U vremenu u kojem se vrijednosti često relativiziraju, a sjećanje na prošlost potiskuje pred bučnom svakodnevicom, rijetki su oni koji istovremeno nose snagu tradicije, ozbiljnost znanja i hrabrost javne riječi. Mr. Suad ef. Mahmutović jedan je od takvih ljudi. Rođen 1964. godine u Srbljanima, odrastao u imamskoj porodici na Grmuško-srbljanskom platou – prostoru koji je historija više puta pretvarala u liniju odbrane Bosne i Hercegovine – Mahmutović je život proveo služeći vjeri, znanju i zajednici. Sin imama koji je preživio progone, zatvore i pritiske nakon Drugog svjetskog rata, odrastao je u ambijentu skromnosti, ali i čvrstih moralnih vrijednosti. Završio je osnovno obrazovanje u Jezeru, medresu u Sarajevu, potom fakultet, magistrirao, upisao doktorat te stekao i pravno obrazovanje. Cijeli radni vijek proveo je kao imam i profesor medrese, a u javnosti je prepoznat kao hatib Gradske džamije u Bihaću, autor tekstova i knjiga o vakufima, te intelektualac koji se nije libio govoriti o nepravdi, pamćenju i odgovornosti. U ovom razgovoru, nastalom za specijal „Krajiški prvaci pregalaštva“, Suad ef. Mahmutović govori o djetinjstvu i porodičnom naslijeđu, formiranju ličnosti, stanju društvenih odnosa u Krajini, sudbini vakufa, mladim generacijama, odlascima iz Bosne i Hercegovine, ulozi intelektualaca, ali i o tome po čemu bi želio da ga pamte Krajišnici.

KRAJINA: Vaše porijeklo i djetinjstvo snažno su obilježeni vjerom, porodicom i krajiškim prostorom. Kako pamtite te rane godine i okolnosti u kojima ste odrastali? 

Suad Mahmutović: Prije svega, drago mi je da vodimo razgovor za jednu tako uglednu novinu kao što je Krajina,  koja ovdje živi desetljećima. Posebno mi je drago što razgovaram s Vama lično, vrsnim novinarom kojeg dugo poznajem. Rođen sam 1964. godine u Srbljanima. Tamo je moj rahmetli babo bio imam punih dvadeset i pet godina. Otuda i moje veliko poštovanje prema čuvenom Grmuško-srbljanskom platou koji je tokom agresije na našu zemlju često spominjan kao prva linija odbrane ovog dijela Bosne i Hercegovine. Odrastao sam u imamskoj porodici, a imami su u to vrijeme živjeli iznimno teško. Moj rahmetli otac je imao devetero djece. Nakon Drugog svjetskog rata nuđen mu je angažman u svojstvu matičara, jer je u to vrijeme bilo malo pismenih  ljudi. Podaci govore o 70 % posto nepismenih. Moj otac je odbio tu ponudu. Drago mi je zbog toga. Ostao je dosljedan imamskom pozivu do kraja života. U Drugom svjetskom ratu bio je izveden na strijeljanje. Rahmetli majka mi nije znala reći o kojoj vojsci je riječ. Nakon rata proveo je tri mjeseca u čuvenoj Bihaćkoj kuli, koja je tada služila kao zatvor. Stariji Bišćani dobro znaju da su tu zajedno, praktično u istoj prostoriji, boravili svećenici, sveštenici, imami, čak i časne sestre. Ta kula se pamti po mnogim teškim sudbinama. Možda je u tom kontekstu zgodno spomenuti jednu izreku kojom se često koristimo i u današnjem vremenu: „Babo je ručo“. Iza nje stoji jako tužan događaj. Naime, sin je svakodnevno donosio ručak babi u zatvor. Jednog dana stražar mu je rekao: „Hajde sine kući, babo je ručo.“ U stvari, babo je umro. Kad god se spomene Kapetanova kula sjetim se tog događaja. Bio je to period agresivne ateizacije društva. Dakle, Osnovnu školu sam pohađao u  Srbljanima i Jezeru, a peti razred u Ostrošcu. U Starom gradu tada je postojala osnovna škola. Nakon toga završio sam Gazi Husrev-begovu petogodišnju medresu, potom Fakultet islamskih nauka u Sarajevu gdje sam magistrirao, upisao doktorat, a ovdje sam uporedo završio i Pravni fakultet. 

