U gradu na Uni, gdje se šapat rijeke često miješa sa zvucima sevdalinke, ime Dinka Mujanovića odavno je upisano u muzičku hroniku Bihaća. Harmonika, instrument koji je za mnoge tek simbol narodnog veselja, za Dinka je postala životni put, učitelj strpljenja i tiha ispovjednica. Od prvih tonova koje je svirao pod očevim okom, do pozornica zagrebačkog Lisinskog i beogradskog Kolarca, Mujanović je ostao vjeran onome što se danas rijetko čuje, čistoti zanata i skromnosti umjetnika.

U novom poglavlju „Bihaćkih urbanih legendi“ donosimo priču o čovjeku koji je sevdalinku nosio kroz decenije, sjećanja i prostore, dokazujući da pravi majstori nikada ne traže svjetla reflektora, ona ih sama pronađu.

KRAJINA: Dinko, kada si se zainteresirao za harmoniku kao instrument koji će postati tvoj način života?

Dinko: Bilo je to u ranom djetinjstvu, možda sam imao sedam godam godina. S obzirom da je moj otac svirao harmoniku i to jako dobro, on mi je bio i prvi učitelj. U osmoj godini života on me i upisao u nižu Muzičku školu, pa nakon toga završavam srednju Muzičku školu, a uporedo sam išao na časove harmonike kod našeg legendarnog Ismeta Alajbegovića Šerbe, do kojega je bilo vrlo teško doći. Šerbo je bio dobar prijatelj s mojim ocem, pa sam uspio dobiti ga za učitelja harmonike, a na časove sam išao u Sarajevo. Šerbo Alajbegović je u Bihaću svirao u hotelu “Bosna”, bilo je to jako davno, tamo negdje između 1958. do 1960. godine. On me je doslovce naučio onome što sam želio znati o harmonici, jer to u školi nisam mogao naučiti, kao što je popularna muzika, narodna, zabavna, jazz, to se tada, a mislim ni sada u školi ne uči.  Njegova poduka je trajala dok sam išao u srednju Muzičku školu, a ja sam čak s tim orkestrom koji je Šerbo vodio jednu godinu, a Jovica Petković drugu, imam snimljeno nekoliko kola u arhivi tadašnjeg Radio Sarajeva. Bilo je to početkom osamdesetih godina, sjećam se da je radio stanica bila u ulici Danijela Ozme, dolazili smo tamo i snimali, bilo je to za mene veliko iskustvo s obzirom da sam bio učenik.

KRAJINA: A onda iskustva stječeš na nastupima u regiji?

Dinko: Počeo sam onda svirati u KUD-u “Kombiteks”, pa sam jedno vrijeme bio na čelu tamburaškog orkestra u “Krajinametalu”. To je zaista bilo interesantno, jer se radilo o ljudima koji nikada nisu ni držali instrument u rukama, ali sam ih za godinu dana naučio i note ali i da sviraju. Sjećam se da su tu svirali Eso Budimlić, Goran Stambolija, Miro Mujanović, Branko Bubulj i mnogi drugi. Uporedo dok sam bio u KUD-u, svirao sam u hotelima, a prvo smo moj kum Ibro Selmanović i ja počeli u grupi u kojoj je svirao jedan “stari” muzičar Šandor Nađ, on je bio bubnjar, pa Mujo Ćehajić gitaru, Hasan bass i ja harmoniku. Nakon toga, 1988. godine osnivam grupu “Rondo”, koja je trajala čak do 2004. godine. Nakon toga dolaze  zaista veliki i značajni nastupi, a dvadeset godina sam sa svojim orkestrom u stalnoj postavci u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na spektakularnoj manifestaciji “Veče sevdaha”. Istaknuti producent Tomislav Kašljević je osmislio ovu jedinstvenu manifestaciju koja ne gubi na popularnosti i koja je svakom muzičaru iz ovog domena, izuzetno od značaja, kao i publici uostalom. Osim toga, uporedo smo svirali u Sava centru u Beogradu, a nakon renoviranja te dvorane, nastupali smo u Kolarcu, pa u Domu sindikata koji je također promijenio naziv, ali nastupa ima tokom cijele godine, kao što su oni u Sarajevu na svim značajnijim manifestacijama, a sviramo širom naše regije, rado se pojavljujemo u Osijeku, Slavonskom Brodu, Zadru, Splitu, Rijeci…

KRAJINA:  Tokom  godina tvoje karijere, s kojim si muzičarima imao suradnju?

