U gradu koji pamti i kada bi volio da zaboravi, postoji nekoliko ljudi čiji život teče kao stara kaseta,  ponekad izgrebana, ali nikad zaboravljena. Jedan od njih je Saša Mirković. Rocker, pjesnik, frontmen, svirač tišina i buke, čovjek koji je vlastitim rukama, gitarom i tvrdoglavošću izgradio mikrokosmos zvuka u Bihaću, bez kompromisa i bez tuđih riječi u svojim pjesmama.

Ova epizoda feljtona 'Bihaćke urbane legende' vodi nas u njegov svijet, od gramofona iz porodičnog ormara, preko bendova s imenom koje se ne zaboravlja, do odluka koje se ne povlače. Jedna ploča Bijelog dugmeta i druga Deep Purplea bile su vrata. Sve ostalo bila je muzika. Njegova.

KRAJINA: U šali kažeš da si jedan od “starijih rokera” u Bihaću, pa šta si prvo počeo slušati “muziku ili rock and roll”?

Saša Mirković: Prvo sam počeo slušati rock and roll, a sve se zakotrljalo kada je moja mama nakon što je uvidjela da polako odrastom u ratnom  periodu i da  se “moram u nečemu naći”, iz ormara izvadila gramofon “Tosca” 15 i s njim dvije ploče. Bilo ih je više, ali ona je izabrala te dvije i rekla: “Od danas ćeš slušati samo ove dvije ploče i kada budeš znao nabrojati sve nazive pjesama sa ploča, tada ćeš dobiti druge”. Prva ploča bila je Deep Purple (Made in Japan), a druga Šta bi dao da si na mom mjestu od Bijelog dugmeta. Kada sam čuo Šta bi dao da si na mom mjestu, za mene je bio “kraj”, ili po “Smakovski”- ulazak u harem i čini mi se da sam sam sebi rekao da za mene ne postoji ništa drugo, ne želim da idem više nigdje drugo. Naravno, kasnije sam se susretao sa mnogim žanrovima muzike i kao pjevač i gitarista, ali je Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive od velikog Duška Trifunovića u izvedbi Dugmeta, ostala za mene kompletna himna za cijeli moj period od tada pa do danas.

KRAJINA: Tako znači, u harem rock and rolla ulaziš na “smakovski” i “dugmetovski” način, impresivno zaista. A kada ti počinješ svirati?

Saša Mirković:  Nekako odmah poslije toga počeo sam svirati, s obzirom da je Zekerijah Selimović Kijo zlatar, mamin  rahmetli stric, bio gitarista Japoda, Sjena i Dječaka sa Une, a moj djed  Hazim Selimović je bio harmonikaš, pratio je Tomu Zdravkovića, Bebu Selimović i druge. I on je svirao gitaru, pa sam country, jazz i blues spojio zajedno sa tim i tada se prvi put “susrećem” sa B.B. Kingom, jer ga počinjem slušati zahvaljujući stricu i otkrivam taj žanr, a onda i Jimmy Hendrixom.  Tako i nabavljam prvu gitaru Mengeš melodija, na koju sam dodao neki magnet, zanimljivo je da mi je svako pomagao u porodici da idem upravo prema tome. Onda  su moji roditelji vidjeli da volim muziku i sviranje, pa su otišli u nekadašnju Melodiju, koja je bila poslije Hotela Park. Bile su tada tri gitare, Fender, Jolana i Ibanez performer “Les Paul”. Mama je rekla da će mi kupiti gitaru i kako sam tad krenuo svirati, nisam još stao.

KRAJINA: Tada počinješ svirati u bendovima, pa koji su to bili?

