U političkom životu Krajine malo je imena koja izazivaju toliko različitih reakcija kao što je to slučaj sa Šuhretom Fazlićem. Za jedne – pragmatičan i direktan, za druge – čovjek koji nikada nije pristajao na zadate okvire. Njegov put, od dječaka iz radničke porodice, preko omladinskih radnih akcija, ratnih linija i pregovora o razmjenama zarobljenika, do gradonačelnika Bihaća i današnjeg zastupnika u Skupštini Unsko-sanskog kantona, nije bio ni linearan ni jednostavan. U tom putu prepliću se lične ambicije, društveni angažman, sudari sa sistemom i stalno preispitivanje političkih obrazaca. Fazlić je pripadao i sistemu i njegovim kritičarima, bio i dio vlasti i njen oponent. Mijenjao je političke platforme, ali ne i osnovni narativ – da je Krajina zapostavljena i da se o njenoj sudbini odlučuje daleko od nje same. U razgovoru koji slijedi, Fazlić bez zadrške govori o svom djetinjstvu, obrazovanju, političkom sazrijevanju, ratu, poslijeratnim izazovima, ali i o vlastitim dilemama i razočaranjima. Njegova priča je, istovremeno, i lična i politička – i svjedočanstvo jednog vremena.

KRAJINA: Kako su djetinjstvo, porodično okruženje i rani društveni angažman oblikovali Vaš životni put?

Fazlić: Potječem iz radničke, seoske porodice. Otac je bio radnik i u vrijeme mog rođenja radio je u Sloveniji, kasnije i u Austriji, dok je majka bila domaćica i bavila se poljoprivredom. Nas je bilo šestero djece, a ja sam bio najmlađi. Kada sam završio osnovnu školu, bio sam ujedno i najobrazovaniji u porodici, što dovoljno govori o okolnostima iz kojih dolazim. Osnovnu školu „AVNOJ 1“ završio sam kao odličan učenik. Nisam bio najbolji, ali sam uvijek držao visok nivo. Učitelj Derviš Mulić bio je strog, ali danas smatram da je takva disciplina u tim godinama bila itekako potrebna. Kasnije, u srednjoj školi, važnu ulogu imao je profesor Alija – često kažem da ko zna gdje bih završio da njega nije bilo. Iako sam prvobitno planirao upisati gimnaziju, splet okolnosti me odveo u ekonomsku školu. Sa prijateljem Afanom sam već bio dogovorio gimnaziju, ali me je jedan susret i nagovor vršnjaka odveo u drugom pravcu. Danas na to gledam kao na jednu od onih malih životnih raskrsnica koje kasnije odrede mnogo toga. Vrlo rano sam se uključio u društveni i omladinski rad. Već sa 16 godina, 1977. godine, otišao sam na svoju prvu radnu akciju u Kikindu. Tokom školovanja bio sam predsjednik Školske konferencije omladine u dva mandata, a učestvovao sam ukupno na jedanaest omladinskih radnih akcija. Dva puta sam bio i komandant – na Lukavcu 1984. i u Zvorniku 1987. godine. Iskreno, nema mjesta u gradu gdje nisam radio i kopao u okviru tih akcija. Mene su, slikovito rečeno, odgojile mistrija i motika. Nakon srednje škole upisao sam Fakultet političkih nauka u Sarajevu, vođen interesom za društvene procese i angažman. Već tada sam bio aktivan u omladinskim strukturama, a u Savez komunista primljen sam vrlo mlad, sa nepunih 18 godina. Studije sam završio kao jedan od najboljih studenata, sa prosjekom 9,1, a bio sam i sekretar partijske organizacije na fakultetu u vrijeme kada su u toj generaciji bili ljudi koji će kasnije obilježiti politički život tadašnje države. Ipak, po završetku studija nisam želio akademsku karijeru. Imao sam privatne planove, želju da zasnujem porodicu, i vratio sam se u Bihać očekujući da ću, nakon svega što sam radio i postigao, moći birati posao. Umjesto toga, dočekala me realnost sistema u kojem bez jakih porodičnih ili političkih veza nije bilo lako doći do prilike. Kako takvih veza nisam imao, završio sam na birou. To je bio moj prvi ozbiljan sudar sa stvarnim životom.

KRAJINA: Kako pamtite prve profesionalne korake i suočavanje sa stvarnošću sistema nakon studija?

