U specijalu „Krajiški prvaci pregalaštva“ predstavljamo ljude čije su biografije neraskidivo povezane s prostorom Krajine, s njenim teškim iskušenjima, ali i s vrijednostima rada, odgovornosti i služenja zajednici. Jedan od takvih ljudi je Marijan Šimić, dugogodišnji policijski rukovodilac, prosvjetni radnik i svjedok gotovo svih ključnih društvenih i sigurnosnih lomova koje je Krajina prolazila od druge polovine 20. stoljeća do danas. Rođen u Vedrom Polju, prigradskom naselju Bihaća, u brojnoj radničkoj porodici, Šimićev životni put počinje u siromaštvu koje nije bilo lišeno dostojanstva. Odrastanje uz oca željezničara, majku domaćicu snažne vjere i sedmero djece pod istim krovom oblikovalo je karakter u kojem su solidarnost, odgovornost i briga za drugoga bile prirodan dio svakodnevice. To je djetinjstvo u kojem se nije imalo mnogo, ali se imalo dovoljno – igre uz potoke, kupanja na Uni, skijanja po smrznutim livadama i osjećaja slobode koji je dolazio iz zajedništva i prostora. U ovom specijalu s Marijanom Šimićem vraćamo se tim ranim godinama – siromašnim po materijalnim mjerilima, ali bogatim iskustvom, duhom i životnim lekcijama. Govorimo o porodici koja je živjela od rada svojih ruku, o roditeljima koji su služenje zajednici smatrali obavezom, a ne privilegijom, te o braći i sestri čije su sudbine utkane u industrijsku i društvenu historiju Krajine. Razgovor nas dalje vodi kroz njegov obrazovni put – od osnovne škole u Vedrom Polju, preko učiteljske škole i Pedagoške akademije, do Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, ali i kroz formativno iskustvo vojne službe koje mu je, kako sam ističe, usadilo disciplinu i osjećaj lične odgovornosti koji ga prate cijeli život. Posebno mjesto zauzima sport i seoski nogomet, gdje je sa svojim klubom doživio uspjeh koji je prevazilazio sportske okvire i postao simbol zajedničkog napora i ponosa jedne sredine.Također, značajno je njegovo angažovanje u interpretaciji narodne muzike, posebno bosanskog  sevdaha po čemu je bio poznat u ovdašnjoj sredini.  Središnji dio specijala posvećen je njegovom profesionalnom angažmanu u sigurnosnom sistemu – od prvih koraka u prosvjeti, preko rada u Državnoj bezbjednosti, do rukovodećih funkcija u policiji. Šimić govori o vremenu političkih promjena, o prvim višestranačkim izborima, o nagovještajima rata i o odgovornosti policije da, koliko je god moguće, sačuva dignitet pripadnika i  građana u trenucima kada se sistem urušava. Posebno svjedočenje donosi o ratnim godinama, političkim pritiscima, profesionalnoj marginalizaciji i kasnijem povratku u službu, ovaj put u saradnji s međunarodnim misijama koje su pomogle u  reformiranju i standardizaciji policijskog rada u Bosni i Hercegovini. U nastavku serijala, Marijan Šimić govori o obnovi policije Unsko-sanskog kantona, o saradnji s međunarodnim organizacijama i agencijama za provođenje zakona, o borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije, te o etici i profesionalnim standardima bez kojih, kako naglašava, nema stvarne kvalitete sigurnosti. Njegova priča nije samo biografija jednog policijskog funkcionera, već hronika jednog vremena i jedne sredine, ispričana iz perspektive čovjeka koji je gotovo cijeli radni vijek proveo na liniji između države, politike i građana. Na kraju, ovaj specijal donosi i njegovu poruku javnosti i mladima: da je sigurnost temelj svake zajednice, da policijski poziv traži odricanje, ali gradi patriotizam i etičke vrijednosti, te da se istinski doprinos društvu ne mjeri titulama, nego poštenim i odgovornim radom. Priča o Marijanu Šimiću je, u konačnici, priča o Krajini – o njenim ljudima, borbi, čvrstini i vjeri da se i u najtežim okolnostima može sačuvati obraz i ljudsko dostojanstvo.

