Bihać je grad koji ne zaboravlja. On pamti po glasu, po gesti, po onom smijehu koji se čuo s druge strane mosta kad su svjetla već gasnula. Pamti i one koji su odlazili tiho, bez pozdrava, i one koji su svako jutro dolazili prvi, da otključaju grad svojom riječju, šalom ili muzikom.

U Bihaću se nikad nije živjelo brzo. Sve je imalo ritam Une, miran, tvrdoglav, iskren. I zato su njegovi ljudi znali stati, pogledati, saslušati. Znali su da se svaka priča zaslužuje prepričati, makar jednom, da se ne izgubi ni trag ljudskosti.

Ovaj feljton nije o nostalgiji. On je o onome što još diše među zidovima, o licima što su oblikovala duh grada, o legendama koje su odavno prestale tražiti priznanja, ali još uvijek čine da Bihać ima dušu. Jer neki gradovi traju po zgradama, a neki po ljudima. Bihać je uvijek bio od ovih drugih.

Prim.dr. Ino Altić rođen je u porodici u kojoj se medicina prenosila s generacije na generaciju. Njegov otac, pa on, a danas i sin, svi su kročili istim putem brige za druge, rad bez pompe, predanost koja se vidi u svakom pogledu i svakom postupku. 

U Bihaću ga se pamti po tome što je bio tu, uvijek spreman, uvijek precizan, uvijek svjestan težine svake odluke. Nije tražio priznanja niti pažnju, njegov posao nije bio samo profesija, nego način života.

Ovaj feljton neće pričati o imenima odlikovanja ili titulama, nego o čovjeku čiji je trag u gradu  kroz ljudske živote koje je dotakao i kroz tišinu koju je ispunio svojom prisutnošću. Nekada je želio biti muzičar, kirurškom preciznošću prebirao po žicama gitare, sa datom tom vještinom vraća osmijehe na lica. Vjeruje da je za poziv koji obavlja bio određen, ali bez predanosti, učenja, rada i truda, ne bi uspio ostvariti svoje želje. Jedna od očinskih želja je i da se njegova ali i tuđa djeca, vrate svojim kućama.

KRAJINA: Potječete iz familije ljekara, da li je ta tradicija bila presudna da i Vi krenete istim putem?

Dr. Altić: Odrastao sam u porodici ljekara, a to je “povuklo” i sa strane oca jer njegove dvije sestre, pa zetovi i kćerke svi su ljekari. Moje djetinjstvo je također proteklo u življenju i druženju sa ljudima koji su vezani za medicinu, bilo da su ljekari ili radnici u zdravstvenoj struci. Živjeli smo u dijelu grada Bihaća gdje su u obližnjim zgradama uglavnom stanovali ljekari koji su tada dok je moj otac bio na čelu Bolnice i oni tu radili. Odrastajući među takvim ljudima, osjetio sam nešto posebno što medicina donosi čovjeku i što za sobom nosi ljudske i posebne vrijednosti. Nije to samo nauka, to je umjetnost koja je humana i koja određuje čovjeka da radi posao koji će mu kroz život vrijediti kao  osobi koja će se kroz tu struku nadopunjavati i pomagati drugima, onako kako smo kroz život naučili, da budemo naočiti, orijentirani prema tome da se ljudima pomaže, ali i što čovjeka određuje za cijeli život, ne samo njega nego i njegovu porodicu. Moj otac je 1961. godine došao u Bihać, mislim da je već naredne godine ili nekako u tim godinama održavana i prva Una regata, čega se dobro sjećam kako iz pisanih tragova, tako iz priča pacijenata koji su mi govorili o tom vremenu. Zapravo, Una regata mislim da je održana 1964. godine, a moj otac je bio prvi doktor na toj prvoj manifestaciji na našoj Uni koja je od tada postala tradicionalna i internacionalno poznata. Žao mi je što nismo to nekako obilježili dok je on još bio živ, iako su postojali razgovori u Općini Bihać da moj otac dobije plaketu za doprinos i takvom kulturnom događaju, kao i tome što je svoj život podredio medicini. Prije nekoliko godina na sve to me podsjetio jedan pacijent koji mi je pričao da mu je moj otac na toj prvoj regati spasio život. Gospodin se prezivao Bišćević, govorio je o kajacima i kanuima na toj prvoj Una regati i trenucima kada mu je moj otac pomogao, kada ga je svojim znanjem i vještinama kako je rekao, vratio u život.  Odrastao sam u okruženju u blizini sadašnjeg gradskog parka, tada tu nije bilo ni vrtića, niti okolnih zgrada, imali smo ogroman prostor za igru i druženje, a zgrade preko puta parka su bile “pune” doktora koji su tada živjeli i radili u Bihaću.  Nas, tadašnje djece bilo je zaista puno, naša druženja su bila takva da smo od najranije dobi naučili cijeniti prave vrijednosti, poštovati starije, znali smo gdje je naše mjesto, pa sam i ja tada shvatio koliko je dužnost ljekara vrijedna i human poziv i koliko će donijeti vrijednosti koje su se  kasnije meni u životu pokazale takve da su me odredile kao čovjeka. Kasnije, kada sam otišao na fakultet, sve se to nekako posložilo, i mislim da sam već u toj dobi znao šta od sebe želim kao i od života, uz to da sam od najranijeg djetinjstva naučen da poštujem sve ljude.  Sa očeve strane, nas je devet ljekara raznih specijalnosti, interna, gastroenterologija, neurologija, anesteziologija, obiteljska medicna, medicina rada, otac ginekolog, kroz sve to sam shvatio šta je moje određenje, tako sam se i odlučio za taj plemenit poziv koji postoji  da bi se ljudima pomagalo. 