Fazlić: U vojsku sam otišao iste godine kada je umro Tito 1980. i služio do 1981. godine, a fakultet sam upisao praktično sa radne akcije na Kozari. Studirao sam od 1981. do 1985. i, kao i mnogi tada, vjerovao da me nakon završenog fakulteta čeka posao. Međutim, stvarnost je bila drugačija. Ako nisi imao nekoga da te pogura, teško si dolazio do prilike. Ja takvu podršku nisam imao i završio sam na birou.Često danas slušam kako ljudi idealiziraju to vrijeme, ali ono nije bilo ni približno onako kako se predstavlja. I tada su postojali mehanizmi postavljanja i odlučivanja mimo stvarnih kriterija – odjednom se pojavi neko i postane predsjednik omladine jer je tako odlučeno negdje odozgo, iz Sarajeva, i tu nisi imao mnogo prostora da se suprotstaviš. U tom periodu Jugoslavija je imala složen sistem odbrane – JNA, Teritorijalna odbrana i privredni subjekti koji su morali funkcionirati i u ratnim okolnostima. Tako sam, zahvaljujući prijatelju Izudinu Saračeviću, dobio posao u Unatransu, gdje sam radio na poslovima vezanim za odbrambene pripreme. Plata mi je bila oko 200 maraka, dok je moja supruga u Gorenju BIRA zarađivala skoro hiljadu, što dovoljno govori o odnosima u tadašnjoj ekonomiji. Paralelno s tim ulazim u delegatski sistem i postajem predsjednik Vijeća mjesnih zajednica. Kasnije, u Unatransu dolazi do uvođenja privremene uprave i preuzimam ulogu stečajnog upravnika, a potom, zahvaljujući Mirsadu Kuriću, i privremenog upravnika radne zajednice. Nedugo zatim politički sam imenovan za direktora „Krajine“, u periodu 1987–1988. godine.Tada sam vrlo brzo shvatio kako sistem funkcioniše. Novine izađu petkom, a već isti dan slijede pozivi iz politike – zašto je nešto objavljeno, zašto nije drugačije. Finansijski model bio je neodrživ, zavisio je od lokalnih firmi koje su kupovale tiraže, a jedna kritička objava mogla je značiti gubitak prihoda i nemogućnost isplate plata. Kada sam uvidio da to nema perspektivu, sazvao sam zbor radnika i predložio racionalizaciju – da devet ljudi mora ostati bez posla. To nije prihvaćeno, i tada sam podnio ostavku, vratio radničku knjižicu i otišao na biro, zajedno s ostavkom na funkciju u Opštinskom komitetu Saveza komunista. Nakon toga sam se vratio u Unatrans, gdje sam i dočekao rat. Cijelo to vrijeme bio sam aktivan u omladinskom radu, zajedno s jednom generacijom ljudi iz Bihaća koja je prošla kroz radne akcije i društveni angažman. To su bili ljudi koji su kasnije postali doktori, inženjeri, nosioci društva – jedna generacija koja je odrastala kroz rad i kolektivni duh.

KRAJINA: Kako ste doživjeli prve dane rata i kakva je bila Vaša uloga tokom ratnih godina?

Fazlić: Na početku rata bio sam raspoređen u Opštinski štab Teritorijalne odbrane. Međutim, kada su borbena dejstva počela, 12. juna dobili smo zadatak da djelujemo na pravcu Jelača grede. Sokolačka četa je krenula – nas oko 140 – i u takvoj situaciji nije bilo dileme hoćeš li ostati kod kuće ili ne. Ide brat, ide komšija, ide selo – ideš i ti. To je bio moj prvi ratni dan. Pucao sam iz ‘škorpiona’, a ono što danas često zaboravljamo jeste da rat nije bio nikakva romantika. Taj prvi dan bio je težak, pun straha, haosa i potpune neizvjesnosti. Kasnije sam prekomandovan u komandu Unsko-sanske operativne grupe, gdje sam radio u odjeljenju za moral kao referent za procjenu morala. To je posao koji mnogi potcjenjuju ili mu se čak i podsmjehuju, ali je bio izuzetno važan. Zahvaljujući Izudinu Saračeviću, u okviru organa za moral i propagandu okupili smo tim od četrnaest visokoobrazovanih ljudi i radili ozbiljan analitički posao o kojem se danas malo govori. Suština tog rada bila je procjena stanja – ne samo među našim vojnicima, nego i kod neprijatelja. Nismo imali klasične obavještajne izvore, pa smo analizirali njihove medije, radio i televizijske programe, koristili informacije iz PEB-a i iskaze zarobljenih vojnika. Sve to je zahtijevalo ozbiljan pristup i odgovornost. Nakon što je Halid Dedić sklonjen s tih poslova, preuzeo sam razmjenu ratnih zarobljenika. Taj posao sam radio i šest mjeseci nakon završetka rata. To je bio najteži dio mog ratnog angažmana i po tome me ljudi najviše pamte. Pregovori, razmjene, susreti sa drugom stranom – to su iskustva koja ostavljaju dubok trag i koja se ne mogu jednostavno prepričati. Tokom rata prošao sam gotovo sva ratišta na području tadašnjeg Bihaćkog okruga, jer je priroda mog posla zahtijevala stalno prisustvo na terenu i uvid u stanje među vojnicima. Pred kraj rata obavljao sam i dužnost načelnika informativno-propagandne službe, na kojoj sam i demobilisan.