KRAJINA: Kako danas pamtite svoje djetinjstvo, odrastanje i školovanje, i kakav je uopće bio život u tom vremenu?

Šimić: Rođen sam u Vedrom Polju, prigradskom naselju Bihaća, praktično naslonjenom na grad. I danas živim u Ulici Ivana Franje Jukića, koja se također naslanja na to naselje. U Vedrom Polju sam, dakle, rođen, u kući koja i danas postoji, ali je, zbog protoka vremena i svega što se dešavalo, u prilično lošem stanju. U toj kući živjela je naša brojna porodica. Imao sam roditelje, šestero braće i jednu sestru. Uvijek nas je, zapravo, bilo sedmero djece. Ja sam bio sedmo dijete i šesto muško. To je bio život jedne tipične radničke porodice koja se svakodnevno borila za komad kruha. Moj otac je, prije stalnog zaposlenja, radio razne sezonske poslove u raznim gradovima, a kasnije je najveći dio radnog vijeka proveo na željeznici. I danas, kada vidim željezničare, to mi uvijek privuče pažnju i vrati me u ta vremena, u uspomene života u porodici željezničara. Bilo je to ono: kad krene na put, otac nas poreda, pa kaže: “Hajde da se pozdravimo, jer ne znam hoću li se vratiti.” Zavisi gdje ide, kakav je posao, kakav je voz. U tom ambijentu smo odrastali. Majka je bila domaćica, i živjelo se tako da se svako morao brinuti, na svoj način, da se život koliko-toliko organizira. Bilo je teško, ali ponosno. Otac je bio izuzetno aktivan u zajednici, kao i cijela porodica, generacijama unazad. Bio je odbornik u općini, a nakon završetka  Drugog svjetskog rata vodio je obnovu sela. Kada su se kuće obnavljale , nama je pripala najskromnija. Razlog je bio jednostavan – on je želio da drugi prije dobiju bolje. To je bilo tipično radničko shvatanje života i tako je ostalo do kraja. I danas čuvam priznanja koja je dobio od Općine Bihać 1964. i 1966. godine. S druge strane, majka se kao domaćica borila na poseban način: dok se jedna pita jela, druga se već pekla, jer je trebalo nahraniti toliku porodicu. Bila je duboko pobožna žena i 35 godina zaredom išla je u Mariju Bistricu na svetište. Da nije bilo domovinskog  rata, u kojem je i umrla, išla bi, siguran sam, dokle god bi mogla hodati. Nikada nije spavala dok mi djeca ne bismo došli kući, pogotovo kako smo stasavali. Sjećam se, kao mladić, izađem s društvom, vratim se u dva ili tri sata u noći, a ona na krevetu, moli se Bogu. Pitam je: “Majko, što ne spavaš?” A ona kaže: “Kako ću, dok ne dođeš?” To je bio duh tog odrastanja. Moje djetinjstvo je bilo siromašno, ali s druge, duševne strane, izuzetno bogato. O tome bi se moglo mnogo pričati. Prostor i širina mjesta u kojem smo živjeli bili su nešto što je izazovno čak i danas, a kamoli tada. Kao djeca, nije bilo potoka, vrbe, mjesta za skakanje u vodu, a da mi tamo nismo skakali. Potok, pa makar i plitak, ili ovdje Una – gdje god je bilo moguće skočiti, mi smo skakali. Kralje, Jotanovi – to su bile naše lokacije za kupanje i skokove. Život je bio lijep. Nismo razmišljali kao današnja djeca, radovali smo se malim, skromnim stvarima, ali nama je sve to bilo veliko i radosno. Sjećam se i skijanja: led na potoku se zaledi, ja krenem na skijama, padnem u vodu, a do brda ima oko 600 metara. Ne vraćam se kući, nego mokar idem dalje skijati. Kad dođem kući, sav sam skoro od leda. Majka tada uzme ciglu, ugrije je i tom ciglom mi grije noge. Hoću reći – siromašno se živjelo, ali danas