Bosanskohercegovačko društvo danas više ne puca samo po starim šavovima, ono se svjesno cijepa na sve sitnije komade. Dok političke elite produbljuju podjele, a javni prostor ostaje zarobljen između suprotstavljenih blokova bez stvarne sredine, mladi su ti koji sve glasnije odbijaju prihvatiti stanje kao sudbinu. Protesti u Sarajevu pokazali su da frustracija nije nestala, samo je dugo tinjala. U razgovoru o povjerenju, odgovornosti i generacijskom jazu, otvara se pitanje: je li bunt mladih znak nade ili posljednji pokušaj društva da se probudi iz dugogodišnje političke iscrpljenosti? O aktualnim temama za KRAJINU govori politički i društveni analitičar Adis Nadarević. 

Adis je politolog i urednik portala Objavi.ba. Dugi niz godina prisutan je u javnom i političkom prostoru kroz medije, civilni sektor i različite oblike društvenog angažmana, gdje se bavi analizom političkih procesa, medijske scene i odnosa moći u Bosni i Hercegovini.

„Mi zaboravljamo koliki je taj generacijski jaz, nekad ga stvarno nismo svjesni. Na izborima u oktobru će glasati 2008. godište – jesmo li mi svjesni koliko se otad svijet promijenio? Glasaće djeca koja ne znaju za svijet u kojem Milorad Dodik nije apsolutni vladar u RS. Glasaće djeca koja ne pamte rat ni onaj poslijeratni elan, čija prva sjećanja sežu u doba kada je Valentin Inzko izražavao zabrinutost. Mi smo predali aplikaciju za članstvo u EU kad su ta djeca pošla u osnovnu školu – ona sad upisuju fakultete a država se nije praktično pomjerila s mjesta“.

KRAJINA: Kako vidite trenutno stanje društva u BiH kada je riječ o povjerenju, zajedništvu i osjećaju odgovornosti?

Nadarević: Nažalost, vidim društvo koje ne samo da puca po šavovima nego se i kida i reže mimo njih. Kamo sreće da smo se zadržali na nekim osnovim podjelama koje smo ranije imali – poput etničkih ili ideoloških – ali mi iznova i iznova nalazimo nove razloge za fragmentaciju. Ovo društvo cijepaju interesi koji su sve sitniji i sitniji, a ogromna energija se ulaže kako bi se svaka razlika prikazala ključnom i nepremostivom.

Tu mislim, naravno, na političare ali i medije koji su im naklonjeni. Evo, pogledajmo samo kakvu situaciju u društvu imamo i u Sarajevu i u Krajini – mogu to porediti jer mi je uvijek jedno oko na Krajini, nisam prestao pratiti događanja tamo iako sam već skoro deceniju u Sarajevu. Bez obzira na to što u ove dvije sredine imamo samo političke stranke koje sebe vole nazivati „probosanskim“, društvo je opet polarizirano više nego ikad. Imamo dva međusobno suprotstavljena, maltene neprijateljska bloka a u sredini između njih nemamo ništa i to je ono što mene brine.

Sve je crno-bijelo, nemamo sredine u kojoj je moguće tražiti rješenja, svjedočimo nekoj obavezi svrstavanja gdje nema mjesta za ljude i grupe koji žele biti svoji i funkcionirati nezavisno od tih blokova. Danas je najgore imati iste aršine za svakoga, to je jedini način da ne valjate nikom.

KRAJINA: Protesti nakon tragične tramvajske nesreće u Sarajevu pokrenuli su mlade ljude da traže pravdu i sigurnost. Šta njihova reakcija govori o stanju društva i generaciji koja dolazi?

Nadarević: Naravno da njihova reakcija govori o frustraciji koje se gomila u cijelom društvu, samo što u mladima postoji energija za protest koja je u starijima odavno potrošena, odnosno pretvorena u rezignaciju. Neću reći ništa novo ako kažem da su uvijek mladi bili ti koji su zahtijevali promjene u društvu, na kraju krajeva to je stvar generacijskog konflikta sve i da situacija nije ovakva kakva je. Na mladima je da traže od društva da se adaptira na ono što donosi njihovo vrijeme, da evoluira.

Mi zaboravljamo koliki je taj generacijski jaz, nekad ga stvarno nismo svjesni. Na izborima u oktobru će glasati 2008. godište – jesmo li mi svjesni koliko se otad svijet promijenio? Glasaće djeca koja ne znaju za svijet u kojem Milorad Dodik nije apsolutni vladar u RS. Glasaće djeca koja ne pamte rat ni onaj poslijeratni elan, čija prva sjećanja sežu u doba kada je Valentin Inzko izražavao zabrinutost. Mi smo predali aplikaciju za članstvo u EU kad su ta djeca pošla u osnovnu školu – ona sad upisuju fakultete a država se nije praktično pomjerila s mjesta.

