Albin Muslić, rođen je 27. jula 1982. godine u Bihaću, ističe se kao univerzitetski profesor, političar i društveni aktivista. Njegovo obrazovanje započelo je u Bihaću, gdje je 2005. godine diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bihaću, a potom nastavlja postdiplomske studije i stiče zvanje magistra pravnih nauka 2010. godine, dok je dokorat odbranio 2014. godine. Tokom studija bio je aktivan u studentskom časopisu Kontrast, doprinosivši afirmaciji pravnih tema u javnosti. Danas je u zvanju vanrednog profesora na Naučnoj oblasti Građansko pravo i angažiran je na tri javna Pravna fakulteta u Bosni i Hercegovini. Autor je dva univerzitetska udžbenika „Nasljedno pravo“ i „Poslovno pravo“ i većeg broja naučnih članaka. Edukator je pri Privrednog komori Federacije Bosne i Hercegovine, kao i pri Agenciji za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine. Politička karijera Albin Muslića započinje 2006. godine, kada je izabran za zastupnika u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Nakon toga, na prijevremenim izborima 2011. godine, postaje načelnik Općine Bihać, potom je bio izabran u Parlament Federacije BiH, dok trenutno obnaša funkciju poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, gdje se zalaže za infrastrukturni razvoj, borbu protiv korupcije i unapređenje zakonodavnog okvira. Osim političkog angažmana, Muslić aktivno učestvuje u društvenom životu, obnašajući funkcije u organima SDP BiH, uključujući pozicije podpredsjednika Glavnog odbora SDP BiH i podpredsjednika Kantonalnog odbora SDP USK. Njegov rad karakteriše posvećenost zajednici, težnja za unapređenjem društva i kontinuirani doprinos razvoju Bihaća i Unsko-sanskog kantona. Za specijal u Krajini, Albin Muslić govori o svom djetinjstvu, odrastanju, životnom i akademskom putu, karijeri i političkom angažmanu, otkrivajući priču o tome kako posvećenost zajednici, obrazovanju i društvenom angažmanu može biti ključ za ostvarenje pozitivnih promjena u društvu.

Krajina: Kako se sjećate djetinjstva i šta je najviše utjecalo na razvoj vaše ličnosti?

Muslić: Moj životni put vezan je za Bihaćko naselje Bakšaiš, gdje sam rođen i odrastao. Majka Envera je umrla, tata Juso je, hvala Bogu, još živ. Rat me zadesio u Bihaću sa deset godina. Bio sam treći razred osnovne škole, a nastavnica Antonija Vučković predavala nam je u područnoj školi u Bakšaišu. Nakon nje došla je Katica Dujmović. U tom periodu zbog nestašice orgijeva, u školskoj torbi smo nosili ogrijevno drvo.  Nakon završetka četvrtog razreda prešli smo u osnovnu školu Prekounje, gdje smo započeli peti razred. Išli smo u školu jedan dan u sedmici. Sjećam se tih školskih dana u ratnim okolnostima – granate su padale, a jedna velika pala je iza škole, na mjestu gdje je danas Vatrogasno. Mi smo se tada tek vratili kući. Djetinjstvo u ratu oblikovalo je moju empatiju. Sjećam se, na primjer, kada je u sadašnjem Konzumu bila otvorena trgovina na par dana. Pojavile su se zelene banane – potpuno sirove. Dobio sam jednu i podijelio je sa komšijama Elvirom i Almirom. Banana je pucala dok smo je lomili, toliko je bila tvrda.Rat pamtim po teškim vremenima – nije bilo hrane.Tokom rata, sa svojom rahmetli mamom, prodavao sam poljoprivredne proizvode ispred Bigrosa (danas Izbor trgovine u glavnoj ulici). Prodaja je bila jednostavna, a cilj je bio da si kupim krofnu ili sladoled. Sjećam se da je jedna granata pogodila prozor Privredne banke dok smo se vraćali kući. Rat nas je naučio dijeljenju, suosjećanju i spoznaji da svaki dan može biti posljednji. Jedna scena mi se posebno urezala – tata je došao s ratišta, zaspao u uniformi i čizmama, a ja sam ušao u sobu i pitao se hoću li ga vidjeti živog. Hvala Bogu, sve je prošlo kako treba.“

Krajina: Šta vas je odvelo prema akademskim studijima i pravnoj karijeri?

