U malom bihaćkom selu Ćukovi, rođen je 2. septembra 1948. godine Halid Dedić, sin Mehe i Fatime. Odrastao je u vremenu kada je Bosna još obnavljala rane Drugog svjetskog rata. Od malih nogu naučio je šta znači opstati u izoliranom, siromašnom i nepismenom okruženju, gdje su svakodnevni život i preživljavanje bili povezani s rudimentarnim poljoprivrednim radom i zajedništvom unutar porodice. Dedić je postao sociolog, društveni radnik i aktivista čiji se trag osjeća i u prijeratnom, ratnom i poslijeratnom Bihaću. Njegov angažman u listu Krajina, gdje je proveo šest godina na čelu redakcije, oblikovao je medijski prostor regije, podižući profesionalne standarde i stvarajući prostor za slobodno mišljenje i kritiku. Poslije rata, kao jedan od osnivača Bihaćke građanske inicijative, pokazao je sposobnost ne samo da sagleda društvene probleme, nego i da konkretno djeluje na njihovoj prevenciji i rješavanju. Njegov životni put, međutim, nije bio linijski ni jednostavan. Bio je to put kroz obrazovanje, profesiju, političke pritiske, rat, borbu za pravdu i konačno poslijeratnu obnovu – uvijek vođen principima, integritetom i osjećajem odgovornosti prema zajednici. U razgovoru za specijal Krajine „Krajiški prvaci pregalaštva“ Halid Dedić otvoreno govori o svom djetinjstvu, školovanju, profesionalnom i ratnom angažmanu, te o svemu što je oblikovalo njegov život i njegov pogled na Bihać, Krajinu i Bosnu i Hercegovinu.

KRAJINA: Kako biste opisali svoje djetinjstvo i rane godine školovanja?

Dedić: Kao vrlo teško vrijeme. Rođen sam nekoliko godina poslije završetka Drugog svjetskog rata. Rođen sam u selu koje je imalo 100 kuća, bilo je to jako selo, ali izolirano od svijeta potpuno. Ako hoćeš na autobus, onda dva sata pješačiš do Dubovskog ili do Lipe. Ako hoćeš voz, onda dva sata pješačiš do Bosanskih Doljana. Kroz selo od motornih vozila su prolazili jedino traktori koji su dovozili robu u seosku prodavnicu. Inače smo imali put koji je zadnji put popravljen onda kada je napravljen. Dakle, nikad. Govorimo o Ćukovima. A slično je to bilo kroz cijelu onu enklavu Orašac pa do Kulen-Vakufa, jer je Kulen-Vakuf imao vezu sa Bihaćem preko Vrtoča i nije morao koristiti put preko Orašca i Ćukova. Inače bi vjerovatno taj put popravljali. Dakle, jedno izuzetno siromašno, zabačeno, zaostalo, nepismeno poljoprivredno selo u uslovima u kojima zemlja nije izdašna, nego daje tek toliko. Pa su se onda seljaci okretali i uzgoju stoke, ali nisu mogli biti stočari nego 2-3 krave, 5-6 ovaca, tako da i sa te strane malo dopune za održavanje i razvoj familije. A zaposlenih nije bilo, koliko se sjećam samo dvojica ljudi iz Duljaka su bili zaposleni na pruzi. I svako jutro smo vidjeli njihove fenjere po onim stranama kad idu na posao oko 5,00 sati ujutru i kad se vraćaju sa posla oko 18,00 sati  popodne. Dakle, u vrlo složenim životnim uslovima. Velika radost je bila kad je u selo došla pomoć, došao tvrdi sir, došao somun, pšenično brašno, bijela kafa sa mlijekom itd. Inače, kuruza je bila glavni prehrambeni artikl za najveći dio te populacije. U toj situaciji jedino si mogao biti uz porodicu, uz majku, uz oca. I oni su bili oni koji su dizali i usmjeravali. A i djeca su maksimalno ovisila od njih. Nikakve druge vrste pomoći, podrške nije bilo. Četiri razreda osnovne škole u jednoj zgradici u kojoj je bila jedna učionica, a pola zgrade je bio lugarev stan u Ćukovima. I mene je opismenio Muho Kadić. Tako se zvao moj učitelj. U ovom ratu je ubijen negdje u Drvaru. Ibrahim Muslić odavde i Šerif Ćehić. Ibro je umro naravno, ostario je. Ćehić je kao mlad čovjek radio malo na obrazovanju te djece u Ćukovima a onda se poslije posvetio nauci i doktorirao. Mislim da je umro kao univerzitetski profesor u Sarajevu. Nakon četiri razreda moralo se ići u Kulen-Vakuf, a kako se išlo u peti razred tamo? Pa tako što se majka probudi u četiri i ugrije mlijeko, pripremi doručak, odjeću i obuću suhu, a mene probudi u 5,00 sati ujutro da se obučem, obujem i doručkujem i onda sa Siktijom Lipovačom, nastavnik je bio a poginuo je na Grabežu u ovom ratu. Nas smo dva išli. Dakle, kao desetogodišnjaci, dvanaestogodišnjaci po mraku, preko Kliševića, dva sata na Štrbaški buk. Tamo nas je čekao neki Marko, mislim da se zvao Bulić, koji nas je prevozio čamcem preko Une na Željezničku stanicu. Tu smo čekali voz za Kulen-Vakuf. Tamo smo stizali u 8,00 sati tako da smo bili u školi kad nastava počinje. I sad imaš četiri, pet časova. Nikakve brige đacima poslije nastave nije bilo, a mi smo morali čekati do tri popodne da se vratimo vozom i istim putem kući. Mi smo tako išli jedno polugodište. I to prvo polugodište. A to znači jesen, zima. Tako da u tom vremenu Siktija i ja nismo bijela dana vidjeli tih šest mjeseci. Nakon toga je u Orašcu otvoren peti, šesti, sedmi, osmi razred i mi smo se iz škole u Kulen-Vakufu prebacili u drugo polugodište petog razreda u Orašcu. Međutim, nismo se dugo zadržali, otac nas je odveo u Bihać, bilo je 1960-ih godina i nastavio sam školovanje osnovno, šesti, sedmi, osmi razred ovdje u školi Stana Sučević, gdje je sad Muftijstvo bihaćko.

