U vremenu kada se o prosvjetnim radnicima rijetko govori onako kako zaslužuju, životne priče ljudi koji su decenijama gradili generacije mladih podsjećaju nas koliko je znanje zapravo temelj svakog društva. Jedan od takvih ljudi je i Safet Zulić iz Bihaća, dugogodišnji profesor matematike, pedagog, muzičar i pisac, čiji je životni put duboko utkan u obrazovanje, kulturu i društveni život Krajine. Rođen 1943. godine u Pokoju kod Bihaća, Zulić je veći dio svog radnog vijeka proveo u učionici, prenoseći znanje i životne vrijednosti generacijama učenika. Njegov profesionalni put, od studija matematike u Zagrebu do profesorskog rada u Cazinu i Bihaću, obilježili su predanost, disciplina i snažna vjera u moć znanja. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, osim što je učestvovao u odbrani zemlje, Zulić je u ratnim uslovima nastavio raditi i kao profesor i direktor bihaćke Gimnazije, pokazujući da se obrazovanje ne smije zaustaviti ni u najtežim vremenima. U ovom razgovoru za specijal „Krajiški prvaci pregalaštva“, profesor Zulić govori o svom djetinjstvu u Pokoju, prvim susretima s knjigom i matematikom, o profesorskom pozivu i ulozi škole u oblikovanju čovjeka. Prisjeća se ratnih godina, ali i muzičkih i književnih strasti koje su pratile njegov životni put. Posebno mjesto u razgovoru zauzimaju njegove knjige i romani, nastali iz ličnih iskustava i duboke emotivne povezanosti s Bosnom i ljudima Krajine. Govori i o stanju obrazovanja danas, o mladim generacijama koje sve češće odlaze iz zemlje, ali i o vrijednostima koje, kako kaže, škola nikada ne smije napustiti – poštenje, rad, znanje i ljubav prema domovini. Kroz sjećanja, razmišljanja i lične poruke, Safet Zulić u ovom razgovoru otkriva kako su matematika, muzika, književnost i Bosna oblikovali njegov život – ali i zašto vjeruje da se država, uprkos svim izazovima, i dalje najprije gradi u učionici.

KRAJINA: Kako pamtite svoje odrastanje i školovanje?

Safet Zulić: Prva četiri razreda osnovne, tada osmogodišnje škole, završio sam u svom rodnom mjestu, a preostala četiri u Bihaću. Gimnaziju sam također završio u Bihaću, gdje sam pohađao i nižu muzičku školu, dok sam Prirodno-matematički fakultet, odsjek za matematiku i nacrtnu geometriju, završio u Zagrebu. Moje djetinjstvo za mene predstavlja pravo bogatstvo – bilo je uzbudljivo, bezbrižno i presretno. Imao sam starijeg brata Idriza, kasnije diplomiranog ekonomistu. Zahvaljujući njemu, jer je među nama bila razlika od četiri godine, ja sam još prije polaska u školu naučio čitati i pisati i ćirilicu i latinicu. Iako sam bio dijete, imao sam i određene obaveze. Otac je to znao mudro rasporediti, tako da nas ne optereti. Moj zadatak bio je čuvati tahrićku njivu od vrana i kukuruze. Ali ja sam, hvala Bogu, već tada znao čitati, pa sam još u prvom ili drugom razredu osnovne škole sa sobom nosio knjige Karla Maya, posebno „Blago u Srebrenom jezeru“. Te priče su me oduševljavale i tako sam vrlo rano zavolio knjigu. Kasnije sam čitao i Jamesa Fenimorea Coopera i gotovo sve što je bilo vezano za Divlji zapad. Te knjige su širile maštu i na poseban način obogatile moje djetinjstvo. Naša porodica bila je prilično konzervativna. Otac je bio gazda vani, a majka gazda u kući. Imali smo lijep odgoj – nisu nas maltretirali niti su nam govorili: „Ti to moraš.“ Umjesto toga govorili su: „Ti to možeš, sposoban si za to.“ Mene su posebno štitili jer mi je škola dobro išla. Nakon što sam u Pokoju završio četiri razreda osnovne škole, otišao sam u Bihać u osmogodišnju školu i tamo nastavio svoje školovanje. Pred kraj osmog razreda upisao sam nižu muzičku školu, koju sam kasnije i završio, pa sam tako naučio svirati violinu. Pri završetku osmogodišnje škole odabrana je grupa učenika koja će predstavljati školu na takmičenju iz matematike i fizike u Sarajevu. Direktor škole tada je bio Gojko Babić. Takmičenje je bilo ekipno. Pošto sam imao sklonost prema matematici, uglavnom sam rješavao matematičke zadatke. Aida Kolaković i Ivica Kušlan bili su zaduženi za fiziku. Sjećam se, međutim, da sam i ja morao odgovarati jedno pitanje iz fizike. Zapalo me da objasnim princip rada podmornice. To sam nekako smutio i nespretno ispričao, pa je voditelj kroz šalu rekao: „Dobro je, dečko, dobro je… ako ovako nastaviš, ti ćeš nas sve pogušiti.“ Ipak, na kraju smo osvojili drugo mjesto u Bosni i Hercegovini, a škola je nagrađena kompletnom radionicom. Za mene je to bio veliki uspjeh i značajno priznanje. U gimnaziji sam bio odgovoran učenik. Nastavio sam mnogo čitati i intenzivno se baviti matematikom, ali sam tada već pokazivao i sve veću ljubav prema književnosti. Ipak, najviše sam bio predisponiran za muziku – to je u meni bilo gotovo urođeno. Muzika mi je pomogla da spoznam ko sam. Matematika mi je, s druge strane, pomogla da spoznam Boga. U matematici postoji jedan broj koji se zove fi. Kada sam na fakultetu slušao predavanja svog profesora Vladimira Devidea, čuvenog matematičara koji je volio japansku književnost i kratke pjesničke forme, govorio nam je da upravo taj broj drži svemir u ravnoteži. Govorio je da je to, slikovito rečeno, najjače Božije oružje zahvaljujući kojem se svemir održava u savršenoj harmoniji. Književnost mi je pomogla da spoznam kakvi su ljudi i kakav je svijet u kojem živimo. I danas mnogo čitam. A kao matematičar napisao sam i dvije zbirke zadataka iz matematike namijenjene naprednim učenicima osnovnih i srednjih škola.