Saša Mirković: Zanimljivo, ali ja nikad nisam svirao u drugim bendovima, uvijek sam imao svoje bendove, Tri koze gologuze (smijeh, a onda dolazi Fokus, Pa Peto doba koje kreće sa bihaćkim festivalom “Bihać urliče”, a poslije toga sam osnovao bend “Start”, negdje 2002. godine. Članovi dolaze i odlaze. Ja sam ostao jedini izvorni član kao guitarist, pjevač i frontmen “Starta” do sada, u tom opusu stvarane su i  snimane brojne pjesme, održani koncerti. Volim autorsku muziku, volim osjećaj da se mogu tako izraziti, to je stvaranje, umjetnost, volim osjećaj kada se riječi pišu na hartiju, a onda prenose u melodiju. Mislim da svaki muzičar treba da ostane ono što jeste, taj osobni izražaj je i meni izuzetno važan.

KRAJINA: Rekao si da je kroz tvoje bendove prošlo mnogo muzičara, jesu li neki do njih ostali u svijetu muzike kao i ti?

Saša Mirković: Što se tiče “Starta”, oni koji su bili tu na početku, nisu više sa mnom. Ali i sada je aktivan Almir Alko Alagić, on je sada sa Džengisom i sigurno je jedan od najboljih bihaćkih gitarista. Tu s ii Šahsudin Osmanović Loli basista, Elvis Hodžić, pa klavijaturista i sadašnji član, solo guitarist Edin Imširović.  Bili smo zajedno u “Startu”, poslije smo osnovali “Black Cats Trio”, bio je to trio  akustičnih gitara, “razvaljivali” smo gradom, kantonom i šire u ex Yu, svirali rock covere,  ali i odabrane starogradske i pjesme sevdaha,  tako nešto slično sada radi “Rock ko fol”. Nakon toga nastaje bend “Black Bulet”, pa nastupamo širom BiH, naravno i izvan granica. Ulazili smo u sve muzičke žanrove, ali dozirano, nismo prelazili granice kulture, nismo zadirali u nešto što bi nekoga vrijeđalo, ali vremenom sam se umorio od toga, jer sam oduvijek imao svoje pjesme koje su stajale, radio sam tuđe “stvari” i to me počelo umarati, pa zaista više nisam osjećao tu muziku. Nakon perioda “presviravanja” nastaje bend “Start”, sviramo u klubovima, diskotekama, motorijadama i raznim događajima pune četiri godine, dok se nisam umorio i napravio pauzu pred vrijeme korone. Tada, kada sam i koronu jedva preživio pa se digao iz polumrtvih, počinjem komponirati i pisati, pa od tada sa mojim prijateljem Dževadom Jahićem Džekijem snimam vokale gitare i solo gitare, kao i aranžmane na njegovih deset autorskih pjesama koje su snimljene kod našeg prijatelja Nedžada Alića Nemdže.  Nakon vremena korone, te pjesme presviravaju na svirkama na akustičnim gitarama uz do sada snimljene pjesme “Starta”.

KRAJINA: Zadnje predstavljanje “Starta” bilo je na Gradskoj otoci tokom Summer festa?

Saša Mirković: Bihać Summer je bio odličan, a  u osmom mjesecu prošle godine mi smo imali samostalni koncert u Kulturnom centru koji je trajao 2,5 sata sviranja samo autorske muzike. Sad te pjesme zajedno izvodimo sa mojim ostalim pjesmama iz opusa “Starta”, tako da je to jedna izuzetno bogata čarobna kutija, puna dobrih tonova, melodije, žestokog rock and rolla, lijepih balada, riječi koje se mogu napisati i čitati kao poezija, ne samo da se pjevaju. Po mom mišljenju, svako ko se bavi muzikom trebao bi da ostavi neku svoju riječ, svoju muziku iza sebe, pa neka poslije nastavi raditi covere, dakle obrade, ali ipak neka ima nešto svoje.

KRAJINA: Bihać je oduvijek bio “muzička baza”, a nekako se čini da je bio najviše grad rock and rolla. A sad, kako ti vidiš Bihać u muzičkom izdanju?