KRAJINA: Ko Vas je najviše oblikovao tokom školovanja i kako ste se odlučili za profesiju?

Dedić: Taj nastavni kadar, učitelji. Oni su nas osposobljavali da možemo znati šta ovdje piše, da možemo napisati ono što želimo. I u takvom mladom stvorenju se javlja želja da bude isti kao ovaj što ga obučava. Nas većinu je takva želja odvela u učiteljsku školu. Naravno, u pitanju su i sklonosti. Neki dobri matematičari, ljudi skloni fizici, tehnici itd., su u daljem toku školovanja tražili ono što je u skladu s njihovim sklonostima. Nas je dosta iz učiteljske škole i produžilo na fakultetima otprilike sličnim pravcima. Mislim da je to bila 1965/66., a završio sam 1969. godine. Počeli smo u staroj zgradi Gimnazije, sad je to osnovna škola, a u međuvremenu je završena zgrada sadašnje Gimnazije i onda smo preselili tamo. Imali smo izuzetno dobar nastavni kadar, težište je bilo na pedagogiji i pedagoškim predmetima, na likovnom, na muzici, jer smo to sve morali za buduće zvanje posjedovati kao znanje, vještinu da bi mogli raditi sa djecom. To je prošlo prilično glatko. Ja sam imao jednu nesreću, da padnem i odem na popravni. Jedan ponavljač je sjedio sa mnom, a imali smo kontrolu iz likovnoga. I tako naš profesor likovnoga kaže: "nemojte da ko prepisuje, pa da ga ja izbacujem." Ja ovome kažem: "prepisuj koliko hoćeš, ali ne pitaj, ne guraj." Međutim, on nije to slušao, uplašio se da neće proći, gurao me i profesor Stipe nas digne obojicu, pita mene šta te je pitao. Ja nisam htio da mu kažem ništa. Pita njega šta si ga pitao, ni ovaj nije htio reći, kaže meni da izađem. Kad sam se vratio, jedinicu su mi upisali. Bila je to preoštra kazna, i naravno, taj popravni mi je upropastio ljeto, ali sam ga prošao, i ostatak je išao, ono što se kaže, bez problema. Na mene je ostavio utisak Duško Pepić, naš bihački profesor, koji je u to doba držao nastavu iz predmeta osnove nauke u društvu. Njegov način izlaganja i problemi koje nam je iznosio, i način analitičkog posmatranja su kod mene ostavili utisak. Alternativa je bila pedagogija. I kad je došlo vrijeme za studij, postojale su i pogodnosti koje su se široko mogle koristiti. Te pogodnosti su bili studentski krediti. Država je obezbjeđivala da se dobije kredit koji je mogao pokrivati osnovne troškove studije. Bile su stipendije za izuzetno nadarane odlične đake koji su dobivali novce bez vraćanja, ali i kredit je uslovno vraćan. Zavisno od ocjena. Ja sam, na primjer, vratio manje od četvrtine kredita jer sam završio studij sa vrlo dobrom ocjenom. Odlikaš nije vraćao. Propalica je vraćao. Dakle, prilično stimulativno je bilo.