KRAJINA: Kako je tekao Vaš radni put i kakvu je ulogu rat imao u Vašem životu?

Safet Zulić: Nakon završenih studija svoju prvu nastavničku godinu proveo sam u Cazinu. Ubrzo nakon toga prešao sam u Bihać, u tada novoosnovanu tehničku školu „Slavko Žardin“, gdje sam radio sve do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Moja porodica – supruga Safeta, sin Sanel i ja – odmah se s početkom agresije uključila u odbranu grada i ovog dijela Bosne i Hercegovine. Naša kćerka Dilajla tada je bila studentica i rat ju je zatekao u Zagrebu. Uprkos teškim okolnostima, svako od nas dao je svoj maksimalan doprinos odbrani zemlje. Prvu godinu rata proveo sam u Općinskom štabu Teritorijalne odbrane Bihać, gdje sam obavljao dužnost pomoćnika komandanta za moral. U ratnim uslovima, kada je nedostajalo prosvjetnih radnika, paralelno sam držao nastavu matematike u bihaćkoj Gimnaziji. U periodu od 1994. do 1996. godine obavljao sam i dužnost direktora ove škole. I kao direktor Gimnazije i kao profesor matematike nastavio sam aktivno učestvovati u otporu agresiji. Rat sam dočekao na kraju kao komandant rezervnog sastava Odreda Ozimice 1. Nakon okončanja rata vratio sam se u tehničku školu, gdje sam radio sve do odlaska u penziju. Čitav moj život, zapravo, bio je ispunjen dvjema velikim ljubavima – matematikom i muzikom. Još za vrijeme studija svirao sam u tamburaškom i narodnom orkestru SKUD-a „Ivan Goran Kovačić“, a kasnije sam kao profesor bio aktivni član Bihaćkih tamburaša, muzičkog sastava osnovanog tokom ratnih godina. Taj orkestar je svirkom i pjesmom pokazivao da život na ovim prostorima, uz zvuke sevdalinke, iako ranjen i okrvavljen ratom, nema namjeru da nestane. U ratnim vremenima nisam mogao izdržati, a da javno – i usmenom i pisanom riječju – ne artikulišem svoje stavove o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ni u poslijeratnim godinama nisam prestao pisati. U novini „Krajina“ objavljivao sam tekstove o zaboravljenim ljudima i borcima, onima čije su sudbine često ostajale na margini javnosti, iako su svojim djelima zadužili ovu zemlju.

