Unu više ne gubimo polako, gubimo je svjesno. Dok se javnosti prodaje priča o razvoju i turizmu, obale se zatrpavaju betonom, a rijeka postaje kanal za ono što ne želimo vidjeti. Upravo na to upozorava opsežno istraživanje koje je vodio tim stručnjaka na čelu sa profesoricom Alibabić, a čiji su rezultati predstavljeni na konferenciji u Bihaću. U razgovoru za Krajinu, prof. Alibabić otvoreno govori o razmjerama problema, podacima koji više ne ostavljaju prostor za ignorisanje i činjenici da je proces uništavanja već u toku. Ovo više nije pitanje šta će biti sa Unom, nego jesmo li odlučili da je se odreknemo.

KRAJINA: Profesorice, završili ste istraživanje o zagađenju gornjeg toka rijeke Une i nedavno ste prezentirali rezultate projekta javno. O čemu je riječ? 

Alibabić: Da, završili smo veliki i značajan posao kad je Una u pitanju. Razlozi za ovo istraživanje bili su rast turizma i gradnje na obalama rijeke, broj ljudi i aktivnosti uz rijeku stalno se povećava i sve to bi bilo u radu da ''bogatstvo nije veće zlo nego bijeda, ukoliko njime upravlja neznanje''. Ova misao kaže da materijalno bogatstvo u rukama neobrazovane osobe može izazvati mnogo veću štetu nego puko siromaštvo. Upravo to se dešava nama s Unom, radi se o pojavi interesnih i poslovnih investicija za koje je nerijetko karakteristično da razmišljaju na način, da sa što manje ulaganja, iz turizma izvuku što veći profit. Iz svakog drugog objekta vire cijevi koje ispuštaju fekalne vode u Unu, obale su zagrađene, uništene i što je najgore zasute betonom. Sve su češće scene u kojima teška mehanizacija ulazi čak i u korito. Uništavanjem obala mijenjaju se obalna i vodena staništa i remete uvjeti života za sve vrste, mijenjaju se hidrološki režim, morfološke i pejzažne karakteristike vodotoka.

Mi smo kroz ovaj projekt pokušali ustvari, prvi put sagledati cijelu sliku pritisaka na Unu, ne samo kroz promjenu kvaliteta njene vode, nego kroz ono što uzrokuje te promjene. Mapirali smo sve zagađivače u gornjem toku rijeke, od komunalnih izvora, preko turističkih aktivnosti, poljoprivrede, industrije, do nelegalne gradnje. Paralelno s tim, pratili smo kvalitet vode cijelu 2025. godinu da vidimo gdje i kako sve te ljudske aktivnosti utječu na stanje voda. Najvažnije je da smo sada prvi put jasno kvantificirali taj pritisak na Unu i više nemamo luksuz da kažemo da ne znamo šta se dešava.

KRAJINA: Koji su najvažniji nalazi projekta, postoji li nešto što Vas je kao istraživača posebno zabrinulo?

Alibabić: Prikupljeni podaci su, kratko i jasno ozbiljno upozoravajući. Govorimo o stotinama potencijalnih izvora zagađenja, više kilometara izmijenjenih obala i sve većem pritisku na prostor koji je do jučer bio gotovo netaknut. Najvažniji nalazi projekta su to što smo metodom izračunavanja Indeksa pritiska na okoliš izdvojili i rangirali tri dominantna izvora zagađenja. To su pod broj jedan nelegalna gradnja i uzurpacija obale, zatim razvoj turizma koji nije održiv i treće su komunalne otpadne vode koje se nekontrolirano ispuštaju u tlo ili direktno u rijeku. I da, kao istraživač, ali i kao neko ko je duboko vezan za Unu, moram reći da sam istovremeno i zabrinuta i ljuta. Zabrinuta jer podaci pokazuju da je prirodni sistem Une već prilično načet, a ljuta jer se to dešava potpuno svjesno, kroz ignorisanje osnovnih pravila zaštite, naravno od strane onih koji to rade. I što još pogoršava stanje, sistem je zakazao (kao i obično) i oni koji to rade ostaju nekažnjeni. Projekt je jasno pokazao da ne govorimo više o potencijalnim rizicima, nego o procesu koji je u toku i koji se mora zaustaviti sada, dok još imamo šta sačuvati.