Muslić: Tokom odrastanja imao sam afinitet prema matematici i fizici. Već tada sam pokazivao sklonost logici i preciznom razmišljanju. Dok su moji školski drugovi upisivali Ekonomsku školu ili Gimnaziju, ja sam odlučio studirati saobraćaj i upisao Mašinsko-saobraćajnu školu. Tamo sam završio četiri godine, a profesori poput razrednice Nadije Murtić,ali profesora Zulića i Mešanovića, kao i mnogih drugih, ostavili su snažan trag na moj akademski razvoj.Mislim da sam u školi imao najbolji prosjek ocjena, a moj školski drug Elvedin Sedić bio je moj kolega iz klupe četiri godine. Sjećam se njegovog dolaska na prijemni u dresu Hanza Roštok – od tada smo kliknuli i ostali prijatelji do danas. Interes za logiku, matematiku i fiziku oblikovao je moj pristup učenju i razmišljanju, iako sam kasnije odabrao Pravni fakultet.Po završetku srednje škole bio je i dalje prisutan interes za saobraćaj, no u Bihaću nije bilo saobraćajnog fakulteta. Nekako smo Elvedin i ja zajedničkiodlučili da upišemo Pravni fakultet u Bihaću, što je bio potpuno suprotan smjer. Na prijemnom je bilo preko 200 kandidata, a nas dvojica smo bili čini mi se 9. i 11 na rang listi. Na prvoj godini Pravnog fakulteta suočio sam se sa teorijskim postavkama iz brojnih nastavnih predmeta, pri čemu ističemTeoriju države i prava, Historiju države i prava Bosne i Hercegovine, te Rimsko pravo.Profesorica Dženana Čaušević, koja je predavala Rimsko pravo i Historiju države i prava Bosne i Hercegovine, bila je kako smo mi studenti govorili strah i trepet, a što je bilo spojeno sa enormnim poštovanjem koje je cijela generacija imala prema profesorici.Sjećam se da na prvom usmenom ispitu iz Historije države i prava Bosne i Hercegovine, nas osam je bilo oslobođeno pismenog jer smo prethodno položili sve kolokvije. Ja sam dobio desetku, a mama je plakala od sreće kad sam je nazvao telefonom. Rimsko pravo i ostali predmeti slijedili su isti uspješan tok – završio sam fakultet 2005. godine kao najbolji u generaciji, dobivši zlatnu plaketu.Nakon diplomiranja, profesor Enes Hašić pozvao me da se javim na konkurs za izbor u zvanje asistentana predmetu Građansko pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bihaću. Tokom karijere magistrirao sam na temi izvlaštenja u pravnom poretku BiH, a doktorirao 2014. godine na pravnom položaju jedinica lokalne samouprave u upravljanju imovinom.  Moja akademska karijera fokusirana je na građansko pravo, posebno stvarno pravo, imovinsko pravo i poslovno pravo. Predmet interesovanja, pored ostalog, vezan je za temu kako da privredna društva realiziraju investicije, kako riješiti imovinsko-pravne probleme, u okviru postojećih zakonskih okvira. Vjerovatno se navedeno povezuje se s mojom logikom i preciznošću koju sam njegovao još u ranim školskim danima i ratnom djetinjstvu.“

Krajina: Kako vidite današnji kvalitet visokog obrazovanja u Bihaću u poređenju s vremenom kada ste vi studirali?