se o tome može pričati gotovo s nostalgijom. Kao kod Ante Kovačića u „Registraturi“ – i ovdje se to može preslikati: djetinjstvo je bilo zanimljivo, bili smo zadovoljni s malo, jer za puno nismo ni znali. Najstariji brat, Mato, bio je zamjenik okružnog javnog tužioca. Bio je čovjek digniteta i ozbiljnosti. Kada se kaže “eto Mate” i “eto Bujanovića Franca iz Žegara” – Franc je bio inspektor u službi društvenog knjigovodstva, a moj brat zamjenik okružnog javnog tužioca i radio je na privrednom kriminalitetu u tadašnjem međuopćinskom MUP-u. Ostao je do kraja čvrst i maksimalno pošten. Žena mu je umrla rano, u 48. godini života, pa se kasnije ponovo oženio. Danas, nažalost, nemam nikoga – umrla su sva moja braća i sestra. Dva brata su bila sezonski građevinski radnici dok se nije otvorio Kombiteks. Kada je Kombiteks počeo s radom, brat Franjo-Tanjuga je odmah iste godine tamo dobio posao. I sestra Marija  je radila u Kombiteksu od najranijih dana, i oboje su otišli u penziju iz tog preduzeća. Međutim, brat Franjo je dobio rješenje o penzionisanju, ali nije dočekao nijednu penziju – umro je. Brat Filip je bio građevinski radnik, sve dok nije bio žrtva u saobraćajnoj nesreći kad je postao teški invalid. Brat Marko-Maka poznata je legenda 5. Korpusa, a u mjestu Sokolac i danas ga se sjećaju i pominju iz vremena njegovog učiteljovanja. Moja supruga Vera je umrla 2020.godine i sa mnom je stojički podnosila sve teškoće koje je sa sobom nosio moj policijski poziv. Bavio sam se i sa sportom. Igrao sam nogomet za seoski klub „Mladost“ i 1970. godine imali smo izvanredan uspjeh. Kao seoski aktiv, za Kup maršala Tita, dogurali smo do osmine finala Kupa Bosne i Hercegovine. Igrali smo na stadionu Jedinstva protiv Sloge iz Doboja – tu smo, naravno, izgubili i nismo mogli dalje – ali smo do tog susreta pobijedili više klubova u regiji. Grad nas je nagradio   priznanjem  za Dan grada. Omogućeno nam je i da taj dan  naplatimo ulaznice i da obilježimo uspjehe. To je, što se sporta tiče, bilo posebno iskustvo.Od najranijih vremena pokazivao sam sklonost interpretaciji narodne muzike, pogotovo našeg bosanskog sevdaha.Učestvao sam uspješno u mnogim takmičenjima, nastupao i na velikim priredbama djelujući naročito kroz kulturno- umjetničko društvo „Krajina“, a jedno vrijeme„Preporod“ i  „Napredak“. Četiri razreda osnovne škole pohađao sam u Vedrom Polju, a ostale razrede u školi koja je tada bila smještena u današnjoj zgradi Rektorata Univerziteta u Bihaću. Nakon toga završio sam učiteljsku školu u Bihaću, potom Pedagošku višu školu u Petrinji, a zatim i Fakultet političkih nauka u Zagrebu. Završio sam i vojnu školu rezervnih oficira u Bileći, a stažirao sam u Beogradu, u proleterskom gardijskom puku, a kao komandir jedinice bio sam mlađi gotovo od svih vojinika kojima sam rukovodio.  Ta vojska mi je dala ogromno iskustvo, prije svega zato što sam bio otvoren za kontakte i saradnju. U vojnoj školi prihvatio sam iskustvo rada, discipline ,stalnog učenja, mnoge higijenske navike, osobne i uređenje okoliša koje su i danas značajne. Neke te navike i dan danas primjenjujem. Kada sam se vratio, nastavio sam školovanje, jer nakon odsluženja vojnog roka još nisam imao ni punih dvadeset godina. 

KRAJINA: Kako je izgledalo Vaše prvo radno iskustvo i na koji način je tekao Vaš profesionalni uspon?