Saša Mirković: Pa, nekako na sredini. Što bi se reklo “nismo ni “li”, ni “la”. Mi smo na toj granici, ali rock and roll je kod nas još uvijek utemeljen, iako, a to je dobro naravno, ovdje je uvijek bilo prostora i za druge, odnosno za sve one koji se muzički izražavaju u bilo kojem žanru. Bogu hvala da je i tako, i mene raduje da smo i u tom smislu ne različiti, nego baš otvoreni za drugačije, različito i da to prihvatamo.  Bihać je takav u svakom, ne samo muzičkom smislu. Eto, spomenuli smo Zoska, mog dobrog prijatelja i njegove Folk fingerse, pa imamo još uvijek Okus meda, pa ne smije se zaboraviti Ibro Selmanović čiji sevdah se čuje i daleko izvan Bihaća, pa uz sve to, Bihać će uskoro biti scena D-J-a, a na toj sceni je i naš Inis Bahić. Također, imamo i bend “Retro”, momke koji odlično kotiraju na BiH sceni kao i “Grefan”, koji stvara grunge autorsku muziku, a ne treba zaboraviti ni bihaćki bend “Jall aux Yeux”, koji su “probili” granice Evrope. Pa i naš Džengiz kotira odlično, nastupa redovno uz svoj šmekerski glas, pa naši Nejra Karabegović  sa prefinjenim glasom i nastupom uz virtuoza Hamdiju Mešića, su vrhunski izvođači bilo gdje da nastupaju. Mi smo muzički široki, bogati i dobro je što je tako, jer da je jedan od tih pravaca prevagnuo, ne bismo bili tako svestrani kao što jesmo. Najbolje je da je ovako,  ovdje se može slušati i narodna i pop muzika, pa onda sevdah, pa rock, pa heavy metal, trash metal, grunge rock, imamo mi momke koji sviraju ove pravce, to je naše bogatstvo. Ali, nedostaje nam festivala tokom godine, mislim da bi trebalo organizirati bar dva festivala upravo new wave-a, rock and rolla, old wave-a, kako bi se i održao balans, ali i afirmirali mladi koji su željni sviranja i muzičkog izražaja.

KRAJINA: Bihać je nekad imao takve ili slične prilike, sjeti se Gitarijade, ali kako se organizirati da se možda tako nešto i obnovi?

Saša Mirković: Da, imali smo gitarijade. Mislim da bi nam trebalo udruženje muzičara koje bi se najviše baziralo na autorskim stvarima, jer na taj način  bismo mogli napraviti festival na koji bi dolazili autori iz svih gradova BiH pa i šire. Mi bismo ih ugostili isto kao što to radimo za Una regatu ili druge manifestacije. Kako se na regatu prijavljuju ekipe iz cijelog svijetra, tako bi mogle i na  takvu vrstu festivala ili gitarijada. Mi već imamo jedan vrhunski festival kojeg organizira naš Dado Felić, pa mogli bismo i mi napraviti jedan na kome će do izražaja doći muzičari koji preferiraju drukčiji izražaj. Imamo mi ljude koji to mogu organizirati, pa Stage art je radio sa vrhunskim zvijezdama zatim Art Lab, prije svega imamo sposobne ljude, neko to treba pokrenuti, a  naravno da ćemo mi biti podrška. Mislim da se to može realizirati, treba napraviti prvi korak, pa vidjet ćemo. Ovaj grad može organizirati više festivala, ima mnogo ideja, vidjet ćemo može li se ekipa skupiti da ih i realiziramo.

KRAJINA: Tvoj sin Vanja se aktivno bavi muzikom, ispričaj nam malo o njemu, i njega je odredio “genetski kod”?