KRAJINA: Šta je, po Vašem mišljenju, presudno oblikovalo Vašu ličnost i usmjerilo Vas na put kojim danas hodite? 

Suad Mahmutović: Mislim da je težak život moga oca u velikoj mjeri formirao mene kao ličnost. Ako odrastate u lagodnim okolnostima postajete nježnija osoba. Čvršći karakter nastaje u teškim okolnostima. Ipak, moja braća i sestre su odrastala u mnogo težim okolnostima nego ja, jer sam najmlađi u porodici. Napominjem da sam još kao dječak zavolio imamski poziv i to se na meni vidi. Cijeli život sam vezan za časnu imamsku misiju iako sam obavljao i profesorske poslove. Osjećao sam da bih, radeći nešto drugo, na neki način iznevjerio emanet svoga oca. Čini mi se da sam ispunio preuzetu obavezu, a Bog dragi najbolje zna. Tako barem kažu drugi – ja o tome ne mogu meritorno suditi. Sjećam se, imao sam možda četiri ili pet godina kada sam prvi put bio u džamiji na džumi-namazu. Tada sam prvi put vidio svoga rahmetli oca s bijelom ahmedijom. Inače je nosio hadžijsku, a bijelu ahmediju samo za džumu. Tek tada sam shvatio zašto služi minber, zapravo, nisam znao što će baš te stepenice u džamiji!? Čini mi se da je upravo u tom momentu zapaljena iskra koju nosim cijeli život i, ako Bog da, ponijet ću je i onda kada budem odlazio s ovoga svijeta.

KRAJINA: Prepoznati ste po sadržajnim hutbama koje se često bave i društvenim odnosima. Kako danas ocjenjujete stanje društvenih odnosa u Bihaću i Krajini?

Suad Mahmutović: Prije svega, smatram da je govoriti hutbu posebna čast, ali naravno, i velika odgovornost. Hatib sam u Gradskoj džamiji u Bihaću gdje na džumu dođe najmanje sedam stotina ljudi, a kada je dijaspora prisutna i preko hiljadu. Govoriti tim ljudima nije baš jednostavno. Smatram uvredom za prisutne ukoliko hatib nije spreman za džumu. U tom smislu se za hutbu i pripremam. Nastojim govoriti o aktuelnim temama. Bog dragi je objavio Kur’an ljudima sedmog stoljeća, ali jednako tako i nama danas. Naše je pravo, ali i obaveza, da Kur’an razumijevamo u vremenu u kojem živimo. Pokušavam govoriti o savremenim temama, prije svega iz oblasti morala koja je od izuzetne važnosti. Okolnosti se mijenjaju. U džamijama imamo mnogo mladih, obrazovanih, dobrih i neiskvarenih duša. Valja im pokušati kazati nešto pametno u tih 10 do 15 minuta. Smatram da je od krucijalne važnosti razumijevanje vjere u suvremenom trenutku. Vi ste teolog, magistrirali ste na Islamskom pedagoškom fakultetu, i znate za onaj čuveni hadis: „Kome Allah želi dobro, dadne mu da vjeru razumije.“ Meni se čini da sam vjeru razumio hvala Bogu i da to što znam prenosim drugima. Kada je riječ o stanju društva, to uveliko zavisi od pojedinca. Postoji izreka čuvenog francuskog sociologa Edgara Morena: „Ništa dobro na ovom svijetu ne može se napraviti bez čovjeka i ništa se ne može sačuvati bez institucije.“ Rekao bih da imamo dobre pojedince, ali institucionalno loše funkcioniramo. Međutim, svjedoci smo promjena. To ide sporo ali nedvojbeno se krećemo u dobrom smjeru. Ono što također primijetimo jeste rasipanje energije. Imamo ljude, potencijal, ali nemamo dovoljno zajedničkog djelovanja.

KRAJINA: U svojoj knjizi o vakufima u okolini Bihaća iznijeli ste fascinantne podatke o oduzimanju imovine Islamske zajednice. Kakve posljedice taj odnos prema vakufu ima danas na naše društvo?