Dinko: Na koncertima sam surađivao sa svima, Zehra Deović, Merima Njegomir, Muhamed Mujkanović, Boki Milošević, Omer Pobrić u čijem sam orkestru i svirao jedan period mog života. Možda i ne postoji izvođač sevdalinke s kojim nisam surađivao ili svirao, pa pamtim koncerte sa Bebom Selimović, Nedžadom Salkovićem, Zorom Dubljević, Himzom Polovinom s kojim sam svirao i na ribarskim zabavama u Bihaću mnogo ranije nego na samostalnim koncertima, pa Safetom Isovićem, ne bih želio nekoga izostaviti, ali mislim da sam harmonikom ispratio na koncertima sve velikane sevdalinke. Da ne zaboravim, svirali smo i još uvijek s nama nastupa Nedeljko Bilkić, a ako bih nekoga trebao izdvojiti neka to bude Nedžad Salković, on je imao taj gospodski stav, publika ga je jako voljela, ali zaista mislim da su svi oni s kojima sam nastupao ostavili traga u izvođenju sevdalinki, svako ima neku svoju posebnost zbog čega su ih slušaoci voljeli i dolazili na koncerte.

KRAJINA: Da li si ti davao časove harmonike zainteresiranima za taj instrument?

Dinko: Nisam, nekako nisam imao vremena za to, kasnije samo se posvetio vlastitim nastupima, a imao  sam i obaveze na poslu u RTV USK-a, gdje radim još uvijek i nadam se skorašnjoj zasluženoj penziji. Period rata sam proveo kao komandir Umjetničke čete, snimili smo jako puno pjesama koje su mnogo značile našem narodu.

KRAJINA: Tvojim muzičkim koracima je krenuo tvoj sin, on je profesor klavira?

Dinko: Da, on se “rodio u muzici”, od najranijeg djetinjstva muzika je dio i njegovog života. Pored harmonike, ja sam svirao klavir, on je završio nižu pa srednju Muzičku školu, odsjek klavira, a zatim i Muzičku akademiju u Sarajevu, gdje i radi kao profesor klavira. Ali, ja sam po prirodi skroman čovjek, nisam se nikada eksponirao, iako se zahvaljujem na prilici da kažem nešto o mojoj karijeri muzičara, kao i na  tome što smatrate da je ona vrijedna pažnje. Možda je skromnost vrlina, tako sam navikao, ja radim ono što volim, tome sam predan i to je moj način života, ako sam to prenio na moga sina, onda sam sretan čovjek. Imao sam priliku svirati sa Jovicom Petkovićem, on je jedan od najboljih harmonikaša koji se do sada pojavio u regiji, bila mi je to životna želja, ali veliko iskustvo i još veća čast da se na sceni pojavim sa doajenom harmonike. Mislim da sam jedini od mlađe generacije koji je sa Petkovićem svirao duet. Biti na sceni sa velikim umjetnicima  je poseban osjećaj, na naše koncerte dolazi i posebna publika, a publika je najbolji pokazatelj koliko nešto vrijedi. Mogu reći da su naši nastupi uvijek bili izuzetno posjećeni, gdje god da smo svirali, pa eto “Lisinski” je iz godine u godinu uvijek pun, pored 1.800 mjesta koliko dvorana ima, uvijek se moraju tražiti dodatne stolice da bi “Veče sevdalinke” ispratili svi oni koji uživaju u toj vrsti pjesme i muzike.  Biti na sceni sa tim izvođačima je lijepo iskustvo, a njih prate najbolji muzičari iz te branše, školovani, “pismeni” muzičari. Ima nas iz svih krajeva, Sarajeva, Banjaluke, Požarevca, Tuzle, zaista impresivna imena se pojavljuju na takvim koncertima i biti dio toga je velika čast. Ja imam dvije harmonike, Dallape i Guerrini, ova prva potječe još iz pedesetih godina, a druga iz osamdesetih. Kvalitetne su, i mislim  da se takve više čak i ne proizvode. Naravno da ih nikad ne bih prodao, s njima sam “ispratio” mnoge zvijezde sevdaha, odsvirao najljepše note, tonove, pjesme..svaka od njih ima svoju priču i veliku emotivnu vrijednost u mom životu.

