Hasan Arnautović, doajen snimateljstva  pedeset i pet godina svog života posvetio je bilježenju svijeta kroz objektiv, od prvih fotografija rijeke Une, preko industrijskih pogona i svakodnevnog života, do ratnih linija i autorskih dokumentaraca. Njegov rad ne bilježi samo događaje, već i emocije, ljude i duh vremena. U ovom intervjuu Hasan se prisjeća svojih početaka, izazova i nezaboravnih trenutaka, ali i vječite inspiracije koja ga prati.

KRAJINA: Kako je počela Vaša priča sa fotografijom?

Arnautović: Počelo je u bihaćkoj Gimnaziji, u vremenu kada je grad imao sporiji ritam, a ljudi više strpljenja. Moj brat i stričević bavili su se fotografijom i uz njih sam učio prve korake, rad s ruskim fotoaparatima, razvijanje filmova u improvizovanim tamnim komorama, miris hemikalija koji vam se uvuče pod kožu i ostane zauvijek. Fotografija tada nije bila tehnički alat, ona je bila  čarolija. Čekanje. Tišina. Svjetlo. Bihać tih godina imao je svoju boemsku zonu  kafane pune dima, razgovora o umjetnosti, novinarstvu i životu. U tim prostorima su se miješali profesori, novinari, pjesnici, radnici. Slušalo se, raspravljalo, sanjalo. Ja sam bio mladić sa fotoaparatom, tiho prisutan, ali gladan da sve to zabilježim. Učio sam da svaka bora na licu starog čovjeka ima priču, da svaka rijeka ima karakter, da grad diše drugačije ujutro nego navečer. U četvrtom razredu objavio sam svoju prvu fotografiju Une. Poznavao sam novinare lista Krajina, među njima Hasana Bišćevića, i fotografija je objavljena pod naslovom „Iz albuma foto-reportera“, s mojim imenom ispod. Taj trenutak ne zaboravljaš. Držati novine u rukama i vidjeti svoje ime,  to je potvrda da nisi samo sanjar, nego da tvoj pogled ima vrijednost.

Kasnije sam objavio još radova, među njima i fotografiju „Cvjetovi“, kćerka mog brata, tada četverogodišnja djevojčica s cvijetom u ruci. Ona je sada odrasla žena, a mene ta fotografija uvijek podsjeća na djetinjstvo, sreću, nadu i budućnost. Bila je izložena povodom godišnjice Grada Bihaća. Ali, da se vratim na vrijeme kada je ta fotografija prvi put objaveljna, dakle tada se desilo da mi je tadašnji direktor Krajine, Ferid Mulić, ponudio  posao foto-reportera nakon završetka škole.

KRAJINA: Tada pokušavate upisati Akademiju?

Arnautović: Jesam. Akademiju za scensku i filmsku umjetnost u Zagrebu, odsjek kamera. To je bio moj veliki san. Otišao sam tamo sa željom da postanem školovani snimatelj, da učim zanat sistematski, da budem dio filmskog svijeta koji sam dotad samo zamišljao. Te godine primali su samo osam studenata. Nisam prošao. Nije bilo lako vratiti se kući s tom viješću. U tim godinama poraz zna biti težak, jer misliš da ti zatvara vrata budućnosti. Ali danas znam, neka vrata se zatvore samo da bi te život odveo drugim putem. Vratio sam se u Bihać i 1971. godine postao prvi profesionalni foto-reporter u historiji grada. Možda nisam upisao Akademiju, ali sam dobio nešto drugo: grad kao učionicu i život kao profesora.