Uz sve što ovaj poziv donosi, kroz njega sam se izgradio kao čovjek, shvatio sam, osjetio i  proživio mnoge ljudske patnje, bio uz njih u najtežim momentima, poziv doktora gradi posebne veze sa ljudima koje su neprolazne. Na kraju, nekad više vremena provodim sa mojim pacijentima nego sa vlastitom porodicom. Sa majčine strane također je devet ljekara, nekad u šali kažem da od svih nas se može napraviti nogometni tim sa rezervnim sastavom. Kada se okrenem iza sebe, a ni ja nisam daleko od penzije, drag je osjećaj znati da je sve imalo smisla, da sam ispunio vlastita očekivanja i da sam doprinio zdravstvu i kao ljekar i kao rukovodilac Doma zdravlja na čijem sam čelu bio nakon rata kada sam nastojao da toj ustanovi koja je danas u žalosnom stranju da stvorimo pretpostavke da se razvija i da bude Dom zdravlja koji će pružati efikasnu zdravstvenu zaštitu svim našim građanima. Danas nismo  zadovoljni time, pa ni ja, s obzirom na sve okolnosti. Medicinski poziv je težak, on zahtijeva puno upornosti, odricanja i u tome svemu pitanje je koliko se čovjek može naći u ovakvom vremenu da bi sebe izgradio. Moj sin je završio medicinu, radio je u Domu zdravlja tri godine, a  onda je otišao u New York raditi, htio je da sebe izgradi, da stekne druga iskustva. Ja bih iskreno volio da je situacija drugačija, mada je njega i ovdje čekala drugačija perspektiva, imao je priliku ići i u Sarajevo, ali odlučio se za ovaj korak, rekao je: Tata, ja ću se vratiti (uzdah..tišina). Dobio je specijalizaciju interne medicine, nostrificirao diplomu, i njega prema ovom plemenitom pozivu nosi strast i želja da nauči, da zna više, da doprinese nauci, da bude uz one kojime može pomoći.  Da je meni neko u njegovoj dobi ponudio takvu priliku možda bih je i ja prihvatio. Ipak, kao svakom roditelju koje je svoje dijete ispratilo izvan naših granica, to pada teško, iako smo svjesni da oni  grade svoju budućnost, svoj put. Mi im možemo poželjeti sreću i nadati se da će se jednog dana vratiti ovdje  i da ovdje ostanu. Vidim da se to već dešava u Hrvatskoj, njegove neke kolege su se već vratile, neki su se vratili i ovdje, svako ima svoje razloge za to, kao što rekoh, nada da će ovdje graditi svoju budućnost će uvijek postojati. Toliko je naše zlatne djece otišlo, jako vrijedne, djece koja su uporna i vjerujem da su sposbni da “nose” ovu našu zemlju, ali problem je što oni sebe u svemu ovome ne mogu pronaći. Pored mnogo toga, valjalo bi napraviti otklon od politike, otklon od bilo čega na doktorskom i svakom drugom pozivu koji svima ovdje može samo dobro donijeti. Ovako, danas svi ispaštamo. Zdravstvo koje  se temeljilo na uzjamnom socijalnom povjerenju, više ne postoji, sada je sve drugačije, moramo sami sebe stvarati, ne možemo se potpuno kapitalizirati, ali na međusobnoj solidarnosti moguće je da funkcioniramo u koliko-toliko normalnim mjerama. U New Yorku ima naših ljudi koji su uspješni, jedni drugima su “pri ruci”, pa se eto ipak nadam da će se moj sin jednog dana kada tamo ostvari svoje ideje, vratiti. Mlađi sin je student Tehničkog fakulteta u Bihaću, trenutno je na studentskoj razmjeni u Španiji. Kćerka moje sestre je u Njemačkoj, završila je medicinu, kao i tetkine kćerke, pa i njihova djeca. Ta veza medicine s mojom porodicom je duboka i jako utkana, taj poziv smo shvatili kao nešto što nam je sudbinski određeno. 