Suad Mahmutović: Postoji više definicija vakufa, meni je najdraža ona koja kaže: „Vakuf je trajno dobro. Momentom uvakufljenja imovina postaje Allahovo vlasništvo, a data je ljudima na upravljanje. U vrijeme Osmanske države vakufi su bili temelj urbanog razvoja – gradovi su nastajali na vakufima. Prvo bi se sagradila džamija, preko puta medresa, zatim hanikah, pa ostali sadržaji. Tako je, primjerice, Gazi Husrev-beg sagradio džamiju, preko puta školu za derviše, vodovod sa 46 česmi, bezistan - trgovački centar i još mnogo toga. Otuda i nazivi mjesta poput Kulen-Vakufa, Skender Vakufa, Skucanog Vakufa i drugih. U osmanskom periodu nije postojao segment društva o kojem vakuf nije brinuo. Ako si bio gladan postojali su imareti – javne kuhinje. Ako je bila potreba za higijenom, postojali su hamami – javna kupatila. Vakufi su brinuli o siromašnima, nemoćnima kojima je bila potrebna njega, troškovima za dženaze i još mnogo toga. Postojali su i vakufi za stare, po principu današnjih staračkih domova, gdje su stariji ljudi bez ikakvih primanja mogli besplatno boraviti. To je izuzetno lijepa i humana priča. Nažalost, ona danas više ne živi. Ta vrsta percepcije vakufa nažalost više ne postoji. Američki sociolozi su, inače, isticali da je osmanski tip vakufa bio najbolji model afirmacije socijalne pravde. Bihać je, bez ikakve dileme, bio grad vakufa. Ovdje su postojale tri medrese. Jedna je bila na Gradskoj otoci, sagrađena 1841. godine, na 11 dunuma zemlje. Imala je 13 soba, veliku dershanu, mostove sa svih strana, sedam magaza i 37 dućana. Danas od svega toga više nema ništa. Pred sami rat rahmetli dr. Irfan Ljubijankić imao je ideju da se na tom prostoru izgradi Islamski centar s magazama i dućanima, što bi u potpunosti promijenilo razglednicu Bihaća. Nažalost, ta ideja nikada nije realizirana. Ljudi su se smjenjivali u gradskim upravama i općinskim vijećima, ali nije bilo dovoljno sluha da se to uradi. I danas smatram da bi takav projekat bio veliki civilizacijski iskorak. Medresa je bila i prekoputa Fethije džamije, a čuvena Bihaćka medresa sagrađena 1892. godine bila je jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini u to vrijeme. Na potezu od današnjeg hotela Paviljon pa prema satu u gradskom parku Gelenderi  svojevremeno su bili šehitluci gdje je bilo ukopano preko stotinu šehida- boraca protiv austrougarske okupacije. Zabilježeno je da su nišani sa kaburovima bili ograđeni bodljikavom žicom 1913. godine. Sjećam se da je bio po koji nišan do pred agresiju na našu zemlju.  Danas im nema ni traga. Ne znam ko je imao srca i duše da ih tako grubo ukloni!? O tome sam javno govorio i pisao. Smatram da bi bilo civilizacijski pa i ljudski staviti ploču  sa natpisom da su tu nekada bili šehidi. Na lokalitetu prodavnice Planika pored mosta Alije Izetbegovića nalazila se džamija Hadžića Mujage sa dućanima, a na prostoru Gradskog trga džamija Mehmed-paše Bišćevića. Bilo je još mnogo vakufskih objekata o kojima sam pisao u knjizi Bihaćki vakufi. Mehmet-beg Kapetanović Ljubušak je davno zapisao: „Budućnost jednog naroda ovisi o odnosu tog naroda prema vakufu“. Ne smijemo zaboraviti da i naša budućnost o tome ovisi“. 

KRAJINA: Dakle, nema li nikakvih naznaka da će se imovina Islamske zajednice ikada vratiti?

Suad Mahmutović: Bilo je pokušaja nakon agresije da se izvrši povrat imovine vjerskim zajednicama, međutim do toga nikada nije došlo. Čak je formirana i Komisija na čelu sa dr. Nijazijom Koštovićem, ali nije bilo rezultata. Na lokalnom nivou najviše je uradio Mostar sa tadašnjim gradonačelnikom Safetom Oručevićem. On je potpisao Odluku o povratu 106 objekata tadašnjem Odboru Islamske zajednice Mostar. Manji dio je vraćen u Tešnju, Sarajevu i Tuzli. U Bihaću je bila inicijativa za povrat Gradske otoke na tadašnjem Općinskom vijeću, ali nije bilo realizacije. Kada bi se vratila imovina njenom titularu, Islamska zajednica bi bila mnogo moćnija institucija. Bila bi potpuno neovisna, a to mnogima ne odgovara. Jer materijalna neovisnost preduvjet je potpune intelektualne i svake druge slobode.  

