Postoje ljudi čije biografije ne stanu u nekoliko rečenica. Ljudi čiji se život ne može sabrati u funkcije, titule i godine radnog staža. Među njima je i prim. dr. Nevzeta Ibrahimpašić, dugogodišnja infektologinja iz Bihaća, ljekarka čije ime decenijama znači znanje, predanost i borbu za pacijenta – često i onda kada sistem nije bio na njenoj strani. Rođena u Gati, u skromnoj, ali vrijednostima bogatoj porodici, svoj put je gradila upornošću i vjerom da ništa nije nedostižno. Kao jedna od prvih žena iz tog kraja koja je upisala Medicinski fakultet, probijala je granice – i društvene i profesionalne. Tokom karijere, obilježene radom u najtežim uslovima, ratnim iskušenjima i borbom za pacijente, ostala je dosljedna jednom principu: čovjek mora biti u centru medicine. U razgovoru koji donosimo, dr. Ibrahimpašić govori o djetinjstvu, studijama, prvim susretima sa smrću, ratnim traumama, profesionalnim izazovima, ali i o onome što smatra najvećom nagradom u svom pozivu.

KRAJINA: Kako pamtite svoje djetinjstvo i prve korake u obrazovanju?

Dr. Ibrahimpašić: Rođena sam 1953. godine u Gati, kao najstarije od šestero djece. Moj otac Mehmed bio je kovač, vrijedan zanatlija, a majka Safija domaćica. Kao najstarije dijete, vrlo rano sam preuzela određenu odgovornost – čuvala sam mlađu braću i sestre, hranila ih i uspavljivala. Danas je to gotovo nezamislivo, ali tada je to bilo normalno. Po prirodi sam bila živahna, vrlo radoznala i temperamentna, ali istovremeno i poslušna. Ta radoznalost me pratila od najranijeg djetinjstva. Sjećam se da sam se sama otišla upisati u školu, a da to nikome nisam rekla. U školi sam zatekla samo podvornika, koji mi je rekao da nastava počinje tek za dva mjeseca. Ni tada to nisam spomenula kod kuće – jednostavno sam čekala. Prije polaska u školu sama sam naučila slova. Prepisivala sam ih s kalendara, krišom vježbala i tako sam već znala pisati kada sam krenula u školu. Osnovnu školu završila sam u Gati, a potom gimnaziju u Bosanskoj Krupi, gdje sam stanovala kod strica. Bila sam odlična učenica i završila sam školovanje sa zlatnom značkom. Ono što me najviše obilježilo jeste uvjerenje da ništa nije nedostižno. Uvijek sam sebi govorila: ako neko može – mogu i ja, i to još bolje. Taj stav nosim kroz cijeli život. Moji roditelji su imali presudan utjecaj na moj razvoj. Radilo se mnogo – i u kući i na zemlji – ali kada je trebalo učiti, bili smo oslobođeni svih obaveza. Taj odnos prema radu, znanju i ljudima ostao je temelj svega što sam kasnije gradila. Nije slučajno da smo svi, nas šestero, završili  visoke škole. Taj kućni odgoj bio je naš najveći kapital i obrazac ponašanja koji sam ponijela kroz cijeli život.

KRAJINA: Kada se javila Vaša ljubav prema medicini i kako pamtite studentske dane?