To su djeca koja ne pamte svijet bez mobilnog interneta, koja su odrasla uz YouTube i kojima je virtuelno dostupno sve što imaju njihovi vršnjaci u svijetu. Ali, u njihovoj zemlji nije im dostupno ništa od onoga što je tim njihovim vršnjacima u svijetu dostupno i ja se čudim zašto ta generacija nije i buntovnija i glasnija. Možda jer se povlače u digitalni prostor, ali ohrabruje to što konačno vidimo njihov stav i na ulici.

KRAJINA: Zašto su mladi danas spremniji na javni angažman, dok starije generacije često ostaju pasivne ili skeptične?

Nadarević: Pa kao što sam rekao, stariji su iscrpljeni i zaokupljeni svakodnevnom trkom za preživljavanjem. Osim toga, rezignirani su, izigrani, izvarani. Ja sam dovoljno star da pamtim nekoliko promjena vlasti, štaviše znate i da sam učestvovao u nekima od njih, bar na lokalnom nivou. Sav svoj život sam u nekom aktivizmu, kroz organizacije civilnog društva, kroz medije, kroz političke organizacije... I danas, nakon dvadeset i pet godina prisustva u političkom životu i javnom prostoru ove zemlje ja po prvi put osjećam zamor i gubitak interesa za stanje u društvu.

Nije riječ o klasičnom umoru, niti sam izbliza zadovoljan okolnostima u kojima živim, samo sam dovoljno star i iskusan da sam već nekoliko puta uspio biti dio promjene koja nakon što se desila nije bila onakva kakvu sam je ja zamišljao. Normalno da podržavam mlade ljude koji protestvuju i da u njima vidim sebe u dvadestima, čak mogu reći da im zavidim na mladalačkoj naivnosti.

KRAJINA: Nije li to malo previše defetistički i pesimističan pristup?

Nadarević: Pazite, postoji ona izreka kako je pesimist ustvari samo optimist koji je malo bolje obaviješten, ali ja sam samo realističan i svoje mišljenje zasnivam na stvarima koje su utemeljene u političkoj i medijskoj teoriji i praksi. Ja se ne slažem sa onima koji misle da mladi ne trebaju protestovati – naprotiv! Čak mislim da je krajnje licemjerno stalno prozivati mlade zbog apatije i pasivnosti a onda ih kritikovati i etiketirati kad se pokrenu.

Ja imam problem sa dvije stvari. Prva je to što protesti nisu i češći i istrajniji i što se uvijek protestuje zbog posljedica a ne bavimo se razlozima. Eno pogledajmo Vareš – tamo su ljudi otrovani olovom i sad ćemo se baviti posljedicama zagađenja jer nije bilo dovoljno pritiska onda kad su kršeni principi lokalne samouprave i kad je vlast kršila i principe i zakone kako bi udovoljila stranom investitoru. Nijedna politička stranka se nije usprotivila uništavanju prirode i krčmljenju našeg bogatstva, sve zbog toga da se ne bi zamjerili „strancima“. Što nas dovodi do druge stvari sa kojom imam problem, a to je zbrisana linija između vlasti i opozicije.

Kad se vlast i promijeni, ne dođe do suštinske promjene nego jedni nastave tamo gdje su drugi stali, nastavi se fušeraj u javnim preduzećima, nastavljaju se stranačka zapošljavanja, nastavljaju se obračuni sa neistomišljenicima... Imamo neki privid mogućnosti izbora nakon čega sve opet ostaje isto i to je nešto što se zove kompetitivni autoritarizam – ljudi svako malo biraju vlast kojoj se fućka za njihovim interesima i koja je sama sebi svrha. Naš je narod to davno opisao frazom „sjaši Kurta da uzjaše Murta“, stoljećima prije Stevena Levitskog koji je formulirao taj koncept kompetitivnog autoritarizma. Eto, nek nisam pesimist nego skeptik – radujem se i protestima i promjenama, samo me brine ono što slijedi nakon njih.

KRAJINA: U kriznim situacijama poput ove, koliko mediji prate raspoloženje građana, a koliko ga oblikuju pod političkim i ekonomskim pritiscima?