KRAJINA: Bili ste profesor u medresi – kako danas vidite generacije mladih ljudi koji dolaze iz islamskih krugova? Koje su njihove vrijednosti, dileme i perspektive u BiH? Šta je sa mladima koji odlaze iz domovine?

Suad Mahmutović: Mislim da su medrese imale izuzetno važnu društvenu ulogu. Primjera radi, Cazinska medresa je reaktivirana 1993. godine, u ratnim okolnostima. Zašto baš u Cazinu? Zato što je Cazin bio relativno sigurna sredina, malo dalje od ratnih linija. Kasnije, nažalost, zlo koje nosi naziv autonomija se proširilo do samih pragova grada Cazina. Medrese su, po mom mišljenju, odigrale ključnu ulogu u afirmaciji naše duhovnosti i kulture. Kroz Cazinsku medresu prošlo je preko 1.500 učenika. To je isto toliko porodica koje su širile afirmativnu priču o ovoj ustanovi. Svjedok sam da je medresa proizvela izvrstan kadar. Ponosan sam na te mlade ljude. Među njima ima preko pedeset hafiza. To zaslužuje svako poštovanje. I ne samo to – ti učenici su kasnije završavali razne fakultete, od medicinskog pa do drugih fakulteta. Među bivšim učenicima medrese danas imate policajce, sudije, ljekare. Ti ljudi pamte medresu kao dobro koje je istinska vrijednost Bosanske krajine. Što se tiče dilema mladih – ostati ili otići iz BiH – dozvolite da budem pomalo ličan. Moja djeca žive vani – sin i kćerka u Beču. Možda će to zvučati čudno, ali ne smatram to tragedijom. Migracije su globalni procesi, htjeli mi to ili ne, naši ljudi odlaze, a drugi dolaze. Vidite konobare iz Indije ili drugih zemalja, naši ljekari idu u Njemačku, Švicarsku ili Emirate. Naravno, nije dobro da nam djeca odlaze. Za to postoji razlog – nepravda koja se čini. Briljantan student, prosjek blizu deset, student generacije, a nema posla. A drugi koji su se jedva provukli imaju posao jer su im roditelji politički utjecajni. To jednostavno nije pošteno. Nepravda tjera našu djecu odavde. Nisam preveliki optimista da će se nešto ubrzano mijenjati.  

KRAJINA: Bili ste predsjednik Regionalnog odbora Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca. Urađeno je puno – smatrate li da intelektualna i vjerska elita danas dovoljno snažno i odgovorno djeluje u javnom prostoru? 

Suad Mahmutović: Ne, ne djeluju. Zapravo, intelektualci nikad nisu djelovali u kapacitetu koliko mogu, i svi to dobro znamo. Čak ni tokom agresije na našu domovinu. Ozbiljna vremena traže adekvatan odgovor. Smatram da intelektualci mogu dati mnogo veći doprinos nego što to danas čine. Regionalni odbor Vijeća kongresa Bošnjačkih intelektualaca, na čijem sam čelu bio, radio je, nažalost, u periodu kada je bila korona, pa nismo mogli realizirati pretjerano mnogo. Ipak, glas krajiških intelektualaca treba se i mora čuti.

KRAJINA: Evo, na kraju, godine rada u džematu, obrazovnim institucijama, a i javnog djelovanja – po čemu biste željeli da Vas pamte vaši sugrađani, Krajišnici?

Suad Mahmutović: U životu je najvažnije biti čovjek. Meni ničija titula ne znači ništa, ukoliko iza nje ne stoji  čovjek sa karakterom. Trudio sam se da budem insan. Apsolutno mogu ustvrditi da nikome nisam nanio zlo u životu. Drago mi je kad sretnem neke bivše učenike i kažu upravo ovo o čemu razgovaramo: „Profesore, naučili ste nas da budemo ljudi.“ Meni je to najveći kompliment. Sve ostalo je manje važno. Dobar čovjek može biti dobar musliman, loš ne može. Moja poruka bi bila: budimo dobri ljudi. Po tome će nas pamtiti oni koji ostaju i dolaze poslije nas. Neće nas pamtiti po titulama, nego po čojstvu ukoliko smo ga imali.