Saša Mirković: Vanja ima 19 godina, a gitaru je počeo da svira sa oko 14 godina. Niko ga nije u to “gurao”, sam se našao u tom svijetu. Ali, nekako je i prirodno da je do toga došlo, jer kada sam se aktivno bavio muzikom dok je on odrastao, gledao je moje odlaske i dolaske. Ali, na dohvat ruke su mu bile gitare, klavijature i pojačala i počeo se već kao dijete interesirati za muziku. Nekada volim reći da su mu pri ruci bile lopata i kramp, on bi se toga dohvatio, ali on je eto “kopao” po gitari. Slušajući ga dok prebire po žicama, skontao sam da ima dobar sluh, čak i savršen, da je muzikalan, a prije svega načitan. Desilo se upravo ono kada je moja mama izvukla one dvije ploče, tako sam ja njemu izvukao Gibsona Les Paula i rekao: Ovo ti je sine gitara, sve drugo su kopije (smijeh) i s njom se upoznaj, ako želiš. Uključio sam je u Marshall pojačalo i sasvim malo odvrnuo, ona je bila tiha. Uzeo sam mu prste i rekao da proba samo malo dodirnuti žice, kada je to uradio gitara je pustila svoj zvuk, jedan ton. Međutim, taj jedan dodir je prerastao u  hvat, hvat u akord, akord u ritam, ritam  u instrumental i tako se Vanja u to zaljubio i sada aktivno svira u “Startu”. On se zapravo ostvario u “Restartu”, ono što je posebno bogatstvo je da Vanja nikako ne svira tuđe pjesme, on svira samo autorsku muziku, dijelom moju, a već je počeo stvarati svoju. Kada prođe ljeto koje nekako i nije kreativno u stvaralačkom duhu, bar za mene, pa kada počne padati prvo lišće, mi ćemo se povući u vlastiti Atelje i krenuti sa stvaranjem naše muzike. Kada se čovjek “zatvori”, više misli izbaci vani, ljeto ima svoje druge draži, ono čovjeka vuče van, pa ćemo sačekati da dođe to “peto doba” kada ćemo sve ono što je tokom godine u  nama sazrijevalo, tada pretočiti u pisanu riječ ili u pjesmu. Moj drugi sin je i druga vrsta umjetnika. Tin je mlađi i voli slikati, bojati listove koje potom lijepi na papir. Svaki njegov rad mi moramo objesiti na zid, bude to čak i kućna izložba. Kroz to vidimo njegov rast, razvoj, pa čak imamo jedno platno koje je sasvim bijelo, na njemu nema ništa. On ga je okrenuo na drugu stranu i napisao “Danas mi se ništa ne da” (smijeh). Kada se umorimo i mi pogledamo u to platno i kažemo da nam se danas ništa ne da. To je njegov trenutno umjetnički izražaj i nadam se da će vremenom naći svoj stil, svoj put…

KRAJINA: Čula sam kako si krenuo pjevati, a kako si krenuo svirati?

Saša Mirković: Svirati sam počeo “preko gramofonskih ploča”. Skužio sam sistem, zanš da se na gramofonu može podešavati brzina, e meni je veliki zadatak bio da “skinem” pjesmu Blues za moju bivšu dragu i Child in Time, taj solo od Ritchie Blackmore-a je meni “zakucao esker u glavu”. Toliko puta sam to vraćao i vraćao, da je mama rekla kako će ploča imati jedan kanal u sebi, da će se toliko udubiti.  Tako sam počeo svirati, slušajući bezvremenske hitove i učeći od najboljih.

KRAJINA: Sada znamo da su ti Dugme i Purple bili uzori u ranoj mladosti. A kasnije, ko te je najviše “dotaknuo”?