Nadarević: Po onome što nas uči teorija, mediji bi trebali imati informativnu dimenziju, trebali bi biti konstruktivni korektiv, obavljati svoju funkciju odgovorno i u društvu kreirati atmosferu u kojoj je moguće nalaziti rješenja. Međutim, kod nas su mediji gotovo potpuno (i uz rijetke časne izuzetke) u funkciji konstrukcija raznih narativa i promocija raznih politika, u funkciji one polarizacije društva koju smo spominjali i kreiranja toksične atmosfere.

Nažalost, svjedočimo potpunom kolapsu medijske etike koja ide ruku pod ruku sa padom svih kriterija i principa u politici. Tu imamo zatvorene ekosisteme političkih blokova i medija koji ih prate. Takvi mediji su spremni braniti neobranjivo, ili napadati svakoga ko se usudi misliti drugačije od onog kako se od njega očekuje. Glasovi koji nastoje biti objektivni i konstruktivni su u takvim okolnostima nepoželjni, ili u najbolju ruku neatraktivni, u šta sam se imao priliku i lično uvjeriti – možda sam se zbog toga sad ovdje raspričao. U sarajevskom medijskom okruženju danas i nije baš lako dobiti prostor ukoliko čovjek nije spreman nalijegati na nečiji narativ i pomagati u oblikovanju tog raspoloženja kojeg spominjete, a ja sam isuviše ozbiljan čovjek i profesionalac da bih bio ičiji korisni idiot. Mada, vjerujem da ćemo kao društvo ipak morati potražiti neku sredinu, neke medije i neke politike koje će ponovo uspostaviti neka zdravija pravila. Mislim da smo sve druge opcije skoro iscrpili i da ćemo se na kraju ipak početi ponašati razumnije.

KRAJINA: Kako novinarstvo može ostati izvor povjerenja u društvu koje često klizi u apatiju i nepovjerenje?

Nadarević: Mislim da je taj brod odavno otplovio. Ne samo kod nas, nego i u svijetu – pa pogledajmo samo kako su se mediji ponašali tokom očitog genocida u Gazi. Današnji mediji nemaju pravo očekivati da im društvo vjeruje, pogotovo jer nikad nije bilo lakše uočiti koliko se medijsko izvještavanje razlikuje od stvarne slike svijeta nego sad. Rješenje je u povratku osnovama, insistiranju na elementarnim postulatima profesionalizma i etike, ali se postavlja pitanje – ko će to platiti? Jedini izlaz je u tome da medije plaća njihova publika i da očekujemo da za svoj novac dobijemo kvalitetnu informaciju. Međutim, to kod nas nema neku perspektivu. 

KRAJINA: U susret izborima, društvo djeluje napeto i frustrirano. Kako političke kampanje utječu na glas građana i energiju mladih koji traže promjene?

Nadarević: Pa dobro, kod nas su izbori svake dvije dvije godine pa taman implementiramo rezultate jednih kad ono kreće kampanja za iduće. Mi smo u stanju permanentne kampanje, pogotovo zato što nas predvode političari koji nisu sposobni nizašta osim populističkih fraza koje krase političku komunikaciju u kampanji. Inače, u političkoj komunikaciji postoji i segment koji se naziva „redovna politička komunikacija“ ali za nju je potrebno i nešto raditi i imati neke rezulate...

Mi svakog dana svjedočimo nečijoj kampanji, komunikaciji zasnovanoj na konfliktu, traženju izgovora, prebacivanju krivice, međusobnom optuživanju i zato nam je i društvo u cjelini napeto. S jedne strane nas funkcionira izostanak osnovnih usluga koje nam vlast treba pružiti, a s druge se trujemo njihovom toksičnom komunikacijom, naravno da je društvo frustrirano i napeto, ali se nadam da se iz te frustracije stvarno može izroditi nešto konstruktivno.

KRAJINA: Koju najvažniju lekciju Sarajevo i BiH u cjelini  treba izvući iz ovih protesta?

Nadarević: Nismo mi društvo koje je sklono izvlačiti pouke, kratko pamtimo i stalno padamo na istim greškama. No, ako postoji nešto što bismo trebali naučiti ne samo iz ovih protesta nego iz cijele situacije u koju smo se doveli, to bi bilo da se okrenemo jedni drugima i pokušamo jedni iz drugih izvući najbolje što imamo. U ovu situaciju smo došli zbog toga što decenijama pristajemo da vjerujemo najgorima među nama, što pristajemo na manipulacije sitnih prevaranata koji su samo bili dovoljno pametni da na vrijeme shvate kako zloupotrijebiti sistem i povjerenje ljudi. Kada bismo se složili oko toga da ovo ovako više ne funkcioniše i da se stvarno moramo mijenjati i sami i kao društvo – ali stvarno, ne samo deklarativno – bila bi to dobra lekcija i dobar početak za nešto bolje.