Godine 1972. ponovo pokušavam upis. Opet bezuspješno. Sudbina je, očito, imala drugačiji plan. Ubrzo odlazim u vojsku u Niš, kod padobranaca. Petnaest mjeseci proveo sam tamo, ali ni tada se nisam odvojio od kamere. Snimao sam za potrebe jedinice, učio disciplinu, preciznost, odgovornost. Padobranstvo vas nauči jednoj stvari, kada skočite, nema nazad. Tako je i s odlukama u životu. U to vrijeme moj rahmetli brat Eso i njegova supruga Bejza kupili su mi rusku 8mm kameru s trakom od tri minute. Tri minute, toliko je trajala jedna rola, ali meni je to bilo dovoljno da osjetim kako vrijeme staje pred objektivom. Ta kamera nije bila samo poklon, bila je potvrda da neko vjeruje u tebe. S njom sam snimio bihaćku „Blažinu pijacu“, petkom, kada je grad imao poseban puls. To nije bila obična pijaca. To je bio živi teatar na otvorenom. Trgovalo se blagom, pa zato i taj naziv pijace,  kravama, konjima, sitnom i krupnom stokom. Ljudi su se cjenkali, smijali, raspravljali, mjerkali robu i jedni druge. U zraku se miješao miris zemlje, sijena, duhana i kafe iz obližnjih kafana. Stariji su sjedili po strani, komentarisali  život, mladi su učili kako se pregovara, a djeca su trčala između štandova. To je bio svijet koji danas više ne postoji, a ja sam imao osjećaj da ga moram sačuvati. Snimio sam i brata s njegovim prijateljima, obične, jednostavne trenutke, ali ispunjene smijehom i prisnošću. Tada sam shvatio da kamera ne mora uvijek tražiti spektakl, ponekad je dovoljno zabilježiti toplinu među ljudima. U tom periodu upoznajem Muhameda Mulića iz Radio Sarajeva. On je radio s Bolex kamerom bez tona. Gledao sam kako pažljivo kadrira, kako razmišlja prije nego pritisne dugme. Uz njega i Milorada Nikolića počinjem ozbiljnije snimati razvoj Bihaća. To je bilo vrijeme kada se grad mijenjao pred očima, rastao, širio se, gradio fabrike, zapošljavao ljude. Osjećali smo da svjedočimo nečemu važnom. Nije bilo luksuza, nije bilo savremene opreme. Bilo je samo znanje koje se prenosilo s čovjeka na čovjeka, i ogromna želja da se radi pošteno i predano. Učili smo jedni od drugih, na terenu, po kiši, suncu, snijegu. Možda nisam imao diplomu Akademije, ali sam imao život kao školu. Imao sam grad kao učionicu. Imao sam ljude kao inspiraciju. I imao sam osjećaj da, bez obzira na prepreke, moram nastaviti. Jer kad jednom osjetiš kako kadar oživi pod tvojim rukama, više nema povratka.

KRAJINA: Šta ste tada bilježili?

 Arnautović: Bilježio sam rast i preobražaj grada. To više nije bio samo moj Bihać iz gimnazijskih dana, to je postajao industrijski centar koji se širio i snažio. Kamera je pratila zemljoradničku zadrugu koja će kasnije izrasti u Agrokomerc, zatim Kombiteks, Polietilenku, Krajinametal, Energoinvest, Žitopreradu. Svaka nova hala, svaki dimnjak, svaki pogon, značio je nova radna mjesta, novu nadu, novu energiju. Posebno pamtim restoran u Kombiteksu. Tri stotine radnika u jednoj smjeni. Redovi, tacne, para iz tanjira. Supa, glavno jelo, kolač. Umorni, ali dostojanstveni ljudi. Često bi me pozvali da sjednem s njima. Tu, za tim dugim stolovima, osjećala se solidarnost, radnički ponos i zajedništvo. Nije to bila samo fabrika, to je bio život. Shvatio sam da ne snimam samo objekte i mašine. Snimao sam ljude koji su gradili budućnost. I znao sam da ti kadrovi jednog dana neće biti samo vijest, biće svjedočanstvo jednog vremena koje je vjerovalo u rad i napredak.

KRAJINA: Kada počinje rad za Televiziju Sarajevo?

 Arnautović: Godine 1978. primljen sam u stalni radni odnos na Televiziji Sarajevo. To je za mene bio veliki korak, potvrda da sav trud i godine rada nisu prošli nezapaženo. Više nisam bio samo lokalni foto-reporter, postao sam dio šire televizijske priče. Opštine Bihać i Cazin finansirale su kupovinu druge filmske kamere s tonskim zapisom. To nije bila mala stvar. U to vrijeme tehnika je bila skupa, a podrška opština značila je vjeru u medij, u informaciju, u važnost da Krajina ima svoj glas. Materijale smo slali autobusom u Sarajevo, uredno zapakovane u kovertu. Vozači su znali da nose nešto važno. Ako bi bilo otvaranje fabrike ili obilježavanje značajnog datuma, opštine bi osigurale automobil da traka stigne isti dan. Nije bilo digitalnog slanja, nije bilo brzine kakvu danas poznajemo, ali bilo je strpljenja, odgovornosti i organizacije. Muhamed Mulić je tekst kucao na pisaćoj mašini. Zvuk tipki koje udaraju po papiru bio je dio redakcijske svakodnevice. Sve je imalo svoju težinu, svoj ritam. Radilo se predano, s osjećajem da predstavljamo cijeli kraj. I to je davalo posebnu odgovornost, ali i ponos.

KRAJINA: Vi ste bili i kada je u Bihaću otvoren ITC?