Saša Mirković: Štulić. Nema dalje. On je filozof, pjesnik i čovjek koji je u svojim pjesmama opisao sve što neko treba da zna. Ali, ako ga nisi pročitao, nisi ga ni slušao. Štulić nije samo muzika, on je i stih i riječ, on je sve što umjetnost daje, nudi, on je sve to iz sebe dao, oblikovao, ko ga razumije-razumije. Njega se zaista treba razumjeti da bi ga se prihvatilo. On je “azraton”, njega se mora slušati polagano da bi se shvatilo o čemu se radi, iako ni tada neko neće znati o čemu se radi.”Kada Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva”…to što je on samo u ovom stihu opisao je veliko, veliko. Na taj način i ja se pokušavam dotaknuti riječi unutar teksta, na primjer “za te zelene oči”, “samo za nju”…s tim da ne pokušavam kopirati Štulića, to je čak i nemoguće, pokušavam riječima reći iza i ispred, onako kako osjećam. Uz Štulića, imamo i mi dobrih pjesnika koji nažalost nikada nisu shvaćeni. Zbog toga opet ponavljam da je potrebno dati više prostora autorskoj muzici, našim pjesnicima.

KRAJINA: Šta će “Start” raditi u vremenu do kraja godine?

Saša Mirković: Trenutno smo na pauzi, imali smo četiri koncerta i bili su jako posjećeni. Snimili smo novu pjesmu “Mila”. “Mila, gdje ideš sada dok hladna kiša pada, niz hrđav oluk teče kao Nijagarin slap, daj uđi sjedi kosa ti je mokra, crn ti kreon lice ratne boje išara”, pjesma je s posvetom i jako ju je dobro publika primila. Uradili smo i spot za “Milu”, a uskoro idemo u Sarajevo, pa u Zagreb gdje ćemo imati svoje nastupe. U  studio ulazimo 15. augusta kod Nemdžada Alića, tamo ćemo snimiti pjesmu “Sjećanja”. Kasnije, bit će onako kako će biti, ovo je vrijeme kada je teško dugoročno planirati, mi planiramo i dalje raditi i stvarati.

KRAJINA: Planiraš li ipak svoje znanje prenijeti osim na sinove, i na druge mlade ljude koji se žele baviti muzikom?

Saša Mirković: Uvijek sam bio i ostat ću otvoren za sve što je vezano za kulturu, umjetnost, a  pogotovo za muziku. Trebali bi raditi na tome da pronađemo mladi bend koji bi bio raspoložen za to da mi koji znamo napisati tekst, snimiti spot, uraditi dobre fotografije, da taj bend kako se kaže “pokušamo ispaliti” jer imamo festival na koje se prijavljuju mladi, da afirmiramo te mlade ljude do 30. godine kojima treba “vjetar u leđa”, ono što većina nas nije imala. Ja sam trenutno u fazi da  radim mnogo na mojoj zadnjoj pjesmi, nisam osoba koja “gfanja trendove”, više s efokusiram na ono što sam radim, na takav način pokušavam svoju poruku i emocije prenijeti drugima. Ali, isto tako bez razmišljanja ću pružiti pomoć svakom mladom muzičaru ako mu treba. Ipak, želim  reći i ovo: U Zagrebu imamo naša tri mlada doktora koja su odrasla na “Startu”, i danas sam s njima u dobrim odnosima. Tako se zna dogoditi da mi se jave, kažu da slušaju  stihove.”Tamo gdje sunce sad zalazi, tebe nosi crven plašt”.. ja sam ponosan zbog toga,  znači mi to puno, to mi je novi znak da nastavim raditi ono što volim, a što se eto, sviđa i drugima.

KRAJINA: Gdje nalaziš inspiracije za svoje pjesme?

Saša Mirković: U pozitivnim stvarima, u  lijepo provedenom vremenu, društvu koje me nije začaralo nekulturom, nepoštivanjem drugih, neću reći otrovalo, jer taj otrov ja ne uzimam. Naravno, u ljubavi, u rijeci Uni pored koje znam ponekad sjediti po cijeli dan i tako je nastala pjesma “Una”… “Gledam u nebo mislim na nas”..to je dio odrastanja uz Unu, život…ona je proces od rođenja do kraja i vječita inspiracija.