Muslić: Mislim da je sistem izučavanja prava kojeg smo imali ranije kroz dvosemestralne predmete izuzetno kvalitetan u smislu dubine i kontinuiteta učenja. Studenti su uporedo tokom dva semestra analizirali pravne institute i na ispitu ih direktno prezentirali. S obzirom na komplementarnost nastavnih predmeta, mogli su, na primjer, na ispitu odgovarajući iz građanskog prava, koristiti znanje iz nasljednog prava; izlažući porodično pravo, povezati sa sadržajem prve godine; a kod stvarnog prava, vratiti se na rimsko pravo i pratiti razvoj instituta kroz vrijeme. Današnji sistem, po Bolonjskoj deklaraciji, s dvosemestralnim predmetima, brojnim kolokvijima i bodovnim sistemom, studentima omogućava skupljanje ocjena postupno tokom semestra. To ima prednost u kontinuitetu rada, te zaista ne mogu da propustim priliku a da u globalu ne pohvalim studente na Univerzitetu u Bihaću, gdje ima jako dobrih studenata, dok neki studiranju pristupaju kampanjski. Ali to je valjda odraz vremena u kojem živimo. Studenti koji koriste Bolonju u punom kapacitetu i dalje mogu postići izvrsne rezultate, no sada postoji više opcija i fleksibilnosti koje ponekad umanjuju značaj današnjeg koncepta završnog ispita.Također, promijenila se i uloga asistenta. Kada sam bio asistent, pratio sam samo dva predmeta kod profesora Hašića, fokusirajući se kvalitetno na njih. Danas, zbog propisanih normi i standarda, asistenti su često angažirani na 6–8 predmeta. Takvo šarenilo smanjuje mogućnost dubinske ekspertize i kvaliteta nastave, jer je gotovo nemoguće biti podjednako dobar u svim oblastima, posebno u građanskom pravu koje danas obuhvata više od deset predmeta.

U poređenju s drugim univerzitetima – Tuzla, Zenica – situacija je slična. Studenti su, naravno, različiti, ali kvalitet obrazovanja je usporediv. Nedavno smo, što me posebno raduje, potpisali sporazum o saradnji četiri javna Pravna fakulteta u BiH: Pravni fakulteti u Bihaću, Tuzli, Zenici i Džemal Bijedić. U perspektivi bi slične sporazume trebalo potpisati i sa Pravnim fakultetom u Rijeci i Sveučilištem u Mostaru. Formirali smo konzorcij za organizaciju konferencija, mobilnost nastavnika i studenata, jačanje saradnje i povezivanje fakulteta. Tu sam imao svoj udio, jer sam dugi niz godina kroz različite vidove nastave na I, II i III ciklusu angažiran na pravnim, a nekad ranije i na ekonomskim fakultetima u Tuzli i Zenici. Moj akademski put vezan je za Bihać, Tuzlu i Zenicu i osjećam se kao kod kuće u sva tri grada. Posebno me raduje što mlađi asistenti već sada ostvaruju značajne rezultate, uključeni su u projekte i međunarodnu saradnju. U Bihaću imamo izuzetno vrijedne asistente – kolegice Nesimović i Zirić – koje predstavljaju perspektivu našeg Univerziteta.Također, diploma Pravnog fakulteta u Bihaću priznata je u cijelom svijetu, što studentima omogućava nastavak master i doktorskog studija gdje god žele. Sada imamo i selektivniji upis – oko 50 studenata prve godine – što omogućava kvalitetniji rad u manjoj grupi i bolje usmjeravanje kadrova na tržište rada Unsko-sanskog kantona.Niko sretniji od mene nije kada vidim svoje nekadašnje studente da su se ostvarili u nauci, pravosuđu ili bilo kojem drugom polju zahvaljujući diplomi Pravnog fakulteta u Bihaću, a jednako gledam i na Ekonomski fakultet u Bihaću, jer sam i tamo angažiran dugi niz godina. To je zaista dio mene.

Krajina: Kako je došlo do vašeg političkog angažmana?