KRAJINA: Ljekarski poziv vam je duboko u genima, venama, ali Bišćani znaju i da ste  vrstan muzičar. Svirate bass gitaru, kažu i da ste odličan jazzista, a u mladim danima imali ste i svoju muzičku grupu. U kojoj ste sad “vezi” sa muzikom?

Dr. Altić: Kada se prvi put otvarala Sportska dvorana na Lukama, tu su gostovali Buldožer, Galija i još neke rock and roll jugoslovenske grupe. Mi smo bili predgrupa, a tada je Želimir Altarac Čičak nas odredio da sviramo, grupa se zvala “Kako to”. Svirali smo taj koncert, u to vrijeme kao  učenici završnih razreda srednje škole, imali smo plan da se svi bavimo muzikom, da nam ne bude samo hobi, ozbiljno smo mi to tada radili. U grupi su pored mene bili Branko Pašić i Mirsad Pervanić Migos. Nakon što smo završili svoju svirku tada, došao nam je gitarista iz Buldožera Marko Brecelj i pitao nas šta mi to radimo, kako to sviramo i pozvao nas da dođemo u Ljubljanu. Mi smo ih u čudu gledali, znali smo da dobro sviramo, ali ne i da je bilo baš toliko dobro pa da nas zapaze daleko ozbiljniji i već izgrađeni muzičari. Tu su bili i članovi benda Galija, sjećam se da me basista pitao kako to da ja “prstima sviram”…Bili su iznenađeni kako tako mladi momci  tako dobro sviraju. Žao mi je što iz tog perioda nemam  nikakve snimke, ali sjećanja su ostala. Tako je to krenulo, bili smo puni entuzijazma, svirali smo i dalje, a onda, konkretno mene je u tome prekinuo odlazak u vojsku, onda i sve druge.  Kasnije sam ipak odredio svoj životni put, mada mi je muzika i dalje velika ljubav i strast. Družio sam se sa Zelom Lipovačom u Sarajevu, drago mi je bilo biti u društvu sa tada zaista velikim jugoslovenskim zvijezdama, ali  sam nastavio učiti ono čemu sam se odlučio posvetiti, a to su medicina i stomatologija. 

KRAJINA: Zasvirate li sada, za svoju dušu i u društvu prijatelja?

Dr. Altić: Da, sviram akustičnu i bass gitaru, ali u nekim minimalnim aktivnostima, kad nađem vremena, u društrvu dragih prijatelja. Nedavno smo sa društvom bili kod prijatelja u Lohovu, pa smo malo “podjetinili”, on ima kvalitetan instrumentarij u svojoj garaži. Kad se nađe vremena i ovisno o prilici, rado sviram, muzika je također umjetnost koja čovjeka oplemenjuje, postaje dio njega, pa bez obzira što se nisam gradio kao muzičar, ona je i dalje dobar dio mene kao osobe. Ali eto, i stomatolog i gitarista moraju imati precizne prste, dubok osjećaj za dodir..možda u svemu tome ima neka poveznica, i jedno i drugo je i čista umjetnost. Što se tiče muzičkog žanra kojeg sad preferiram, ipak ostajem u jazz rocku, sjetim se grupe Weather Report i odlazaka u Zagreb na koncert, pa u BB Club “na jazz” u Zagreb, gdje je često dolazio i Matija Dedić. Nekada se to podrazumijevalo da se u Zagreb ide na takve događaje, vremena se jesu promijenila, sada prilike o tome odlučuju, ali volim taj muzički pravac, muzika je kao što rekoh dio mene i tako će to ostati.

KRAJINA: S posebnom emocijom i velikim poštovanjem govorite o pozivu ljekara, o nekim drugim vremenima, pa kako sada gledate na činjenicu da zdravstvo generalno nije više onakvo kao što je bilo nekad?