 Arnautović: Da,  21. aprila 1991. godine otvoren je ITC Bihać. Imao sam čast da to svečano otvaranje snimim. Bio je to veliki dan za grad i cijelu Krajinu. Bihać, kao jedan od najudaljenijih gradova, dobio je centar s direktnom vezom prema Sarajevu. To nije bila samo tehnička stvar, to je značilo da naš glas ide dalje, brže i jasnije. Opštine Bihać i Cazin, su imale veliku ulogu, ne samo finansijski, nego i logistički. Podržale su opremanje centra, osigurale uslove da se projekat realizira. Osjećala se zajednička volja da Krajina dobije svoje mjesto u medijskom prostoru. Nakon rata, kada je ITC ponovo formiran, započeta je izgradnja odašiljača na Gomili. Taj odašiljač simbolično i stvarno predstavljao je most,  stabilnu vezu sa Sarajevom, ali i znak da se, uprkos svemu, nastavlja raditi.

KRAJINA: Rad u ratu i prve snimke ratnih događaja?

 Arnautović: Kada je počela agresija na BiH 1992. godine, prvo što sam snimio bilo je hapšenje Milana Martića u Bosanskoj Otoci. Osjećaj je bio težak, svaka scena nosila je strah i tjeskobu. Kako se rat razbuktao, ITC je zatvoren, a svu opremu smjestili smo u jednu prostoriju bihaćke bolnice, pokušavajući zaštititi sve što smo gradili godinama. Brzo smo formirali ratnu televiziju, a prve snimke slali smo u Zagreb kako bi svijetu prikazali razaranje Bihaća. Bilo je emotivno i napeto, svaka traka filma, svaki kadar, svjedočili su patnji grada i ljudi. Tada smo okupili  posvećenu ekipu: Mirzu Sadikovića, Senada Ramića, Esada Budimlića i druge. Radili smo s entuzijazmom i strahom, znajući da je svaki snimak važan dokument života, stradanja i otpora. U aprilu 1995. godine, tokom operacije “Sana 95”, bio sam mobilisan u Informativnu službu Petog korpusa. Snimanje oslobađanja Bosanskog Petrovca, Ključa, Sanskog Mosta i drugih gradova bilo je intenzivno, ali istovremeno ispunjeno osjećajem dužnosti. Sve što sam snimao, činilo se kao da zauvijek zapisujem historiju svog naroda.

KRAJINA: Nakon rata vratili ste se u ITC?

Arnautović: Nakon demobilizacije, vratio sam se u ITC Bihać koji se ponovo formirao. Nastavili smo raditi, sada s digitalnim kamerama koje su olakšale snimanje i donijele novu preciznost u rad. U to vrijeme bio je u izgradnji odašiljač na Gomili, što nam je omogućilo ponovnu direktnu vezu sa Sarajevom i rad na televizijskim emisijama koje su dokumentirale život u gradu i okolini. U ekipi su se pojavili novi novinari i snimatelji, svi željni snimati i pričati priče, a ja sam s njima dijelio iskustva i savjete, kako se prilagođavati novoj tehnici, kako snimati u izazovnim uvjetima, kako zadržati emociju i kvalitetu u svakom kadru. Bilo je važno da mladi kolege razumiju da, bez obzira na tehnologiju, ljubav, talent i volja ostaju ključni faktori u radu snimatelja. Poslije rata, većina našeg rada fokusirala se na dokumentarne teme, ali i informativni program, bilježeći obnovu grada i povratak stanovništva. Jedan od prvih dokumentaraca bio je film “Bezdana” Adisa Bakrača, u kojem smo otkrivali masovnu grobnicu ubijenih mještana Ljutočke doline. Spuštanje u dubinu od 80 metara, gdje su ostaci tijela svjedočili užasu, bilo je strašno i emocionalno iscrpljujuće,  tek tada sam u potpunosti shvatio težinu zločina i patnje. Uz to, radio sam i filmove o životu u gradu, događanjima i manifestacijama, ali i na pričama koje čuvaju sjećanje na prošlost, poput dokumentarca o cazinskim mlinovima. Privukla me tradicija “redovničkih mlinova”, gdje su porodice dijelile red i trud kako bi došle do brašna. Sjećam se Đulage, najstarijeg među njima, koji je pričao o siromaštvu i neimaštini, ali i o zajedništvu i upornosti ljudi koji su održavali tradiciju. Rad na dokumentarcima bio je timski, s nama je u montaži bio Mato Klarić, dok je Bekir Agić kreirao posebnu muziku za svaki film. Zajedno smo gradili priče koje su trajale, ostavljajući trag za buduće generacije. Posebno iskustvo bilo je snimanje filma o Raifu, umjetniku čije transformacije i posvećenost likovima, poput Čarlija Čaplina, traže strpljenje i dugotrajan rad. Film smo radili četiri godine, kroz tridesetak različitih filmova Raifa, a nagrada za turistički film u Zagrebu bila je potvrda koliko posvećenost i detaljnost u radu donose priznanje. Sada, iako sam u penziji od 2016. godine, radim samostalno, produkcija novih filmova, snimanje i dokumentiranje prirode, života i umjetnosti i dalje me ispunjava. Ljubav prema ovom poslu drži me aktivnim, kada sunce obasja obale Une, istrčim da uhvatim savršeni kadar. Ta rijeka je moja inspiracija, ona je mjesto gdje je sve počelo i gdje i danas pronalazim mir, ljepotu i smisao u snimanju. Sa rahmetli Kasom Nadarevićem radio sam film o dabrovima na Uni, koji smo snimali pet godina. Bilo je fascinantno pratiti život dabrova, njihovu povratničku priču nakon gotovo stoljeća, i njihovo prilagođavanje rijeci i okolini. Dabar, koji je prethodno bio istrijebljen, sada se polako vraća u Bihać, Klokot, Unu i okolne rijeke, a možda će se u budućnosti snimati i film o njihovoj interakciji s ljudskim okruženjem – voćnjacima, njivama i obalama.