Dr. Ibrahimpašić: Medicina je za mene, mogu slobodno reći, bila svojevrsna opsesija od najranijih dana. Najprije me privlačio sam izgled medicinskih sestara – te uštirkane kapice, uredne kragne i pregače. Međutim, vrlo brzo je to preraslo u mnogo dublje interesovanje. Kada bih odlazila u bolnicu i posmatrala rad medicinskog osoblja, ta dinamika, stalna žurba, kontakt s bolesnicima – sve me je to neizmjerno privlačilo. Već tada sam znala da je to moj put i da ću jednog dana raditi u bolnici, a kasnije sam jasno odlučila da želim postati ljekar. Kada je došlo vrijeme za fakultet, bila sam prva iz Gate koja je otišla na studij medicine. To je izazivalo nevjericu kod mnogih,  ali ne kod mene, niti mojih roditelja.  Upis na Medicinski fakultet u Sarajevu tada je bio izuzetno težak. Postojala su samo tri medicinska fakulteta – u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu – i konkurencija je bila ogromna. Na prijemni u Sarajevo je bilo prijavljeno oko 1.700 kandidata, a primalo se tek oko 130. Nisam imala rezervnu opciju, jer sam znala šta želim. Ipak, da bih sebi olakšala pritisak, razmišljala sam o Prirodno-matematičkom fakultetu, gdje sam mogla upisati hemiju ili fiziku bez prijemnog. To mi je dalo određeni mir. Na kraju sam položila prijemni i započela studij medicine. Studentski život bio je težak, ali ujedno i jedan od najljepših perioda života. Stanovala sam u studentskom domu ‘Mladen Stojanović’, a kasnije na Bjelavama. U to vrijeme je bilo teško dobiti smještaj, pa je gotovo svako imao svog ‘ilegalca’ u sobi. Dijelili smo sve – od bonova za menzu, preko odjeće, do džeparca. Bilo je studenata iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali razlike među nama nisu postojale – živjeli smo i družili se kao porodica. Studij medicine zahtijevao je ogromna odricanja. Medicina traži mnogo – i vremena i energije – ali i veliku posvećenost. Fakultet sam završila u roku, ali taj put nije bio nimalo lak. Kao i svugdje, postojali su ‘bauk’ predmeti – u Sarajevu je to bila anatomija. Studenti su je godinama polagali, neki su i odustajali. Radili smo s preparatima u kosturnici, učili na stvarnim dijelovima ljudskog tijela. Sjećam se i jedne situacije kada sam, učeći nad preparatom mozga, zaspala, a probudila se s jakom alergijskom reakcijom – pola lica mi je bilo otečeno zbog formalina. Ipak, sve to je dio tog puta. Jer kada završite medicinu, shvatite da zapravo tek tada počinjete učiti. Fakultet vam daje osnovu, ali pravo znanje dolazi kroz praksu, kroz iskustvo i kroz stalno usavršavanje. Medicina je poziv u kojem učenje nikada ne prestaje.

KRAJINA: Kako su izgledali Vaši prvi profesionalni koraci i put do specijalizacije iz infektologije?