Šimić: Moje prvo radno mjesto bilo je u Vedrom Polju, u školi Ante Rukavina, gdje sam radio kao učitelj. U međuvremenu sam završio Pedagošku akademiju u Petrinji, a potom nastavio školovanje na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Tada sam se u Bihaću isticao u profesionalnom i omladinskom društvenom radu. Ubrzo sam se zaposlio u Centru službe Državne bezbjednosti. Državna bezbjednost je kadrove birala putem provjera – nije se zapošljavalo putem konkursa, već direktno.  Počeo sam raditi kao operativac „B“ kategorije i ubrzo nakon toga dobio sam „A“ kategoriju. U Državnoj bezbjednosti, nakon nekoliko godina, unaprijeđen  sam u rukovodni sastav i rukovodio jednojm od najosjetljivijih linija rada . U to vrijeme služba je provodila proces podruštljavanja sistema bezbjednosti, što je bilo jedno snažno i ozbiljno otvaranje države prema društvu, zajednici i građanima. Primjera radi, odlazio sam u Polietilenku ili Krajinametal i govorio o sigurnosnim problemima. Ljudi su me potom tražili, pa sam govorio na različitim nivoima.U Državnoj bezbjednosti radio sam od početka 1976. do kraja 1985. godine. Nakon toga je, na nivou Državne bezbjednosti, u saradnji s Društveno-političkim vijećem Općine Bihać, donesena odluka da budem imenovan za sekretara Općinskog MUP-a Bihać. Kao Sekretar Općinskog sekreterijata za unutrašnje poslove po tadašnjim ustrojstvima, bio sam i član Izvršnog odbora Općine Bihać pa, sam se bavio i izvršavanjem zadataka iz djelokruga i Izvršnog odbora, pored neposredne nadležnosti u Sekreterijatu unutrašnjih poslova. U tom trenutku u Općinskom SUP-u bilo je zaposleno preko 100 ljudi. Naslijedio sam rukovodioce koji su na čelnim pozicijama bili duže vrijeme. Otvorio sam prostor za prijem visokostručnih kadrova, i pokrenuo donošenje novog pravilnika o unutrašnjoj organizaciji te nakon usvajanja istog uspostavio vrlo efikasnu organizaciju kvalitetnog rada. Treba istaći da je  1990. godine donesen novi Zakon o unutrašnjim poslovima Republike Bosne i Hercegovine po kome su općinski sekreterijati unutrašnjih poslova postali organizacijske jedinice RSUP-a, a RSUP je preuzeo uposlenike i materijalna dobra  OSUP-ova. Više se to nije zvalo Općinski SUP, nego Stanica javne bezbjednosti. U tom procesu izabran sam za načelnika Stanice javne bezbjednosti Bihać. Dok je funkcionirao Općinski SUP, nisam imao problema ni s Općinom ni s općinskim rukovodstvom. Tretman policije u to vrijeme bio je dobar i podnošljiv, i o tome bi se mnogo toga moglo ispričati. Općina Bihać je dosta ulagala u OSUP-a, naročito u stambeno zbrinjavanje uposlenika i dodjelila je mnogobrojne stanove i zemljišta za izgradnju stambenih objekata. Logično je da svako želi imati određeni utjecaj na policiju, ali od mene se nikada nije tražilo da nekome polažem političke račune – iako su svi voljeli biti blizu policije.U Općinskom SUP-u, a kasnije i u Stanici javne bezbjednosti, provodili smo odbrambene pripreme, što je inače sastavni dio policijskog rada. Naravno, tada nismo znali da će doći do rata. U tom periodu, u okviru Republičkog MUP-a, djelovao je Centar službi bezbjednosti koji je pokrivao cijelu regiju, a u njegovom sastavu bile su Služba državne bezbjednosti i Služba javne bezbjednosti – dva odvojena sektora. Na čelu Službe javne bezbjednosti bio je načelnik sektora, a ja sam ubrzo imenovan na tu  odgovornu dužnost. Već tada su se dešavali događaji koji su „mirisali“ na ono što će kasnije uslijediti. Pojedina ubistva dobijala su politička obilježja, iako to formalno nisu bila. Sjećam se ubistva na benzinskoj pumpi u Ripču, kada se okupilo oko 400 ljudi koji su zahtijevali da dođe kriminalistička tehnika iz Banja Luke, uz poruku: „Mi vama ne vjerujemo.