Dr. Ino Altić: U životu sve odnose treba graditi sa mnogo više poštovanja prije svega, nema nas mnogo, pri tome mislim na kolege ljekare, ali generalno i  drugo medicinsko osoblje odlazi odavde. Nije to samo simptomatično kod nas, prisutno je to svugdje. Došli smo u fazu da nemamo dovoljno takvog osoblja koje može ispuniti očekivane potrebe prema stanovništvu. Postoje opravdana nezadovoljstva prema zdravstvenim uslugama, a zaista nekada za takvu situaciju nisu krivi ljekari. Prvenstveno mislim na nedostatak ljekara u svim segmentima, to je prisutno u cijeloj regiji. U svemu tome, jako mi je žao zbog ukupne situacije vezane za Dom zdravlja Bihać, kada sam bio direktor te ustanove, imali smo i dovoljno doktora, osoblja ali i ambulanti, sada je situacija da mnoge kolege preferiraju rad u bolnici, a mali broj ih ostaje u Domu zdravlja. Što se tiče stomatologije, tu je situacija malo drukčija, ima nas za sada dovoljno. Potrebno je školovati novi kadar, sve strukture bi morale shvatiti situaciju pa i kada je zdravstvo u pitanju, jer jednog dana svi dođemo u poziciju da nam trebaju medicinske usluge. Moramo se mnogo ozbiljnije posvetiti problemima u zdravstvu koji nisu maleni, jer kao što rekoh, jednog dana svi ćemo postati pacijenti.  Žalosno je da je Bihać ovoliko dugo vremena bez adekvatne zgrade Doma zdravlja, nadam se da će radi budućih generacija, pa i nas  koji zalazimo u godine, uskoro biti taj problem riješen, na način da bude dostojan ovoga grada, dostojan struke, dostojan svih naših građana.

KRAJINA: Vrlo emotivno ste reagirali na činjenicu da je i Vaš sin otišao iz BiH, naravno otišli su mnogi. Čak ni novac nije svima motiv za odlazak, ali kažite šta bi ovo društvo trebalo raditi kako bi se i taj kadar zadržao ovdje?

Dr. Ino Altić: Mislim da bi trebalo biti više odgovornsoti, to uvijek ponavljam, da shvatimo ozbiljnost situacije, jer kada dođemo u situaciju da u doktora gledamo kao u nadnaravno biće, da od njega tražimo sve, stručnu pomoć, psihološku i svaku drugu pomoć, to je u prirodi čovjeka. A za sve to potrebno je imati dovoiljno ljekarskog i drugog medicinskog kadra koji će moći odgovoriti na sve potrebe naših građana. Odgovornost je na svima koji o tome odlučuju, oni se moraju pobrinuti da se sve medicinske ustanove razvijaju u skladu sa potrebama i novim vremenima. Ozbiljan je to problem i njega mogu rješavati ozbiljni ljudi koji shvataju koliko je značajno temeljiti odnos prema zdravstvu, koliko je važno građanima osigurati normalan pristup svim uslugama. Kada bismo tako pristupili rješavanju ovih problema, uvjeren sam da bi odlazak mladih iz medicinske struke u druge zemlje, bio mnogo manji. Podsjetit ću i na  vremena kada je naša bolnica imala vrhunske ljekare, specijaliste svih struka, a to je svakako bio rezultat ulaganja u zdravstvo i odnos prema tom pozivu. Bolnica je slovila za respektabilnu zdravstvenu uslugu, treba u procese “ozdravljenja” zdravstva unijeti mnogo više elana, ljubavi, znanja, volje, želje kako bismo stvorili bolje perspektive kako za medicinsko osoblje, tako i za naše građane.

KRAJINA: Nekoliko puta spominjete i potrebu da se konačno završi agonija oko Doma zdravlja Bihać, vjerujete li da će to uskoro biti riješeno?

Dr. Altić: Ne volim biti pesmista, nadam se da će bez obzira na političke odnose, zarad svih nas, taj problem biti konačno riješen. Ili sa novom zgradom, ili obnovom stare, nadam se najboljem rješenju. Svima nam je to bitno, ne samo uposlenicima, nego baš svima nama.  

KRAJINA: Moram Vas pitati, kako gledate na to da je sve veći broj doktora odlučio baviti se politikom?

Dr. Altić: Ja sam za to da oni koji su skloni politici, da se time i bave, ako osjete da na takav način mogu učiniti nešto za ovu struku i sve građane naravno. Neko treba biti reprezent našeg stanja i statusa i potreba je da se ono i prezentira javnosti. Opet, ako neko može uskladiti i svoj posao, i politiku i sve ostalo, to je do te osobe. Ja na  primjer ne mogu funkcionirati sa gitarom i stomatologijom, nemam vremena,  fali mi baš vremena. Nisam protiv toga ako  neko sve to može postići. Možda osobno mislim da je šteta nakon svih godina studiranja i posvećenosti učenju, “otići na taj put”, još ako “ga krene politika”, povratka u medicinu gotovo da nema, tada gubimo doktora, a  dobijamo političara.  Ipak, svako odlučuje za sebe, pa smatram da svako ko se odlučio baviti  politikom ima i jasnu viziju kako kroz to djelovanje, doprinijeti poboljšanju situacije u oblasti za koju su se školovali. Hvala vam na prilici da kažem moje mišljenje i o ovoj plemenitoj struci, o ljudima koji se bave ovim poslom i koji znaju koliko je žrtve i odricanja potrebno da bismo na kraju dana bili zadovoljni ako smo spasili nečiji život, pomogli nekome ili mu uputili lijepu, toplu riječ.