Dr. Ibrahimpašić: Nakon završetka fakulteta, te godine, nas je dvanaest ljekara došlo iz Sarajeva, Zagreba i Beograda. Počela sam raditi sve ljekarske poslove, ali tada je put do specijalizacije bio znatno duži i zahtjevniji nego danas. Najprije ste morali odraditi pripravnički staž od godinu dana, a potom još dvije godine rada, dakle ukupno tri godine, da biste uopće stekli pravo na specijalizaciju. Moje prvo radno mjesto bilo je u Domu zdravlja Bihać, u Službi hitne pomoći, gdje sam počela raditi 1978. godine. To je bio period kada se vrlo brzo suočite sa stvarnošću profesije. Sjećam se jednog od prvih telefonskih poziva za kućnu posjetu– došla sam u kuću gdje je ležao čovjek bez znakova života, učinilo mi se da nikad  nisam vidjela dužeg čovjeka. Znala sam da je mrtav, ali nisam imala snage to izgovoriti. Pokušavala sam reanimaciju, a onda sam, gotovo šapatom, rekla: „Izgleda da je mrtav“. Te noći nisam spavala, razmišljala sam o svemu, pa čak i o tome šta ako se probudi? Tada shvatite koliko još morate učiti i koliko je odgovornost velika. Nakon hitne pomoći radila sam i s radnicima, u vrlo skromnim uslovima – tri ljekara u jednoj ordinaciji, tri stola i tri pacijenta istovremeno. Svi smo tada sanjali o specijalizaciji. Moja prva želja bila je ginekologija, jer su me privlačile hirurške grane medicine. Međutim, kada sam to izgovorila naglas, reakcija je bila gotovo nevjerovatna. U to vrijeme bilo je nezamislivo da žena dobije tu specijalizaciju – to je bilo rezervisano za muškarce. Zbog toga sam se opredijelila za infektologiju, koja me privukla svojom sveobuhvatnošću. To je disciplina koja zahtijeva znanje iz gotovo svih oblasti – od interne medicine i pedijatrije do dermatologije i hirurgije. Uz to, riječ je o dinamičnom poslu, gdje se brzo vide rezultati liječenja. Do same specijalizacije nije bilo lako doći. Zbog nedostatka kadra bilo je teško napustiti radno mjesto. Međutim, znajući da je infektologija deficitarna, otišla sam u bolnicu i raspitala se za mogućnosti. Specijalizaciju sam započela 1981. godine i završila na Klinici za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu. Specijalizacija je trajala četiri  godine. Dolazak u Zagreb za mene je bio veliko iskustvo. Tada smo imali dobru saradnju, jer smo teške bolesnike iz Bihaća slali tamo na liječenje. Klinika je bila vrhunski organizovana – sa laboratorijem, dijagnostikom i jasnim sistemom rada. Tokom specijalizacije radila sam više nego što se od mene tražilo. Dežurala sam, ostajala duže na poslu, pisala otpusna pisma i nastojala naučiti što više. Uvijek sam imala potrebu da se dokazujem, ali i da izgradim povjerenje kolega za buduću saradnju. To je bio najteži period moje karijere. Kao ljekar opće prakse imate određeni status, dok ste kao specijalizant na samom početku – učite, slušate i radite ono što vam se kaže. Međutim, upravo tada se najviše razvijate kao ljekar. Kada završite specijalizaciju, tek tada počinjete istinski raditi kao stručnjak. Ali i tada vrijedi jedno pravilo kojeg sam se uvijek držala – ljekar nikada ne smije biti potpuno siguran. Najopasnije je kada mislite da sve znate. Uvijek mora postojati doza sumnje i spremnost da tražite drugo mišljenje. Nikada me nije bilo sram pitati. Sarađivala sam s kolegama iz Zagreba, Sarajeva i Beograda, i u najtežim situacijama tražila savjet. U medicini je to znak odgovornosti, a ne slabosti. Na kraju, najveća nagrada za ljekara nije titula ni priznanje, nego trenutak kada spasite nečiji život – dijete, roditelja, brata ili sestru. To je osjećaj koji se ne može ničim mjeriti i koji razumiju samo oni koji se bave ovim pozivom.

Ali i tada je ženama ljekarima puno teže, ako hoćeš da si na svim poljima uspješan. Bar je kod mene tako bilo. Hoću da sam dobar ljekar, dobar čovjek, dobra snaha, dobra supruga, dobra majka,dobra kćerka,dobra sestra,dobra prijateljica,dobra komšinica. Ali, kad se trudiš i daješ sve od sebe kao ljekar, kad sve činiš za bolesnika i kad si sretan kad to činiš, onda i sve ovo  dugo lakše ide.

U životu je najvažnije imati cilj. Od malena sam znala šta hoću i znala sam da ću biti doktorica. Jako sam voljela učiti i jako sam se voljela isticati, ali u tom smislu, da mogu sve što neko drugi može i onda još i više. I tako sve do danas.

KRAJINA: Kako pamtite ratni period u Bihaću i svoj rad kao ljekara u tim najtežim okolnostima?