KRAJINA: Kako su nastajale Vaše knjige i šta Vas je potaknulo da pišete romane?

Safet Zulić: Nedugo nakon rata, iz duboko sentimentalnih razloga, napisao sam roman „Čekamo vas kod Sjevernjače“. Na to me snažno potaknula tragedija ljudi iz Ljutočke doline koja me strahovito pogodila. Zajedno s prijateljem Enom Kozlicom obišao sam sva mjesta stradanja – od Oraške škole do Štrbačkog buka – i godinama sam, dok sam mogao, odlazio na Put spasa. Sve te slike, susreti i sudbine ljudi ostali su duboko u meni i tražili su način da budu ispričani. To je priča koja upozorava, jer – kako je rekao Paolo Coelho – sve što se jednom desi može se ponovo desiti. Nažalost, iz historije nismo naučili mnogo. Roman govori o tragediji stanovnika Ljutočke doline, ali i o ličnim uspomenama. Tamo sam imao prijatelja Aleta Tutića, koji je radio sa mnom u školi kao kotlovničar. Kasnije sam kao profesor predavao i njegovoj djeci. Predavao sam mnogoj djeci iz Orašca i uvijek sam ih štitio i čuvao svim srcem, jer su iza sebe nosili tešku sudbinu i preživljenu tragediju. Nakon toga napisao sam knjigu „Priče iz Pokoja“, posvećenu djetinjstvu i onom lijepom, bezbrižnom vremenu odrastanja. To je bilo doba kada nismo gledali ko je ko i šta je ko, nego smo živjeli u duhu bratstva i jedinstva. I danas, moram priznati, pomalo žalim za tim vremenom. Smatram da današnja mladež nema takvo djetinjstvo – bogato, slobodno i neopterećeno. Tada nije bilo bogataša, kriminalaca i sličnih uzora, dok danas, nažalost, mnogi mladi upravo u takvim ljudima traže svoje uzore. Potom sam napisao roman „Saturnovo prstenje“. To je priča o ljudima koji su u augustu 1992. godine napustili svoja radna mjesta u Evropi i došli u Bosnu i Hercegovinu da pomognu u odbrani zemlje. Njima se nikada ne mogu dovoljno nadiviti. Za mene su oni najveći heroji. Mnogi od njih poginuli su u Slunjskim brdima, a tim romanom želio sam im barem na neki način odati priznanje i zahvalnost. Nakon toga nastao je roman „Daleka zvona“, koji govori o Autonomiji. To je jedna od najtežih i najdubljih rana za sve nas Bošnjake, posebno u ovom kraju. Posljednje što sam napisao jeste novela romana posvećena Mirzi Sadkoviću. Bio sam njegov razrednik i tokom rata smo se mnogo puta susretali. Znao me je hrabriti i tješiti. Govorio mi je: „Kad se nađeš u velikoj krizi, sjeti se stećka. Stavi ruku na stećak i iz njega ćeš crpiti snagu stare naše Bosne.“ Nažalost, Mirza je prerano otišao. Moji romani su historijski romani. Nemaju možda neku veliku književnu vrijednost, toga sam i sam svjestan. U njima ima i patetike, ali to je zato što meni Bosna teče u krvi – moja krv je puna Bosne.

KRAJINA: Kako danas gledate na ulogu škole i značaj obrazovanja u društvu?