Muslić: Oduvijek sam imao afinitet prema društvenim kretanjima i društvenim pojavama. Tokom studija na Pravnom fakultetu, profesori su nas stalno poticali da pratimo društvene pojave, da čitamo novine i da nismo samo studenti bez šireg uvida u ono što se dešava oko nas. Politika je u moj život ušla sasvim slučajno.Nakon promocije diplomanata Univerziteta u Bihaću, kada sam se obratio u ime svih diplomanata u Sportskoj dvorani Luke, dobio sam poziv tadašnjeg načelnika Bihaća, Hamdije Lipovače. Pozvao me da dođem na kafu u Općinu s njim i tadašnjim savjetnikom Amarildom Mulićem. Odmah sam nazvao majku i rekao joj da me zvao načelnik – nismo se ni posebno poznavali. Majka mi je rekla da odem i vidim o čemu se radi.Tada sam već bio član Socijaldemokratske partije BiH, kroz aktivnosti u Forumima mladih SDP-a u Bihaću, uključujući organizaciju kampova poput Zekosa na Stensu, gdje smo zajedno sa tadašnjim predsjednikom Formuma lmadih SDP Bihaća, a sadašnjim ministrom financija Dankom Jakšićem učestvovali u društvenim i omladinskim projektima.Poziv je došao u martu 2006. godine. Općina još uvijek nije bila rekonstruirana. Sjećam se starog kabineta načelnika, smeđih fotelja, neformalnog razgovora. Na pitanje imam li afiniteta prema politici, odgovorio sam da imam i izrazio želju da budem kandidat za Općinsko vijeće 2008. godine. Na pitanje jesam li razmišljao o kantonalnim izborima. Rekoh da jesam, ali sam ipak razmišljao da krenem „stepenasto“, od lokalnog nivoa. Onisu mi rekli da računaju na mene i da SDP-u trebaju mladi ljudi i promjene. Nakon konsultacija s porodicom, odlučio sam pristati i krenuti na listu za kantonalnu skupštinu. Bio sam nosilac liste i održao svoj prvi govor na predizbornom skupu „Divlje jagode“ kod Bondena, što je bio moj prvi javni nastup. Ulaskom u Skupštinu Unsko-sanskog kantona, zajedno sa kolegama poput komandanta Hodže, rahmetli Ibrage Topića, Mire Ljubijankić, profesora Muhameda Dervića i Mladena Lonića, počeo sam razvijati kontakte s medijima i građanima. To uključuje suradnju s novinarima kao što su rahmetli Rusko Karat, Safet Hrnjica, Halid Alijagić i mnogi drugi. Govoreći o periodu 2006–2010, bio sam član opozicije u kantonalnoj skupštini, a nakon izbora 2010. godine, imenovan sam za vršioca dužnosti načelnika Bihaća. Zbog toga sam se morao odreći mandata u Skupštini kantona i izaći na prijevremene izbore 16. januara 2011. godine, koje sam osvojio.Situacija u Općini tada je bila zahtjevna, ali smo ostvarili značajne projekte. Posebno sam ponosan na rad općinske administracije u okviru projekta KFV, eksproprijacije, unapređenje javne rasvjete, kao i izgradnju prvog mosta na Gradskoj otoci u mom mandatu. Inspirisani primjerom Bosanske Krupe, razvili smo ideju povezivanja mostova kroz šetnicu koja bi omogućila posjetiteljima da dožive grad u krugu od 45 minuta do sat vremena.Posebno mi je drago što smo posadili drvored kroz Bakšaišku zaobilaznicu, od Kantonalne bolnice do Čavkunovića. Iako je danas došlo do dijelom devastacije, vjerujem da će jednog dana to biti lijepi drvored koji uljepšava grad i ostaje trajno nasljeđe za građane Bihaća.

Krajina: Šta vas je vodilo kroz politiku – idealizam, odgovornost prema zajednici ili želja za mijenjanjem sistema?

Muslić: Prije svega, odgovornost prema zajednici. Smatram da sam dio zajednice i da je moj zadatak da ne samo pokušam, nego i konkretno učinim nešto korisno za ljude oko sebe. Svi smo mi jednog dana bivši, ali period u kojem djelujemo trebamo iskoristiti da ostavimo nešto što traje i da budemo jedni drugima podrška.Nažalost, često političke podjele i razlike udaljavaju ljude, što je potpuno pogrešno. Moj cilj je uvijek bio rad na projektima koji povezuju ljude i gradove, bez obzira na stranačku pripadnost. Još dok sam bio u Skupštini kantona i Vladi kantona, imao sam ideju da Bihać i Cazin funkcionišu kao jedna urbana cjelina. Zamislio sam urbanu cjelinu Bihaća i Cazina koja je povezana brzom cestom, sa poslovnim zonama i drugim sadržajima u obuhvatu ceste, koji bi omogućio koncentraciju stanovništva od oko 150.000 ljudi i stvarao protutežu u smislu ekonomskog i društvenog razvoja, a što će generirati razvoj i drugih urbanih cjelina poput Bosanske Krupe, Velike Kladuše, Bužima, ali i općina Ključ, Bosanski Petrovac i Sanski Most. Cilj je da se u ekonomskom smislu možemo ravnopravno takmičiti i tražiti podršku od centralnih organa u Sarajevu. Bez obzira ko se nalazi na poziciji načelnika, premijera ili ministra, meni je važno Unsko-sanski kanton ima svoje mjesto u Bosni i Hercegovini.Neke kolege u Sarajevu mi često kažu da se previše forsira zapostavljenost Krajine, ali ja smatram da nije – infrastruktura, obrazovanje i zdravstvo su ključni za razvoj. Magistralna cesta kojom se vozimo do Sarajeva izgrađena je još na tekovinama Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a 1945. godine, s idejom da svako urbano područje bude povezano, svaka veća sredina ima školu i zdravstveni centar. To je put koji želim nastaviti.