“ Nisu vjerovali ni meni, niti sektoru na čijem je čelu tada bio načelnik srpske nacionalnosti. Okupljeni su tražili da se sve snima i da se tijelo ne odvozi na obdukciju, već da oni sami sude počiniocu kada se otkrije. I tada se već moglo naslutiti kuda sve to vodi. Organizirao sam i rad na obezbjeđenju prvih višestranačkih skupova pred izbore 1990. godine, i sve je prošlo bez ijednog incidenta. Prije tih demokratskih izbora sistem je bio takav da su rukovodioci morali biti članovi tadašnje partije. Ja sam slijedio  neminovni proces depolitizacije policije, odnosno da, prije svega, policijski rukovodioci ne mogu biti članovi nijedne političke stranke. Taj prijedlog je prihvaćen.  U novembru 1991. godine, postavljen sam na mjesto načelnika Sektora javne bezbjednosti u CSB Bihać rješenjem ministra RSUP-a sa čime je bio saglasan i načelnik CSB.  Time se praktično ušlo u ratno vrijeme. Aktivan  sam sudionik većine događaja koji su kasnije uslijedili. Pokrivali smo područje osam općina – tada smo imali Drvar i Grahovo, dok Ključ i Sanski Most nisu bili u našoj nadležnosti.  U to vrijeme sam radio ,na osnovu odluke Presjedništva BiH na obezbjeđivanju  iseljavanja jedinica bivše  JNA s našeg područja. U svim tim okolnostima ,sa pripadnicima policije i društvenom zajednicom, nastojao sam sačuvati vlastiti dignitet, ali i dignitet drugih ljudi, posebno građana. A onda je počeo rat. Prije toga smo imali prisustvo bivše vojske koja je forsirala zajedničke patrole sa policijom. Međutim, pripadnici vojnih patrola, često su radili po principu „što gore, to bolje“. Neposredno prije početka rata, po dogovoru s Općinom, išao sam u Hrvatskau, zajedno s još dvojicom policajaca, kako bismo razgovarali s tamošnjom općinom i policijom o mogućnosti da se osigura gorivo za rad releja, kako bi se sistem održao dok se ne desi potpuna katastrofa.Po povratku,na punktu u Pritoci smo imali teške neprijatnosti i vrlo nekorekto postupanje od strane pripadnika punkta kojeg je SDS organizirao zajedno sa policajcima koji su napustili CSB. Početkom 1992. godine dešavao se glavni povijesni događaj tj.referendum za nezavisnost. U sektoru službe javne bezbjednosti smo imali odgovrajuće djelovanje da bi referendum prošao u bezbjednosnom ambijentu i bio je mali broj incidenata kao što je oduzimanja glasačkog materijala kojeg je grupa iz Bosansko Petrovca nosila u Drvar, pa sam kroz neposredni kontakt sa načelnikom stanice javne bezbjednosti Drvar razriješio povrat glasačkog materijala. Jedno lice je bilo lišeno slobode i sprovedeno od strane pripadnika policije iz Drvara u Zenicu budući da je za istim bila raspisana potjernica. Ubrzo su krenuli ratni događaji. Pored „razgraničenja“kod Pritoke u Bihaću izvršen je napad na području Bosanske Kurpe, gdje smo u početku angažirali manevasku jedinicu policije da bi se pokušalo zaštiti stanovništvo i određeni objekiti.Tada je maneverska jedinica bila nenarušenog nacionalnog sastava i nije se gledalo ko će spasiti nekoliko ranjenih policajaca. Kasnije do kraja mjeseca maja 1992.godine većina policajaca srpske nacionalnosit je napustila CSB.Neki su pravdali svoja napuštanja navodnim proljetinim radovima ili odlaskom na godišnji odmor ali se nisu vraćali.Tada sam imao poseban agažman na provođenju Uredbe za provođenje rasporeda ljudi i materijalnih dobara, čijim samo provođenjem uspjeli uspostaviti potrebnu kadrovsku strukturu i podići efikasnost policijske organizacije na očekivanu razinu. Uglavnom, tada sam bio načelnik Sektora javne bezbjednosti i na toj poziciji sam ostao do početka 1994. godine, kada sam ostao bez posla jer sam se našao u nemilosti politike. Uložio sam žalbu, i moj slučaj, zajedno s mojim profesionalnim profilom, došao je do Međunarodne zajednice. Nakon toga sam kroz aktivnost Međunarodne policije, koja je imala misiju u BiH, vraćen u policijske snage sa još jednim brojem policajaca, a bio sam kontak osoba sa ti snagama. To je, bez dileme, bilo moje nepotrebno demisioniranje iz policijskih redova što se i kasnije dokazalo, jer je Ustavni sud BiH u vezi sam mojim slučajem donio dvije apelacije. Imam običaj reći dok je Ustavnog suda BiH imaćemo i našu stabilnu državu. 