Safet Zulić: Obrazovanje je, prije svega, priprema za život. Odgajati dobrog učenika znači pomoći mu da shvati da u društvu postoje pravila koja treba usvojiti i prihvatiti, jer upravo kroz njih čovjek pronalazi put prema sreći. A sretan može biti samo onaj ko živi od svoga rada i svojim radom stvara. Stvara ne samo za sebe, nego i za zajednicu u kojoj živi. Naravno, za pedagoga je to težak i odgovoran zadatak, pogotovo danas kada živimo u, rekao bih, bolesnom društvu. Danas se vodi borba između onih koji imaju – a mnogi od njih su do tog bogatstva došli kriminalnim radnjama – i onih koji svoje imanje i svoj rad vide kao sredstvo za stvaranje pravednijeg i sretnijeg društva. Također se vodi borba između onih koji istinski vjeruju i onih koji samo misle da vjeruju. Nažalost, onih pravih je sve manje. I koliko god se nastavnik trudio da od učenika stvori poštenog i vrijednog čovjeka, da ga uvjeri kako život postoji da bi se živio dostojanstveno i sretno, da bi se stalno unapređivao i popravljao – naša mladost danas često bježi od života ovdje i svoju šansu traži negdje vani. Oni koji ostaju nerijetko za uzore uzimaju upravo one koji imaju, bez obzira na to kako su do tog bogatstva došli. Od završetka prošlog rata pa do danas odgoj i obrazovanje, nažalost, nisu postali strateški interes države. To pokazuju mnogi pokazatelji i parametri. I dok prosvjetni radnici nastoje dokazati da se država stvara u učionici, vlast često svojim začuđujućim potezima obesmišljava i odbacuje njihov trud. Ipak, smatram da škola nikada ne smije odustati od svoje misije. Ona ne smije odustati od borbe za kvalitetno obrazovanje, od borbe za pošteno i istinsko znanje učenika, niti od razvijanja ljubavi prema državi. Naš moto treba biti jednostavan i snažan: „Mi to možemo, mi to hoćemo, mi to želimo!“ Matematika je, po mom uvjerenju, poseban poziv. Ona je univerzalni jezik čovječanstva koji nastoji unaprijediti ljudski život. Meni je matematika pomogla da na poseban način spoznam Boga. Moj prvi hobi je muzika. Ona me oplemenjuje kao čovjeka, hrani moju dušu i pomogla mi je da bolje upoznam sebe. Moj drugi hobi je čitanje, odnosno književnost. Ona mi je pomogla da upoznam svijet i ljude. Prije rata, u periodu od 1992. do 1995. godine, imao sam veoma bogate vannastavne aktivnosti u školi. Vodio sam tamburaški školski orkestar, informatičku sekciju, kao i fakultativnu nastavu za napredne učenike. Ti učenici su na testiranjima iz informatike i na sekcijama postizali zavidne rezultate. Ipak, za sav svoj rad u školi nikada nisam bio posebno nagrađivan niti pohvaljivan. Jedino priznanje dobio sam dok sam bio angažovan u Općinskom štabu odbrane Bihaća, kada sam proglašen i nagrađen kao najbolji mobilista Okružnog štaba Okruga Bihać. Međutim, moja najveća nagrada su moji učenici. Među njima danas ima profesora, diplomiranih inženjera, pravnika, ljekara i doktora nauka. Ta nagrada za mene vrijedi mnogo više od svih izlobiranih stranačkih priznanja.

KRAJINA: Kako danas gledate na školu, znanje i vrijednosti koje treba prenositi mladima?

Safet Zulić: Obrazovanje je, prije svega, priprema za život. Odgajati dobrog učenika znači pomoći mu da shvati da u društvu postoje pravila koja treba usvojiti i prihvatiti, jer upravo kroz njih čovjek pronalazi put prema sreći. A sretan može biti samo onaj ko živi od svoga rada i svojim radom stvara. Stvara ne samo za sebe, nego i za zajednicu u kojoj živi. Naravno, za pedagoga je to težak i odgovoran zadatak, pogotovo danas kada živimo u, rekao bih, bolesnom društvu. Danas se vodi borba između onih koji imaju – a mnogi od njih su do tog bogatstva došli kriminalnim radnjama – i onih koji svoje imanje i svoj rad vide kao sredstvo za stvaranje pravednijeg i sretnijeg društva. Također se vodi borba između onih koji istinski vjeruju i onih koji samo misle da vjeruju. Nažalost, onih pravih je sve manje. I koliko god se nastavnik trudio da od učenika stvori poštenog i vrijednog čovjeka, da ga uvjeri kako život postoji da bi se živio dostojanstveno i sretno, da bi se stalno unapređivao i popravljao – naša mladost danas često bježi od života ovdje i svoju šansu traži negdje vani. Oni koji ostaju nerijetko za uzore uzimaju upravo one koji imaju, bez obzira na to kako su do tog bogatstva došli. Od završetka prošlog rata pa do danas odgoj i obrazovanje, nažalost, nisu postali strateški interes države. To pokazuju mnogi pokazatelji i parametri. I dok prosvjetni radnici nastoje dokazati da se država stvara u učionici, vlast često svojim začuđujućim potezima obesmišljava i odbacuje njihov trud. Ipak, smatram da škola nikada ne smije odustati od svoje misije. Ona ne smije odustati od borbe za kvalitetno obrazovanje, od borbe za pošteno i istinsko znanje učenika, niti od razvijanja ljubavi prema državi. Naš moto treba biti jednostavan i snažan: „Mi to možemo, mi to hoćemo, mi to želimo!“ Matematika je, po mom uvjerenju, poseban poziv. Ona je univerzalni jezik čovječanstva koji nastoji unaprijediti ljudski život. Meni je matematika pomogla da na poseban način spoznam Boga. Moj prvi hobi je muzika. Ona me oplemenjuje kao čovjeka, hrani moju dušu i pomogla mi je da bolje upoznam sebe. Moj drugi hobi je čitanje, odnosno književnost. Ona mi je pomogla da upoznam svijet i ljude. Prije rata, imao sam veoma bogate vannastavne aktivnosti u školi. Vodio sam tamburaški školski orkestar, informatičku sekciju, kao i fakultativnu nastavu za napredne učenike. Ti učenici su na testiranjima iz informatike i na sekcijama postizali zavidne rezultate. Ipak, za sav svoj rad u školi nikada nisam bio posebno nagrađivan niti pohvaljivan. Jedino priznanje dobio sam dok sam bio angažovan u Općinskom štabu odbrane Bihaća, kada sam proglašen i nagrađen kao najbolji mobilista Okružnog štaba Okruga Bihać. Međutim, moja najveća nagrada su moji učenici. Među njima danas ima profesora, diplomiranih inženjera, pravnika, ljekara i doktora nauka. Ta nagrada za mene vrijedi mnogo više od svih izlobiranih stranačkih priznanja.