KRAJINA: Kada ste se prvi put zaposlili i kako je izgledala Vaša profesionalna karijera?

Dedić: Država je tad trebala kadrove. Mi smo u to doba imali učitelja na terenu koji su poslije rata sa šest mjeseci kursa dobili odobrenje da rade kao učitelji. I sad, mi kao školovani učitelji smo se sudarali s tim ljudima. Neki nisu bili za penziju još i ne možeš ga bacati. A s druge strane falilo je fakultetski obrazovanih ljudi, država je to forsirala. I tako sam ja otišao u Sarajevo. Upisao sociologiju, završio je u roku. Da bude sreća veća po mene, u to doba, u većem broju škola, taj predmet nisu predavali sociolozi, nego istoričari, jezičari, krpilo se zbog toga što ovih nije bilo. Tako da sam ja u Tehničkom školskom centru Slavko Žardin počeo raditi dva mjeseca prije nego što sam posljednji ispit dao. Tu sam krenuo. Iza mene je došao Mehmed Fazlić. Mi smo bili u grupi. Ja sam odatle otišao u vojsku. Kad sam se vratio, direktor mi kaže: „Za tebe se raspituju ovi drugovi iz komiteta. Ti ćeš najvjerojatnije tamo. Zapažen je moj način rada. Možda je elokvencija, pismenost, struka, i oni su također bili deficitarni sa takvom vrstom kadrova.“ Ja molim mog direktora da mi obeća da stan dobijem za deset godina pa da ne idem iz škole. On kaže: „Nemoj ti mene stavljati između sebe i komiteta.“ I ja odem i počnem raditi sa Suljom Džanićem, koji je bio posljednji radnički tribun u Bihaću, jer sekretari komiteta poslije njega više nisu bili radnici. Tu sam se zadržao oko pet godina. Odatle su me poslali u novine Krajinu. To je bilo 1981./1982. do 1987. godine, a Krajina je tada bila i radio i novine. Doveo sam devet fakultetski obrazovanih novinara. Podigli smo tiraž lista na pet hiljada. Slali smo ga u Japan. Obnovili smo radijsku tehniku. Osposobili smo se da prenosimo događaje. I ono što je najvažnije, uspio sam, koristeći tadašnje prilike, da saniram ekonomsku situaciju lista jer situacija je bila loša. Kasnile su plate i bile su izuzetno niske. Uvijek je bilo pitanje kako će se platiti ovo, kako ono. To je bilo vrijeme u kome su se formirali tzv. SIZ-ovi, posebne društvene državne institucije koje su plaćale određene vrste djelatnosti. Zakon je dozvoljavao da se formira SIZ za informisanje. Ja sam krenuo tim putem. Imao sam političku podršku i formirao sam to. Počeli su kapati novci. Uspio sam podmiriti sve dugove, podići plate novinara na nivo profesora srednjih škola i nabaviti jedan stan koji smo dali novinaru Mehmedaliji Zuliću. Međutim, pred kraj mog mandata, a mi smo povremeno kritikovili vlast zbog ove ili one greške, vlast u provinciji je iznimno osjetljiva na kritiku. Osjetio sam da su pripremili alatke da me smijene. Shvatio sam da ću ići. I onda sam sam uspio da sebe riješim uz pomoć spoljnog člana zbora radnih ljudi, Fuada Midžića, upravnika zatvora. Razgovarao sam s njim i rekao da će me izbacit 100%, a on mi je predložio: „Dođi, vodi to.“ Raspiše konkurs, prijavim se, prođem i onda podnesem ostavku u Krajini. Bilo je dirljivo kad su mi ostavku usvajali, neke novinarke su plakale. Molili da ne idem, ali sam znao šta mi slijedi i otišao sam. Tamo sam se zadržao do rata. Prije toga došla je kriza u Jugoslaviji, došlo je do prodora nacionalizma širom zemlje, do vrlo indikativnih momenata koji upućuju na vjerovatni raspad države.

KRAJINA: Koja je bila Vaša uloga na početku rata i kako ste se uključili u odbranu Bihaća?