KRAJINA:  Iran, Katar, kakva su Vaša iskustva?

Arnautović: Bilo je to 1981.  godine, sa Alijom Nurbegovićem, bio sam pozvan u Teheran povodom četvrte godine Islamske revolucije. Ostali smo tamo dvadesetak dana, svjedočili događajima i frontu, čak tri dana u Zaljevu, što je dodatno otvorilo moje iskustvo ratnih situacija i razaranja, prvi put sam vidio porušene gradove, tranšeje i razbacane čahure. 

Takva iskustva prenosim mladim kolegama, “mojim nasljednicima”, pričam im kako se prilagođavati tehnici, snimanju u ratnim ili zahtjevnim uvjetima, ali i kako ljubav prema poslu čini razliku. Tehnologija je danas olakšala proces, ali talenat, strpljenje i predanost ostaju nezamjenjivi. Mnogi od njih sada profesionalni snimatelji i to je životni ciklus koji se stalno vrti, drago mi je da sam imao priliku sve ih upoznati. 

Svaki kadar, svaka scena, svaki dokumentarac ili reportaža nosi sa sobom emociju i priču – bilo da snimam zalazak sunca na Uni, radnu atmosferu u fabrikama ili život divljih životinja. Ljubav prema snimanju i posvećenost detalju motiviraju me da i dalje budem aktivan, jer u svakom trenutku snimanja pronalazim smisao i inspiraciju koja traje zauvijek.

KRAJINA:  Šta Vam je najvažnije u karijeri i što biste željeli poručiti mladim kolegama?

Arnautović: Kroz svih 55 godina rada, od prvih fotografija na Uni, preko ratnog perioda, dokumentaraca o životu grada, fabrika, mlinova i ljudi, pa do filmova o Raifu i životinjama, naučio sam da je ljubav prema poslu najvažnija. Bez nje, talent i iskustvo teško dolaze do izražaja. Raditi u uvjetima ratnog izvještavanja, svjedočiti smrti, razaranju i patnji sugrađana, djece, boraca, to je iskustvo koje oblikuje svakog profesionalca, ali i čovjeka. Uz sve te izazove, moj rad mi je omogućio i nevjerojatna iskustva, putovanja, susrete s različitim kulturama, ljudima i prirodom. Putovanja su mi donijela i neobična iskustva, primjerice, u Kataru sam upoznao najvišeg čovjeka na svijetu, Pakistanaca visokog oko 2,5 metra, koji je ušao i u Guinnessovu knjigu rekorda. To je jedan od onih trenutaka kada spoznaš koliko je svijet raznolik, koliko ima priča i ljudi koje vrijedi upoznati i snimiti. Mladim kolegama želim poručiti: volite ono što radite, jer bez strasti i predanosti nema uspjeha. Iskustvo, tehnologija i oprema olakšavaju posao, ali srce i pažnja prema detalju uvijek ostaju ključni. Svaka fotografija, svaki kadar i film nose sa sobom emociju, priču i duh mjesta, ljudi i vremena, a to je ono što ostaje za generacije koje dolaze. A ja, da mogu ponovo da biram, birao bih isto, jer kamera je moj život.