KRAJINA: Kako je izgledao Vaš poslijeratni put – od privrede i međunarodnih institucija do ulaska u vrh lokalne politike?

Fazlić: Nakon demobilizacije nisam se želio vraćati na staro radno mjesto u Auto-kući. Kao jedan od osnivača Liberalne stranke, zajedno s kolegama sam pokrenuo privatni posao i otvorio knjižaru, gdje sam radio do septembra 1996. godine. Nakon toga me efendija Skenderović pozvao u firmu ‘Galaksija’, gdje sam bio direktor do 2000. godine. To je bio ozbiljan poslovni poduhvat – imali smo proizvodnju, zapošljavali u jednom trenutku 105 radnika, izvozili boje, a samo u Tursku smo prve godine plasirali 400 tona. Uz to smo razvili i pržionicu i pakirnicu kafe ‘Samba’.Poslije toga sam kratko bio direktor Kantonalne inspekcije, a zatim sam angažovan na projektu Svjetske banke, koji je bio usmjeren na zapošljavanje demobilisanih boraca. Radili smo sa oko 600 ljudi iz Unsko-sanskog kantona i Kantona 10, pomažući im kroz samozapošljavanje, poljoprivredu i različite oblike finansijske podrške. Taj posao sam radio do 2003. godine, kada sam dobio poziv od Grahama Daya, tada visokog predstavnika OHR-a, koji je ranije pratio moj rad u ratu, posebno na poslovima razmjene zarobljenika. Ponudio mi je da preuzmem funkciju šefa terenskog ureda OHR-a, i tako sam postao prvi domaći čovjek na toj poziciji u Bosni i Hercegovini.To je bilo iskustvo koje mi je otvorilo potpuno novu perspektivu. Imao sam ogromne ovlasti, praktično mogućnost da utičem i na najviše političke funkcije, ali sam tada izbliza vidio i svu slabost domaće politike – kako političari dolaze u OHR i jedni druge prijavljuju, optužuju, pa i izmišljaju stvari. Paralelno s tim bio sam politički aktivan – 1998. godine izabran sam u Skupštinu Kantona ispred Liberala, a potom i u Parlament Federacije BiH. U jednom trenutku bio sam presudan glas većine, i bilo je mnogo pritisaka da promijenim stranu, ali to nisam uradio. Nakon tog mandata nastavio sam rad u OHR-u sve do zatvaranja ureda u Bihaću 2007. godine. Nakon toga kratko sam bio savjetnik načelnika Bihaća Hamdije Lipovače, a potom dobio stipendiju i otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje sam na Michigan State University proveo godinu dana usavršavajući se u oblasti upravljanja ljudskim resursima. Po povratku 2008. godine ponovo sam se uključio u lokalnu politiku, izabran sam u Općinsko vijeće i odlučio da mandat vijećnika stavim ispred savjetničke pozicije. Istovremeno sam morao raditi, pa sam zaposlenje pronašao u ‘Rad putevima’. U međuvremenu sam se politički vezao za SDP i na izborima 2010. godine, iako sam bio na 33. mjestu liste, uspio sam ući među prvih šest. Godine 2011. preuzeo sam funkciju direktora Agencije za privatizaciju, gdje sam ostao do 2015. kada sam podnio ostavku. Nakon toga sam se kratko vratio na biro, radio u privatnom sektoru i donio odluku da se kandidujem za načelnika Bihaća.Taj politički moment bio je prelomni. Trebao sam biti kandidat SDP-a, ali zbog nekorektnih odnosa unutar stranke odlučio sam se povući i napustiti i funkciju i članstvo. Nakon toga sam, kroz dug proces pred CIK-om i sudovima, izborio pravo kandidature. Svjesno sam tražio političku platformu koja nije dominantna, kako bih izbjegao etiketu da stojim iza jake stranačke mašinerije, i kandidovao sam se uz podršku Građanskog saveza. Nakon izbora i preuzimanja mandata, vrlo brzo su se pojavile razlike – prije svega u odnosu prema višim nivoima vlasti i načinu vođenja politike – pa smo se razišli. U tom periodu pokušao sam inicirati jaču saradnju krajiških gradova i općina sa ljudima poput Nermina Ogreševića, Halitovića, Hujića i Zikrije Durakovića, ali su se politički putevi razišli. Iz toga je nastao „Pomak“ ideja o političkom djelovanju koje nije klasična stranačka struktura. Na lokalnim izborima 2020. godine ponovo smo pobijedili. Smatram da je moj prvi mandat došao kao rezultat velikog nezadovoljstva građana postojećim političkim opcijama. Okupio sam mlade ljude, unijeli smo novu energiju i sa relativno skromnim sredstvima pobijedili velike stranke. Iskreno, da se nisam ja pojavio, pojavio bi se neko drugi – jednostavno, vrijeme je tražilo promjenu. Mandat gradonačelnika bio je izuzetno težak. Zatekao sam grad sa brojnim problemima, dugovima i narušenim imidžom. Morao sam vraćati povjerenje investitora i građana, uvoditi red i graditi sistem. U tom procesu sam ozbiljno narušio zdravlje – završio sam u Tuzli, gdje mi je ugrađeno osam stentova. Najteže iskustvo bila je migrantska kriza, u kojoj smo praktično bili prepušteni sami sebi.Tada sam shvatio granice lokalne vlasti – grad ne može funkcionirati bez podrške viših nivoa, a ako gradonačelnik nije dio vladajućih struktura, često se suočava s opstrukcijama. Kada sam procijenio da sam dosegao maksimum u toj ulozi i da to počinje ugrožavati moje zdravlje, odlučio sam se kandidovati za Skupštinu Unsko-sanskog kantona. Danas obavljam funkciju zastupnika i politički djelujem na tom nivou.