Dedić: Ono što je mene u to doba bunilo, jeste da mi imamo državu, i da toj državi niko nije uskratio ni jedan njen mehanizam, bez obzira na ono što se dešavalo u Bosni. Stevan Beslać čini van sumnje kriminalne radnje. Napada državu, dijeli općinu. Formira štab – kako? Protiv koga? Unutar države. Organizira jedinice i masu drugih aktivnosti, nabavku oružja i tako dalje. Država nije reagirala ničim. Želio sam reći da nije prihvatljivo, nije normalno da se stvari odvijaju tako da se država ruši i niko ništa ne poduzima na lokalnom nivou. Međutim, stvari su išle kako su išle. Koalicija tih nacionalnih stranaka crkla je odmah poslije formiranja vlasti i svako je vukao na svoju stranu. Srbi su mislili da imaju svoju državu, Hrvati su bili tihi jer ih je malo, a Bošnjaci su mislili da imaju svoju državu također, ne bosansku, nego svoju. Počinjali su se polako stvarati punktovi gdje su se okupljali ljudi po mjesnim zajednicama – začetci budućih odreda. Ali u okviru tih začetaka bilo je i nečeg čega nije trebalo biti. Ti začeci su bili van kontrole države, možda pod kontrolom stranke. Ja sam pobornik da sve u državi bude pod kontrolom države i nisam želio da se uključujem u takve strukture. Čekao sam državni potez. Polovinom aprila donesena je odluka u državnom vrhu da se formira Teritorijalna odbrana Republike Bosne i Hercegovine. Na bazi toga moglo se formirati općinski i okružni štabovi. Ja sam na prvu usmenu ponudu prihvatio i otišao postati član tog štaba. Komandant je bio Ramiz Dreković, zamjenik Ljubiša Marković, oficir JNA, oženjen Bišćankom. Ostatak su bili vrlo ugledni, sposobni, provjereni oficiri i patriote. Uskoro je štab zamro. Nikad nismo dobili obrazloženje zašto. Ramiz Dreković kasnije priznaje da politika nije odobrila sastav štaba. Ubrzo, vraćeni smo ponovo, ne na prethodne pozicije, ali ja nisam išao za poziciju, išao sam da branim zemlju. U ratu sam tri puta bio dragovoljac. Prvi put, polovicom aprila 1992., zatim krajem maja ili početkom juna 1992., i treći put u novembru 1994. Moj ratni put ima dvije staze: iskrena borbena i dodatak kojeg ni do današnjeg dana ne razumijem. Neko je mene smatrao metom koju treba ukloniti. Na Grabežu sam čuvao njega kao i svoju porodicu, a on je razmišljao da me ukloni. Takvih poziva je bilo, ali srećom, niko se nije odlučio da puca u mene. O tome sam pisao i nedavno objavio feljton u Oslobođenju od polovine maja do polovine juna.

KRAJINA: Šta se desilo nakon rata i kako ste se nosili s nesporazumima i progonom?

Dedić: Poslije rata želio sam da se vratim u svoju firmu jer sam iz te firme kao dragovoljac otišao, ali mi nisu dozvolili. I onda mi se posreći. Ne daju meni da se vratim u svoju firmu, pa sam tužio. Presudu sam čekao dvadeset godina. U međuvremenu sam uspio da se zaposlim u OSCE-u. Najprije sam radio kao noćni čuvar. A onda su se počeli raspisivati izbori. Znajući moje kvalifikacije, zatražili su od mene da se uključim i radim posao koji se kod njih zvao „core trener“ – neka vrsta instruktora, jer nismo imali zakon, nego su donošena privremena pravila i propisi, privremene izborne komisije uz pomoć međunarodnih organizacija koje su  provođene na terenu. Jedan dan sam pozvan u sjedište u Midžića mahali oko šest popodne. Primio me jedan njemački i jedan kanadski diplomata, moji šefovi. Kažu: „Nismo htjeli ovih dana da razgovaramo s tobom, jer bi uši mogle čuti i postati priča, ali moramo ti reći.“ Imali smo tri posjete delegacija. Prva je rekla: „Nisi neka ljepota i nismo zadovoljni, tražimo da Halida pošaljete kući.“ Mi to nismo htjeli raditi. Došla je druga delegacija i rekla isto, a treća je prijetila: „Ne pošaljete li ga kući, dovest ćemo sto hiljada Krajišnika pred direkciju.“ Oni su me obavijestili da znam šta se dešava i da me pitaju za mišljenje. Rekao sam: „Da sam na vašem mjestu, otpustio bih sebe. Vi niste humanitarna organizacija, nego međunarodna organizacija koja ovdje ima funkciju. Ako se u kontaktima pojavi neko ime, ako sam se ispriječio, smaknite me i radite svoj posao.“ Naravno, ništa od toga nije realizovano. Pet godina sam radio, sanirao situaciju, nahranio porodicu, poslao kćerku na studije u Sarajevo. Negdje oko 2000. godine, bez sudske presude, vraćen sam na posao. Presudu sam dobio tek 2018. godine, što je rezultiralo pravnim aktima i međunarodnim sudskim procedurama u moju korist.