KRAJINA: Obično svi muzičari kažu da su im putovanja pored koncerata, nešto najljepše što su tokom karijere doživjeli. Kako si se ti osjećao dok si sa svojom harmonikom putovao po svijetu?

Dinko: Da, ima u tome nešto, mada su meni ta putovanja ponekad bila najteži dio u svemu tome. Na primjer, završim koncert koji traje dva sata, a nakon toga obično ujutro rano opet “na točkove” i dalje, do slijedeće koncertne sale. Kad već pištaš gdje me je harmonika sve odvela, pa vidi, nema gdje nije. Nastupao sam na koncertima u svim zemljama Evrope gotovo, od Italije, Švedske, Skandinavije, pa nadalje, a od regije teško je nabrojati gdje smo sve rado viđeni, mislim da i nema nekog zapaženijeg koncerta iz ovog domena, da nisam sa svojim kolegama muzičarima tu i učestvovao. Jesu ta putovanja zanimljiva, ali muzičari rijekto imaju prilku u njima uživati duže, jer nas putevi zovu dalje, ali lijepo je putovati sa dragim osobama pa uz lijep razgovor “skratiti” vrijeme do nastupa. A pitala si i kako doći do toga da neko bude dobar harmonikaš, dužan sam ti odgovor. Treba imati apsolutan sluh, treba osjetiti unutar sebe kako da prepozna svaki muzički stil, a vjerujem da je to isto kao i za bilo koju drugu vrstu muzičara, tananan sluh, ritam, ali prvenstveno ogromna ljubav prema ne samo instrument, nego muzici kao umjetnosti uopće. Kad govorim o stilu u muzici, ili sviranju harmonike, razlika je od regije do regije, na primjer, teže je svirati kola iz Srbije nego sevdalinku. Potrebno je mnogo dara za razlikovati stilove, ali oni kojima je to životni put znaju o čemu govorim.

KRAJINA: Da li bi mladim ljudima koji bi te pitali, preporučio da nauče svirati harmoniku?

Dinko: Da, svima koji to žele rado bih preporučio da nauče svirati, ali prvo da završe škole, da nauče svirati klasičnu muziku na harmonici, iako neki to ne znaju, na harmonici je to izvodljivo. Klavir i harmonika su jedini isntrumenti koji imaju dva linijska sistema, dok violina, klarinet, flauta imaju samo jedan. Harmonika jeste poseban, specifičan instrument, zastupljen gotovo u cijelom svijetu, ali ta specifičnost je toiliko široka, pa na primjer, ne sviraju je isto u Sloveniji, Njemačkoj ili negdje kod nas. Ona kao i drugi instrumenti “priča” svoju priču i daje posaban dah ukupnom muzičkom djelu, pjesmi..bez nje je gotovo nezamislivo odsvirati neka velika djela, kao što je bez klavira nemoguće odsvirati klasičnu muziku. Ipak, moje skromno mišljenje je da svaki instrument ima svoju priču, bez koje ne bismo uživali u mnogom muzičkim djelima koja će trajati i nakon nas. Još bih dodao da sam tokom karijere bio nekoliko godina član žirija na takmičenju harmonikaša BiH na Ilidži, sa Edom Krivićem, Ljubišom Pavkovićem, Ljubom Kešeljem, Draganom Stojkovićem Bosancem, Slobodanom Vidovićem. I to su mi draga životna iskustva i zadovoljan sam ako sam moje savjete i iskustva prenio mladim ljudima koji su zavoljeli i  trude se svirati harmoniku. Trenutno se pripremam za tradicionalno “Veče sevdaha” u Zagrebu, gdje će se opet pojaviti eminentna muzička imena iz svijeta ovog muzičkog žanra. Naravno, “Orkestar Dinka Mujanovića” ima šest vilonista, jednog klarinetistu, jednu ritam sekciju i dvije harmonike,  i radujemo se ovom nastupu koji i za nas ima veliku čast prije svega.