Kada smo 2006. protestovali na ulicama Sarajeva, sa svojih 26 godina bio sam među mlađima u ekipi. Bilo je uvijek mladih, ali i većinu ostalih protesta uglavnom je činila i predvodila ekipa 30-35+, a tu su uvijek bili i neumorni penzioneri koji su pružali nesebičnu podršku i učestvovali u protestnim šetnjama. 

Koliko god smo se  smatrali progresivnim, naš glavni problem bio je što smo ipak uglavnom razmišljali u okvirima postojećeg sistema. Jednostavno, nismo ni mogli imati širu sliku, niti smo imali dovoljno vremena da shvatimo koliko je kompletan sistem pogrešno postavljen i koliko se u okviru njega teško išta može promijeniti. 

Desili su se protesti 2008. i neke od prvih smjena kao odgovor na protestne zahtjeve, potom JMBG protesti 2013. koji su napokon “prijetili” da ujedine ne samo BiH, nego i region, onda i protesti 2014. koji su završili paljevinom zgrada, ali su izbori iste godine pokazali da nisu puno učinili na promjeni svijesti… 

Kako bi pojasnio drug Demir Mahmutćehajić, tražili smo moralnu odgovornost izabranih dužnosnika, i to također jeste bilo revolucionarno i izvan sistema, u tom momentu jedino moguće, ali smo znali i da su potrebne godine da nam svijest dođe do momenta da moramo promijeniti sistem. Jer, ako imamo ruševnu zgradu bez prozora, i u njoj promijenimo samo kućepazitelja, a zgrada ostane ista, nismo ništa uradili.

To će nam se u narednim godinama i pokazati, kada smo na raznim nivoima vlasti imali kakve takve nominalne promjene. Mijenjala su se lica, neke politike, pristupi, ali uglavnom na počecima. Vrlo brzo sve to se utapalo u isti pogrešan sistem. U lošem i pokvarenom sistemu manje-više je nebitno ko je na kojoj poziciji, i proteklih godina smo vidjeli da su nam čak i promjene lica donijele malo stvarnih promjena na terenu. 

Nedavno sam rekao, bez namjere naravno da pravdam bilo koju vlast, čak i da dovedemo na razmjenu ministre iz Švedske ili Kanade i postavimo ih na čela nekih od brojnih ministarstava, teško da bi i oni mogli išta, kada bi se svaki prijedlog i odluka suočili sa gomilom različitih nivoa, različitog spektra instrukcija, ličnih interesa zamaskiranih u patriotizam, i svih ostalih prepreka koje se pojave “u hodu”. 

A onda su se desili posljednji protesti u Sarajevu izazvani tragičnim stradanjem mladića Erdoana Morankića kojeg je ubio tramvaj kojeg je čekao na stanici. Nekoliko građanki i građana je povrijeđeno, među njima najteže djevojčica Ella kojoj se u vrijeme pisanja ovog teksta još bore za život. 

Odmah na početku vidjelo se da to nisu isti protesti kakve smo imali ranije. Probudila se generacija za koju su stariji uglavnom neopravdano mislili kako je nezainteresovana za bilo šta. Izašli su prije svega da iskažu solidarnost, saosjećaju u boli, ali i da traže odgovornost, pravdu, sigurnost. 

Današnje proteste čini i predvodi ekipa starosti 17-20 godina. Njih ne zanima ko je u Vijeću ministara, ko s kim koalira, kako je bilo prije, koja je postava vlasti više pokrala, a koja kao nije, niti ih zanima šta im stariji govore i pametuju danima im isprazno im po Fejsbuku objašnjavajući kako i šta da rade. Oni to ni ne čitaju, kao što vjerovatno neće pročitati ni ovaj tekst jer im je već predug, i ne trebaju. Ovo je generacija jednog klika, Y/N, nema tu puno šuplje. 

Ono što ovi mladi dobro znaju jeste da postoji neki loš i pokvaren sistem koji ih ubija, otežava im život, ne da im da napreduju, da učestvuju u brojnim međunarodnim edukativnim programima jer im fali jedan papir, sistem koji ih tjera iz ove zemlje.

Njihov glavni zahtjev je: Borba za pravdu. 

Njihovi ostali zahtjevi su pismeni, uglavnom precizni, i jasno usmjereni, tamo gdje je najvažnje – na sistem. I sve koji ga čine. I veliki broj transparenata koje nose upravo se odnose na promjenu sistema. 

Ne znam kako će zavrsiti ovi protesti, dok pišem ovaj tekst najavljen je i plenum kod Zemaljskog muzeja, kao i još jedan veliki skup za subotu. Znam ono što sam znao i 2006., a to je da ništa neće doći preko noći i da će trajati, ali mislim da napokon imamo iskru koja izlazi iz okvira i kreće u pravom smjeru prema glavnom i najvecem problemu - lošem i pokvarenom sistemu kojem već odavno treba restart. 

Imamo generaciju mladih koji su pokazali da nije skrolanje po mobitelima sve što znaju, kao što većina starih misli. Pokazali su da neće dozvoliti da ih neko zajebava, i da će biti ozbiljan faktor u demokratskim procesima koje su spremni i predvoditi. Djeco, sretno, stari, ako ih nećete podržati – ne smetajte im.