Ponekad, uz matematiku i knjige, napišem i poneki stih. Tako sam zapisao i jednu kratku pjesmu posvećenu simbolu Bosne – ljiljanu.

Ljiljan

„Lovor je svet Apolonu,
Mirta Afroditi,
A Bosni ljiljan,
jer se njime kiti ona.“
A u trenucima dubljeg promišljanja nastali su i ovi stihovi:

P(e)utovi

„Božiji putovi svi isti,
ali rijetki njima gaze,
jer ljudi su skoro svi isti,
više vole prljave staze.
Moje se misli ne kolebaju više,
tiho koračam Tvojom.
Od silne sreće tople suze brišem,
što Tvoj sam voljeni svom dušom svojom.“

KRAJINA: Kako gledate na stanje u društvu i šta biste poručili novim generacijama?

Safet Zulić: Što se tiče stanja u našem društvu danas, svi mi dobro znamo kakvo je ono postalo. U našem društvu često glavnu riječ vode oni koji nemaju dovoljno morala. Naravno, čast izuzecima – ima i poštenih političara. Među njima su i moji nekadašnji učenici, Albin Muslić i Elvedin Sedić. Ipak, opći osjećaj među narodom je nezadovoljstvo. Ljudi se često olako prilagođavaju i popuštaju različitim silama, a briga za Bosnu i Hercegovinu ponekad kao da je više ostala na plećima običnog naroda nego onih koji bi trebali nositi najveću odgovornost. U Krajini se, čini mi se, sve političke stranke prije svega bore za pozicije. Mene posebno muči jedna druga stvar – zašto ljekari idu u politiku? Zašto profesori ulaze u politiku? Smatram da bi svako trebao raditi posao za koji se školovao. Ako pokušavaš biti i jedno i drugo, onda ni jedno ni drugo ne možeš raditi kako treba i kako to društvo zaslužuje. Kada je riječ o odnosu prema Bosni, često mi nedostaje onaj snažan, odlučan glas koji bi se jasno čuo. Nikada nisam čuo da neko iz našeg okruženja ustane i glasno kaže: „Mi smo Krajišnici! Mi smo ljuti Krajišnici! Mi nikada nećemo dozvoliti da se Bosni nešto desi!“ Na kraju, moja poruka je jednostavna, ali duboka i iskrena. Nemojte nikada zaboraviti humke i šehide. Da njih nije bilo i da se nisu borili, pitanje je gdje bismo danas bili. Možda bi ovaj kraj prošao još teže nego Srebrenica, ili bismo bili raseljeni širom Evrope. Učenici, dragi mladi ljudi – cijenite znanje, poštujte svoje profesore i cijenite poštene ljude. Čuvajte Bosnu, jer ona je sve što imamo.