turistifikaciju'', to je previše uzelo maha i to je sigurno jedan od uzroka poremećaja. Oduzimanjem staništa za organizme iz vode, remeti se prirodna ravnoteža, i to u smjeru pogoršanja. I da ne zaboravim, problemu doprinose i ekstremni klimatski poremećaji koji su u slivu rijeke Une sve češći, a među njima ističu se poplave i sve češći i duži sušni periodi okarakterizirani visokim temperaturama.      

KRAJINA: Da bi se utvrdila tačna analiza vode, koje pretrage treba uključiti i da li se one mogu obavljati u Zavodu za javno zdravstvo USK-a?

ALIBABIĆ: Treba uključiti toksikološke analize, tu se vidi da li ima teških metala, pesticida, raznih organskih i anorganskih štetnih spojeva, a radi se o hiljadama raznih spojeva. To kad se radi, pretpostavlja se šta bi moglo biti u vodi, pa se ti spojevi provjeravaju. Primjerice, neka industrija ima u otpadnim vodama metala, neka nema. Nauka je vać dala odgovore šta tačno sadrže otpadne vode svake industrije. Mi u Unsko-sanskom kantonu imamo više od 200 operatera kojima je izdana okolinska dozvola, sve njih treba provjeriti. Recimo otpadne vode metalne industrije su opasne, jer u njima može biti teških metala, prehrambena industrija proizvodi jako puno organskih tvari koje mogu opteretiti vode. Ipak, industrija svoje otpadne vode mora rješavati u svom krugu, one ne smiju izići iz kruga tvornice. Dalje treba uraditi analize biljnog i životinjskog svijeta, npr. ribe su jako osjetljive na opasne i štetne tvari.    

KRAJINA: Vi ste izrazili spremnost da se angažirate na svim  zadacima ili projektima koji bi imali za cilj zaštitu rijeke Une, iako već decenijama na tome i radite. Koliko je zapravo Una zaista u opasnosti i od koga ili čega?

ALIBABIĆ: Ja sam doktorirala na temi vezanoj za kontaminaciju sliva rijeke Une. Tada sam morala dobro proučiti šta se dešava u svijetu sa zagađenjem i kako to utječe na prirodu i na čovjeka. Zapravo, sve ono što mi (ljudi) ispustimo u okoliš, vrati nam se kroz zrak koji udišemo, vodu koju pijemo i hranu koju jedemo. Iako u proizvodima koje kupujemo ne bi smjelo biti tih opasnih tvari, ipak njih ima, pa malo iz mesa, malo iz salate, to uđe u nas i u organizmu se bioakumulira. Tad sam spoznala koja je to opasnost, a kroz istraživanja za doktorat shvatila sam da mi živimo u relativno nezagađenom okolišu i ljepoti, i mene ne trebate motivirati da pratim naš okoliš. Posvetila sam prethodinh 25 godina rada tome i uživam u svom poslu. Je li Una u opasnosti, jeste, jer ne štitimo je dovoljno, a oštećujemo je i zagađujemo je. Previše uzimamo, a premalo dajemo. Una je jako osjetljiva rijeka, jako.     

KRAJINA: Može li se još uvijek Una sačuvati u svom sjaju, kako je zaštititi?

ALIBABIĆ: Može, u gornjem toku je zaštićena koliko toliko (NP Una), treba pod hitno zaustaviti dalju devastaciju obala pooštravanjem propisa, previše je obale već zauzeto. Svaka općina i grad, pod hitno moraju rješavati prikupljanje i pročišćavanje komunalnih voda. Dalje, mi i dalje otpad bacamo na odlagališta koja nisu sanitarna, sve procjedne vode idu direktno u podzemlje ili površinom prema rijeci. Treba izvršiti inspekcijsku provjeru sve i jedne industrije i djelatnosti, jako je puno mjera koje se mogu poduzeti, samo bojim se da institucije koje su nadležne i odgovorne ne rade najbolje svoj posao. Treba ih pritisnuti.   

KRAJINA: Vi ste jako davno organizirali akcije čišćenja korita Une, radili ste na buđenju svijesti domaćeg stanovništva o potrebi čuvanja prirode, mislite li da na tome treba još jače raditi?

ALIBABIĆ: O da, sjećam se, počeli smo od 2002. godine, radilo se na potezu od Martinbroda do Novog, povadili smo iz Une na stotine frižidera, šporeta, auto karoserija, svačega. To smo organizirali tadašnja Turistička zajednica Bihać, Japodi iz Gimnazije, studenti Univerziteta u Bihaću i brojne organizacije sa cijelog sliva. Sada više nema ekoloških nevladinih organizacija ili ima ih, ali jako malo. Jako je važno raditi na podizanju svijesti stanovništva, i to kontinuirano, treba jače i više. Najjače treba pritisnuti sve one koji su donosioci odluka.     

KRAJINA: Koje mjere Vi kao stručnjak predlažete da se poduzmu na zaštiti ne samo rijeke Une, nego inače na očuvanju prirode koja nas okružuje?

ALIBABIĆ: Ja ću ovdje ići s kontra pitanjem, iako znam da se u novinarstvu ne postavljaju novinarima pitanja. Pitanje je: Ko je odgovoran za zaštitu okoliša? Ili, ko je odgovoran za rijeku Unu. Odgovorni su Federalni parlament, Skupština Unsko-sanskog kantona i općinska/gradska vijeća. Oni donose zakone ili pravilnike. Te propise provode nadležna ministarstva na svim nivoima ili službe u gradovima, konkretno za vode su to ministarstva okoliša i turizma, prostornog planiranja, poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, tu su agencije, Agencija za vodno područje rijeke Save, inspekcijske uprave itd. Čini mi se da bi glavna mjera trebala biti, njih natjerati da shvate koliko je ovo s Unom ozbiljan problem. Dok oni ne razbistre svoj um o potrebi zaštite okoliša, a naročito ljepote u kojoj mi uz Unu živimo, neće biti dobro. Nije džabe pokojni Boško Marijanović rekao: ''Bistar um, bistra Una''.