KRAJINA: Na kojim ste pozicijama radili nakon povratka u MUP-u Unsko-sanskog kantona?

Šimić: U sklopu procesa uspostavljanja mira, a na osnovu odluke međunarodnih policijskih snaga (IPTF), nakon završene međunarodne izobrazbe na Policijskoj akademiji te uz kooperativnost MUP-a Unsko-sanskog kantona, vraćen sam na posao 21. aprila 2001. godine, zajedno s određenim brojem bivših policijskih službenika. Raspoređen sam na poziciju koordinatora analitičara u Sektoru kriminalističke policije. Istovremeno sam bio angažiran u timu za certifikaciju MUP-a USK, a u tom periodu bili smo prvi MUP u Bosni i Hercegovini koji je certificiran od strane snaga Ujedinjenih nacija, pod okriljem Jacquesa Kleina. Moja uloga u tom procesu ocijenjena je kao vrlo značajna. Samoj certifikaciji prisustvovao je i zapovjednik snaga UN-a, gospodin Klein. Nakon toga imenovan sam za načelnika Sektora uniformisane policije, a paralelno sam bio uključen u tim za provođenje Strateškog plana EUPM-a za period 2003–2005. godine. Radilo se na implementaciji pet programa i više od trideset projekata, pri čemu je moj rad, kao i rad tima, od strane EUPM-a ocijenjen izuzetno uspješnim. Sve ove aktivnosti značajno su doprinijele približavanju policije MUP-a USK standardima međunarodnih policijskih snaga. Početkom 2006. godine imenovan sam za načelnika Sektora za unutrašnju kontrolu, unutarnje istrage, reviziju i standarde. Na toj poziciji sam, kroz visoko profesionalan pristup, ostvario zapažene rezultate te dao značajan doprinos uspostavi, razvoju i ugradnji načela profesionalnosti i etičkog kodeksa u rad policije USK-a. Važno je naglasiti da taj sektor prije mog imenovanja nije ni postojao. Imao sam obavezu da izvršim sve pripreme i sačinim dokumentaciju za promjenu unutrašnje organizacije, što sam blagovremeno i realizirao, nakon čega je novom organizacijom taj sektor i formalno uspostavljen. Na zahtjev policijskog komesara kasnije sam imenovan na poziciju načelnika Sektora kriminalističke policije. U tom periodu angažirao sam policijske snage na otkrivanju svih oblika kriminaliteta, s posebnim fokusom na organizirani kriminal, korupciju te teške krvne delikte poput ubistava i nasilja. Posebno ističem da sam razvio široku saradnju sa svim relevantnim institucijama, a naročito sa Federalnim MUP-om, tužilaštvima i drugim agencijama za provođenje zakona. Upravo zahvaljujući saradnji s Federalnim MUP-om razriješena su najteža krivična djela koja godinama nisu bila rasvijetljena, a koja su predstavljala stalna žarišta potencijalnih sigurnosnih i društvenih tenzija. Početkom 2012. godine ponovo sam imenovan za načelnika Sektora uniformisane policije, a ubrzo nakon toga Vlada Kantona me imenovala za vršioca dužnosti policijskog komesara. Na toj dužnosti ostao sam do odlaska u penziju početkom 2014. godine. Napominjem da sam, po važećim zakonskim odredbama, kao načelnik Sektora uniformisane policije ujedno obavljao i funkciju zamjenika policijskog komesara.

KRAJINA: S kojim ste institucijama i akterima najintenzivnije sarađivali u obavljanju poslova sigurnosti?