KRAJINA: Kako je zapravo došlo do gomilanja tolikih neprijatelja?

Dedić: Pripadao sam partiji cijeli život. Imali smo sastanak u Pritoci pred izbore 1990. godine. Kiro Rafting, šef partije, pita me da li bih išao. Rekoh da bih. Na sastanku u školi prisutno je bilo devet članova partije. Prije nego što smo otvorili usta, član komiteta Boško Kovačević, sekretar partijske organizacije, kaže: „Halide, da ne gubimo vrijeme, ja od ovog momenta nisam član komiteta niti partije. Odlazim ka političkim interesima mog naroda.“ I za njim su drugi slijedili. Sedam od osam, i tako smo završili tu priču. Pošao sam drugi dan u Orašac. U školu sam ušao i nisam prepoznao nijedno lice, osim hodže, koji je držao ahmediju na glavi – shvatio sam da je to podvala, čija i dan danas ne znam. Iskoristio sam priliku da im kažem: „Imajte na umu da izbori dolaze, da je ovaj kraj ranije bio srušen do temelja, mrtvih je bilo nebrojeno. Pazite kako se ponašate i ocijenite kome glas treba dati.“ Vratio sam se kući, a sljedeća Krajina objavila je da sam ja navodno trgao plakate, pljuvao po stranci, radio ovo i ono. Ništa od toga nije bilo istina, ali otrov je prosut vrlo rano. Bošnjaci se uopće nisu snašli. Htjeli su srušiti komunističku vlast, ali nisu znali kako se okrenuti državi, nego su se okrenuli narodima i srušili državu – i danas imamo tu srušenu državu.

KRAJINA: Iz ove perspektive, šta smatrate Vašim najvećim životnim uspjehom?

Dedić: To je teško reći, ali moglo bi se reći. Prvo, da sam učestvovao u borbi. Da sam svojoj zemlji dao ono što sam mogao – hiljadu dana i noći s puškom. Da sam sve to preživio. Da sam uspio sačuvati porodicu. Ne znam šta bih još mogao ubrojati, ali to su ključni momenti koji definišu moj život.

KRAJINA: Šta biste danas, kad bi Vas ljudi htjeli poslušati, poručili Bišćanima i Krajišnicima?

Dedić: Ovaj kanton, prije rata po nacionalnom sastavu, bio je vrlo sličan državi Bosni i Hercegovini. Sada smo mononacionalan kanton – po zadnjem popisu, 95% Bošnjaka, 2% Srba, 3% Hrvata. Ono što bih poručio svima jeste: Bosna ne može opstati osim onakva kakva je bila od prvih spominjanja do danas. Multikonfesionalna, multinacionalna, multikulturna. Treba činiti sve da se u našem kantonu, i u zemlji gdje je moguće utjecati, svi ljudi osjećaju dobrodošlim, kao svoj na svome, sa jednakim pravima, i motivom da se angažiraju da se bolje živi. Posebno mladoj generaciji bih poručio: svijet je u previranju, i mi smo u njemu. Stari sistem vrijednosti je srušen, novi još nije formiran. Njihov teret predstoji i ne može ih niko osloboditi. Vrijeme je da počnu već danas razmišljati o svojoj budućnosti ovdje. Bihać i Bosna ne mogu biti muslimanska enklava. Mi nismo beduini, a mnogi nas uvjeravaju da jesmo. Mi smo evropski narod. Moramo obaviti silne razgovore unutar našeg nacionalnog korpusa da shvatimo ko smo i kuda idemo. Ako želimo Bosnu, moramo računati da ona bez bosanskih Srba i bosanskih Hrvata ne može postojati. Krajnje je vrijeme da se pruže ruke, a ratove ostaviti historičarima. Nezavršene poslove ostavljati sudovima i onima kojima to pripada, a politika treba prestati time da se bavi.