KRAJINA: Kako danas gledate na politički sistem u Bosni i Hercegovini, položaj Krajine i potrebu za drugačijim političkim pristupom?

Fazlić: Suštinski, mi se ne razlikujemo po tome kojoj naciji pripadamo – to je pogrešan metodološki okvir. Ljudi se razlikuju po uvjerenjima, stavovima, karakteru i moralu. Te razlike postoje bez obzira na vjeru ili naciju. Zbog toga je ideja da svi Bošnjaci budu u jednoj stranci i da svi misle isto ne samo nerealna, nego i opasna. Takvo jedinstvo moguće je samo u ekstremnim okolnostima, poput rata. U politici, tražiti potpunu saglasnost znači gušiti različitost, a to dugoročno vodi u zatvoren sistem – u ono što bismo mogli nazvati orvelovskim modelom, gdje svi moraju slušati jednog. Različiti interesi i pogledi su prirodni i poželjni – tako funkcionišu ozbiljna društva. Problem nastaje kada se politički prostor pokušava centralizirati i kontrolirati iz jednog centra moći. Kada govorimo o Krajini, njen položaj je specifičan i, po mom mišljenju, nepravedan. Riječ je o prostoru koji je geografski i politički udaljen od centra odlučivanja, a istovremeno demografski sve slabiji. Zbog toga smo često na margini interesa viših nivoa vlasti. Pred izbore se pošalje neka simbolična podrška, ali suštinski razvojni projekti izostaju. Potrebno je uspostaviti jasan i pravedan sistem raspodjele sredstava, po uzoru na zakone o regionalnom razvoju kakvi postoje u drugim zemljama. Moraju postojati egzaktni kriteriji – ne može se svaki grad i kanton tretirati isto. Bihać, recimo, ima dobre ekonomske pokazatelje, ali to nije dovoljno ako nema infrastrukturnu podršku: bez željeznice, aerodroma i energetskih kapaciteta nema ozbiljnog razvoja. Primjer Aerodroma Bihać najbolje pokazuje problem. To je projekat od općeg interesa, ali nijedna vlast ne želi dugoročno ući u takav poduhvat jer rezultat možda neće biti vidljiv u njihovom mandatu. Ipak, treba reći da je jedino SDA u svojim strateškim dokumentima jasno podržala taj projekat, a Vlada Federacije BiH na čelu sa Fadilom Novalićem izdvojila je značajna sredstva. Mi smo, s druge strane, uradili svoj dio posla i otkupili zemljište, ali bez sistemske podrške to nije dovoljno. Slična je situacija i sa upravljanjem javnim preduzećima – smjene direktora često su političke, a ne zasnovane na jasno definisanim kriterijima odgovornosti. To urušava sistem i povjerenje. Zbog svega toga smatram da je potreban drugačiji politički pristup. Pomak je nastao kao odgovor na takvu potrebu – ne nužno kao klasična stranka, nego kao način razmišljanja i djelovanja. Nemamo klasičnu partijsku infrastrukturu, a ipak smo ostvarili značajan rezultat, što pokazuje da postoji prostor za drugačiju politiku. Međutim, i takvi pokreti s vremenom ulaze u opasnost da postanu ono protiv čega su nastali – birokratske strukture. Hoće li Pomak evoluirati u klasičnu stranku ili nestati i ustupiti mjesto nečemu novom, to je manje važno. Suština je da u političkom sistemu uvijek mora postojati neko ko će preispitivati, provocirati i „gurati prst u oko“ velikim strankama.