Šimić: Da bi se osigurala stvarna i održiva sigurnost u zajednici, neophodna je široka i kontinuirana saradnja sa svim agencijama za provođenje zakona, drugim relevantnim faktorima u društvu, ali prije svega i sa samim građanima. U svom radu posebno sam insistirao na izgradnji funkcionalne i povjerljive saradnje sa organima zajednice, jer bez tog odnosa nema ni efikasne policije. Posebno bih izdvojio nekoliko ključnih pravaca saradnje koji su bili od presudnog značaja: horizontalna i vertikalna saradnja unutar Ministarstva, kako na rukovodećem nivou tako i na terenu, saradnja sa međunarodnim asocijacijama i policijskim misijama, prije svega IPTF, EUPM, ICITAP i drugim sličnim organizacijama, saradnja sa Federalnim MUP-om,saradnja sa SIPA-om, međukantonalna saradnja policijskih struktura, saradnja sa Oružanim snagama, saradnja sa medijima i otvorena komunikacija s javnošću.Ne postoji nijedna policijska organizacija u svijetu koja može efikasno funkcionirati bez saradnje sa građanima. Bez povjerenja javnosti i njihove spremnosti na saradnju, nemoguće je osigurati stvarnu i dugoročnu sigurnost. Kada je riječ o saradnji s međunarodnim policijskim snagama, posebno želim naglasiti da bez njihove podrške ne bi bilo moguće standardizirati i programski urediti naš policijski rad. Upravo zahvaljujući toj saradnji, policija je imala priliku da se sistematski približava međunarodnim standardima profesionalnog, zakonitog i odgovornog djelovanja.

KRAJINA: Čime ste danas najviše zadovoljni i šta smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?

Šimić: Zadovoljan sam postignutim obrazovanjem za policijski rad. Prošao sam brojne oblike stručne i međunarodne izobrazbe, za koje sam bio adekvatno osposobljen, kvalificiran i certificiran. Također sam zadovoljan i verifikacijom rezultata rada sigurnosnih struktura kojima sam rukovodio tokom svoje profesionalne karijere.  Dobio sam niz pohvala, zahvalnica i plaketa, što me čini posebno sretnim i ispunjenim. Naročito su mi draga sljedeća priznanja: Orden – Medalja zasluge za narod, brojna priznanja međunarodnih asocijacija i organizacija s kojima sam intenzivno sarađivao, među kojima su EUPM, IPTF i ESFOR, te Zlatna policijska značka MUP Unsko-sanskog kantona. Posebno sam zahvalan MUP-u Unsko-sanskog kantona što mi je omogućio brojne međunarodne posjete i radne aktivnosti u različitim državama, među kojima su Švicarska, Egipat, Italija i Republika Hrvatska. U svim tim prilikama nastojao sam policiju Unsko-sanskog kantona predstavljati profesionalno, dosljedno i dostojanstveno, na način koji je bio u skladu s najvišim standardima policijske službe. Najviše sam ponosan na svoju umrlu suprugu i porodicu koju smo zajedno stvorili, troje djece i sedmero unučadi.

KRAJINA: Koju biste poruku, na kraju razgovora, uputili čitaocima i javnosti Unsko- sanskog kantona?

Šimić: Želim poručiti da je sigurnost najvažniji segment života svake zajednice. Bez sigurnosti nije moguće izgraditi nijednu drugu društvenu funkciju, niti stvoriti trajni mir i osjećaj stabilnosti za građane. Zbog toga je važno da svi, svako u okviru svojih mogućnosti i odgovornosti, aktivno doprinosimo očuvanju sigurnosti zajednice. Posebno bih preporučio mladim ljudima da se  zapošljavanju u agencijama za provođenje zakona, a naročito u policijskim snagama. Taj poziv zahtijeva mnogo odricanja, discipline i lične odgovornosti, ali istovremeno gradi patriotizam, profesionalni ponos i snažne etičke vrijednosti koje ostaju trajno utkane u život svakog policijskog službenika i sredini življenja. Upravo kroz obavljanje policijske misije razvija se osjećaj služenja građanima i zajednici, što smatram jednom od najvažnijih i najčasnijih društvenih uloga.