Dr. Ibrahimpašić: Nikada se nisam mogla pomiriti sa smrću pacijenta. To me je uvijek duboko pogađalo. Jedan kolega mi je znao reći da se previše emotivno odnosim prema tome, da moram biti ‘profesionalnija’, ali ja to nikada nisam mogla odvojiti – čovjek i ljekar u meni uvijek su bili jedno. Na početku rata sam bila mobilisana u Armiji BiH i radila kao ljekar u Gati. To je bio period u kojem niste bili samo ljekar – radili ste sve, od osnovnih medicinskih poslova do onih najtežih, ljudskih. Najteže je bilo saopštavati vijesti porodicama – da je neko ranjen, da je izgubio sina, muža ili brata. To su trenuci koji čovjeka iznutra troše i koji ostaju za cijeli život. Nakon toga sam se vratila na svoj odjel, gdje su nas dočekale epidemije – prvo zarazne žutice među regrutima, a zatim i dizenterije. Rat uvijek nosi i takve, dodatne borbe. U tom haosu počeli su dolaziti borci sa Plješevice sa simptomima koje nismo mogli odmah prepoznati. Bila sam sretna kao ljekar što sam posumnjala na mišju groznicu, bolest koju do tada nismo imali u našoj sredini, ali sam je prepoznala po simptomima iz literature. Uspjela sam, uz pomoć Crvenog križa, poslati uzorke u Zagreb, gdje je dijagnoza potvrđena. To je poseban osjećaj – kada prepoznate nešto što nikada ranije niste vidjeli, kada posumnjate i na kraju dokažete. Još važnije, kod nas nije bilo smrtnih ishoda, iako su u isto vrijeme, s druge strane, imali teške slučajeve sa fatalnim ishodima. Mi smo uspjeli sačuvati sve pacijente. To je bila velika profesionalna i ljudska satisfakcija. Rat je obilježio moj život i na ličnom planu i taj ratni period za mene je bio vrlo traumatičan, ne samo zbog ratnih dešavanja uopšte, nego i radi maltretiranja koja sam kao čovjek i ljekar specijalista dozivjela. Naime, moj suprug, Nenad Ibrahimpašić je bio prvi gradonacelnik Bihaca, izabran na prvim višestranačkim izborima kod nas. Vjerujem da će ostati zapamćen po mudrom vođenju pregovora sa predstavnicima SDS-a i mirnom napuštanju JNA iz Bihaća, za koje vrijeme je dao priliku gradu i Okrugu da se vojnički organiziraju i najbolje moguće pripreme za odbranu od nadolazeće agresije, a i po uspješnom spašavanju stanovnika Orašca i Kulen-Vakufa, nakon okupacije ovih mjesta itd. Međutim, ratno-političke okolnosti su bile takve da je morao napustiti Bihać, jer mu je bio ugrožen život. Nakon njegovog odlaska, ja sam prošla kroz izuzetno težak period. Doživjela sam šikaniranja, pritiske, provale u kuću, upade naoružanih ljudi – sve s ciljem da me natjeraju da napustim grad. Ipak, to je u meni probudilo prkos. Nisam ni pomislila da odem. Ostala sam i nastavila raditi svoj posao, jer sam smatrala da sam potrebna ljudima. Paradoks tog vremena bio je da su mi kasnije kao pacijenti dolazili i oni koji su me maltretirali. U ordinaciji za mene nije bilo razlike – svi su bili jednaki. Sjećam se jednog pacijenta koji je bio u teškom stanju sa upalom mozga. Liječila sam ga kao i svakog drugog. Kada je prošla najkritičnija faza i kada sam bila sigurna da će se oporaviti, rekla sam mu: ‘Eto, došli ste meni – i svi ćete moliti Boga da dođete kod mene, bez obzira na sve što ste radili.’ To je bila moja istina, ali i moj način da ostanem čovjek i ljekar. Ljubav prema poslu bila mi je najveća snaga. Pomagati ljudima, spašavati živote – to je ono što me nosilo kroz sve. I danas vjerujem da je to suština ovog poziva. Ljudi su mi uvijek bili isti, bez obzira na profesiju, status ili prošlost. Jedna od najtežih odluka bila je poslati djecu iz Bihaća. Sinovi su tada imali osam i deset godina. Poslali smo ih kod brata u Rijeku, uvjereni da će se rat brzo završiti. Međutim, ostali su tamo do kraja rata.To je rana, trauma i praznina koja ostaje – i za mene i za njih. Teško iskušenje koje nosite cijeli život. Ipak, uprkos svemu, ostala sam u ovom gradu, radila svoj posao i, na kraju, mogla sam hodati uzdignute glave. To mi je danas najvažnije.

KRAJINA: Kako je izgledao Vaš profesionalni put nakon rata i na koji način ste nastavili razvijati svoju karijeru?