Krajina: Koji su, po vašem mišljenju, najveći izazovi s kojima se Bihać i Unsko-sanski kanton danas suočavaju?

Muslić: Najveći izazov Unsko-sanskog kantona i Bihaća je, prije svega, pitanje strateškog opredjeljenja i zajedničkog djelovanja. Često imamo kapacitet i resurse da idemo naprijed, ali kad dođe trenutak da se nešto konkretno realizuje, podjele unutar lokalnih struktura nas koče. Problem leži u nedostatku planske i projektne dokumentacije. Odobre nam se sredstva u budžetu, ali ih ne možemo iskoristiti jer nemamo pripremljene projekte. Primjerice, ako u Budžetu Federacije BiH predvidi 5 miliona KM za određeni infrastrukturi projekt, ali ako nemamo projektnu dokumentaciju, ta sredstva će biti rebalansirana. Bez sređenih imovinsko-pravnih odnosa i zemljišnih evidencija, izgradnja objekata je nemoguća.Potrebno nam je više strateških projekata. Ono što me raduje je i aktivnosti na izgradnji zgrade Rektorata Univerziteta u Bihaću. Brza cesta Bihać–Cazin je primjer takvog projekta, isto kao i povezivanje Bihaća sa Bosanskom Krupom, Petrovcem i Sanskim Mostom. Istovremeno, moramo voditi računa o regionalnim infrastrukturnim pitanjima. Ne smijemo dozvoliti da nam u perspektivi glavni put prema Sarajevu vodi preko Bosanskog Novog, jer Republika Srpska već gradi autocestu Prijedor–Banja Luka. Ako ostanemo izolirani, Unsko-sanski kanton može ostati marginalizovan u saobraćajnom i ekonomskom smislu.Izgradnja putne infrastrukture ne smije biti uslovljena brojem stanovnika. Tranzit će doći ako se povežemo sa kroz treću razvojnu os od Novog Mesta, preko Karlovca i Bihaća, i dalje pa prema Sarajevu i Goraždu. Takav strateški projekat infrastrukturno, ali i ekonomski, Unsko-sanski kanton postavlja u povoljnu poziciju i omogućava održiv razvoj.

Krajina: I na kraju, šta biste poručili studentima i mladim pravnicama koji se ugledaju na vaš primjer?

Muslić: Teško je govoriti u prvom licu kada je riječ o životnom putu i društveno-političkom angažmanu, ali sve što sam postigao u značajnoj mjeri dugujem svojim roditeljima, ali se obrazovanju na Pravnom fakultetu u Bihaću. Studije i postignuti rezultati otvorili su mi mnoge prilike. Često, kada me mediji kontaktiraju, tražim da me predstave kao univerzitetskog profesora, prije nego kao poslanika u državnom parlamentu – jer to je temelj svega. Svakako je čast biti izabran u najviše zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine (Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine).  Mandat u parlamentu nije samo sjedenje u klupama. Trudim se da ga opravdam kroz aktivan rad, medijske nastupe i jasno izražavanje stavova. Ne bojim se govoriti o problemima u društvu i ukazivati na odgovorne, ali isto tako težim donošenju konkretnih rješenja kroz zakone. Ponosan sam što smo, kroz rad u državnom parlamentu, usvojili zakone koji su otvorili pregovore za reforme, iako su brojni procesi otežani opstrukcijom određenih ministara. Važno je raditi na promjeni svijesti da većina problema nema etnički ili entitetski karakter, već da se stvara ambijent za život dostojan čovjeka. Moja poruka mladima je jasna: težite ka usavršavanju i višim ciljevima na korektnim osnovama. Budite odgovorni članovi zajednice, iskoristite potencijale koje svi zajedno imamo, jer dvije osobe znaju više od jedne. Ključ je u doprinosu svakog pojedinca – svako može ostaviti trag i pomoći u razvoju društva i Bosne i Hercegovine u cjelini.