Dr. Ibrahimpašić: Nakon završetka rata osjećala sam potrebu da sagledam gdje smo mi u odnosu na savremenu medicinu. Otišla sam u Zagreb, gdje sam već imala dobru profesionalnu saradnju, kako bih vidjela šta se promijenilo i gdje se nalazimo u odnosu na razvijenije centre. Tamo su mi omogućili dodatnu edukaciju, boravak na klinici i obilazak svih odjela. Posebno su me zanimale gastroenterologija i hepatologija, pa sam se dodatno usavršavala za endoskopske procedure – gastroskopiju i kolonoskopiju. U Zagreb sam odlazila u nekoliko navrata, a drugi put sam sa sobom povela i medicinsku sestru s kojom sam radila, jer mi je bilo važno da znanje prenesem i na tim s kojim ću nastaviti raditi. Međutim, po povratku sam se suočila s jednim ozbiljnim problemom – veliki broj ratnih vojnih invalida koji su tokom liječenja, a poslije ranjavanja, primali transfuziju krvi i oboljeli od hepatitisa, bolesti jetre. To su bili ljudi koji su, ni krivi ni dužni, dobili tešku bolest, a nisu nailazili na razumijevanje sistema, za liječenje. O tome sam govorila i javno, pisala u medijima i ukazivala na taj problem. Počela sam se aktivno baviti tim slučajevima i organizirati liječenje. Međutim, terapije su bile izuzetno skupe – preko 50.000 maraka po pacijentu – i većina ljudi to nije mogla priuštiti. Prvi pacijenti su se snalazili kako su znali – kroz donacije i pojedinačne pomoći. Zahvaljujući razumijevanju tadašnjeg federalnog ministra za boračka pitanja, uspjeli smo osigurati da se za nekoliko pacijenata mjesečno finansira liječenje. Istovremeno sam, kroz kontakte, upoznala i jednu zastupnicu iz Mostara koja je i sama imala hepatitis i koja je pokrenula inicijativu da se liječenje sistemski riješi. Zahvaljujući tim naporima, od 2003. godine terapija se počela finansirati putem Fonda solidarnosti Federacije BiH. To je bio ogroman iskorak. Paralelno s tim, organizirala sam predavanja i dobrovoljno testiranje ratnih vojnih invalida. Samo na području Unsko-sanskog kantona testirali smo oko 700 ljudi. Radili smo probir  pacijenata – ko treba dalju obradu i liječenje, a ko ne. Taj program je trajao godinama i bio je od izuzetnog značaja, iako sam često nailazila i na otpor unutar sistema. Ipak, bila sam uporna jer sam gledala isključivo interes pacijenata. Nažalost, kod nekih pacijenata bolest je uznapredovala do ciroze i karcinoma, a neki su i preminuli. S druge strane, mnogi su zahvaljujući terapiji dobili šansu za normalan život. U profesionalnom smislu obavljala sam i rukovodeće funkcije – bila sam šef gastroenterologije, potom šef službe,  i načelnik Odjela infektologije.  Kao načelnik sam nastojala unaprijediti rad odjela. Nije mi bilo teško tražiti donacije, pa smo uspjeli značajno obnoviti odjel. Posebnu pažnju posvetila sam edukaciji osoblja – uvela sam praksu da svakog mjeseca neko od zaposlenih priprema i prezentira stručnu temu. Željela sam da svi uče, napreduju i stječu sigurnost u svom radu. Nastojala sam uspostaviti profesionalan odnos i jasnu odgovornost – od medicinskih sestara do pomoćnog osoblja. Vjerujem da su neki od tih standarda ostali i danas. Tokom karijere kontinuirano sam se usavršavala, učestvovala na brojnim domaćim i međunarodnim kongresima i simpozijima. Bila sam organizator dva međunarodna simpozija u Bihaću, 2000. i 2006. godine, koji su ocijenjeni kao izuzetno uspješni. Objavila sam oko dvadeset stručnih radova i učestvovala u izradi univerzitetskog udžbenika iz infektologije. 

Završila sam postdiplomski studij od 2000-2004 u Sarajevu, na Medicinskom fakultetu i  magistrirala 2007. godine. Za izuzetna ostvarenja i postignute rezultate u oblasti zdravstva, posebno za rezultate u periodu od 1992-1995.godine, dobila sam Plaketu grada Bihaća. 

Kao infektolog ispred USK-a potpisnica sam Koncensusa za hepatitis C (BH konferencija, Sarajevo 15.05.2003.godine). Od 2003. godine sam kantonalni koordinator za HIV/AIDS u FBiH, a od 2005. godine formirala  sam Savjetovalište za dobrovoljno, povjerljivo i besplatno testiranje na HIV i hepatitis. Ipak, kada govorimo o današnjem vremenu, ne mogu izbjeći određenu zabrinutost. Nakon rata došlo je do svojevrsne devalvacije znanja, uz porast korupcije i površnosti. Znanje i ljudi su najvažniji resurs svakog društva, a čini mi se da ih danas sve više gubimo. Nekada su postojala tri medicinska fakulteta, a danas ih ima mnogo, uključujući i privatne, što je dovelo do toga da se do diploma dolazi lakše, ali ne nužno i do kvalitetnog znanja. Vjerovala sam da će nakon rata stvari ići u boljem smjeru, ali nažalost, u nekim segmentima stanje je i lošije. Ipak, vjerujem da bez ulaganja u znanje i obrazovanje nema ni napretka – to je lekcija koju sam naučila i kojoj sam ostala vjerna kroz cijeli svoj radni vijek.

KRAJINA: Šta Vam je danas najvažnije u životu i koju poruku biste poslali mladima i čitaocima?

Dr. Ibrahimpašić: Danas sam u penziji, ali mogu reći da sam ispunjena, realizirana u svakom pogledu i zahvalna dragom Bogu na svemu. Najveća radost mog života danas je moja porodica. Imam dva sina, Abdulganija i Ahmeda, koji su vrlo obrazovani i vrlo uspješni, porodični ljudi. Abdulgani ima dvije kćerke, moje unuke Saru i Hanu, a Ahmed sina Isaka, mog unuka. Oni su moja najveća sreća i ono što mi život čini još ljepšim, još ispunjenijim, još uspješnijim. Posebno sam zahvalna svojim roditeljima, jer su u nas ugradili snažan osjećaj za porodicu. Taj osjećaj smo sačuvali do danas – često se okupljamo, a najdraži su mi naši porodični susreti, za Bajram se uvijek vraćamo u Gatu, iako je kuća danas prazna, ali mi je ispunimo svojim dolaskom. Okupljamo se i za Prvi maj, i svake godine nas je,hvala Bogu, sve više – danas nas bude i preko trideset. To su trenuci istinske sreće i dokaz da smo sačuvali ono najvažnije. Volim svoje jutarnje kafe sa svojim sestrama, sa svojim prijateljicama ili odlaske na neko daleko putovanje.

S druge strane, ne mogu sakriti tugu zbog odlaska mladih ljudi. To me iskreno pogađa. Mladi danas nemaju ono što smo mi imali – stabilnost, sigurnost i određene vrijednosti koje su bile temelj društva. Kada je riječ o zdravstvu, Kantonalna bolnica prije rata bila je respektabilna i prepoznatljiva ustanova. Žao mi je što danas nije na tom nivou i što nije profilisana kao centar izvrsnosti, kao što su to, recimo, Tuzla, Sarajevo ili Zenica, koje su nakon rata napravile značajan iskorak. Mogu reći da sam imala sreću da živim u vremenu koje je, u mnogim aspektima, bilo uređenije i zdravije. Današnje generacije su uskraćene za mnogo toga što smo mi imali. Moja poruka mladima je jednostavna, ali suštinska – ulažite u znanje. Znanje i ljudi su najveći resurs svakog društva. Mladi trebaju ići vani, učiti, usavršavati se, ali i donositi to znanje nazad. Bez znanja čovjek ostaje na margini, inferioran i bez pravih mogućnosti. Zato je obrazovanje ključ svega – i ličnog uspjeha i napretka društva u cjelini.