KRAJINA: Konkretno? 

Alibabić: Najkonkretnije, na potezu od oko 70 km toka rijeke ostale su nam samo dvije zone koje su još uvijek netaknute, to su pritoka Krka i Una do Martinbroda dužine oko 10 km i kanjonski dio toka Štrbački buk – Troslap koji je dug oko 15 km. Sve ostalo je napadnuto. Cijeli teren smo obišli pješke, čamcem i snimili ga dronom. Sve smo popisali, objekte, terase, stepenice koje se spuštaju u vodu, bazene, splavove, degradirane lokacije, ama baš sve, i to u pojasu obale od oko 50 metara. Ukupno smo detektirali 1.932 ljudska zahvata u riparijalnoj (obalnoj) zoni, što kad podijelimo na 70 km znači da po kilometru imamo 27 ljudskih intervencija na obali. Sad isključite Krku i kanjon Une (25 km) i dobićete u napadnutom dijelu 42 ljudske intervencije/km. Prema Indeksu kumulativnog opterećenja riparijalne zone to je visoka uzurpiranost obale, a to znači da je obala degradirana i fragmentirana i da je smanjena funkcionalnost riparijalnog pojasa. Ne zaboravite da pričamo samo o pojasu od 50 metara! 

I da, da ne zaboravim napomenuti, to su vam na terenu inovacije bez granica, koji su to kreativni načini zagušivanja obale, Bože sačuvaj!

Ovo je bio jedan način procjene, a drugi koji smo primijenili je bio izračunavanje udjela izgrađenosti obale samo s betonskim ili kombinirano beton, kamen, metal, drvo konstrukcijama na samoj obali (to je bez objekata i drugih zahvata), ono, direktni kontakt s Unom. Tu smo zabilježili 5,6 km raznih zahvata. Čisto za primjer, zona Ripač/Pritoka ima udio izgrađenosti obale 13,7 %, a preko 10% to znači da je uzurpiranost visoka, gubi se riparijalna vegetacija, fragmentira stanište i ugrožava se život vodene i obalske populacije. 

Kod oba načina procjene mogu se razlikovati zone koje su ekstremno uzurpirane (naselja Kulen-Vakuf i od Troslapa do Bihaća, Lohovo, Račić, Ripač, Pritoka). Te zone smo nazvali „hot spotovima“.

KRAJINA: Može li se reći da je obalni pojas Une već djelimično izgubljen na tim pojedinim dionicama? 

Alibabić: Može, i baš zato smo nazvali ovu javnu prezentaciju rezultata koja je održana ''5 do12''! Ukoliko sad počnemo s ciljnim mjerama zaštite (zaustavljanje procesa daljne gradnje na obali) i restauracijom riparijalne zone, šanse za očuvanje ekološke funkcionalnosti postoje, ukoliko ne, imaćemo za par godina betonsku Unsku rivijeru, a to turisti stvarno neće doći posjećivati. Imaju oni betona kod sebe koliko hoćete!

KRAJINA: Šta je s turizmom, koliko on ima utjecaj na ekološko stanje rijeke? 

Alibabić: Pa gledajte, Bihać je u 2024. imao zabilježenih preko 132 hiljade noćenja, to je ono što je prijavljeno. Najmanje je još 30% neprijavljenih gostiju. Tu se već penjemo na preko 170 hiljada, uključite ljetnu posjetu naše dijaspore, plus nas koji ovdje živimo i dolazimo do cifre koja se približava 300 hiljada duša koje na Uni borave u sezoni. Zamislite koja je to količina fekalnih otpadnih voda, a više od pola završi u okolišu. Postorjenje za pročišćavanje uspijeva pokupiti i prečistiti oko 45%.  

Dodatni pritisak proizlazi iz raftinga i drugih oblika rekreativnog korištenja rijeke, koji, iako važni za lokalnu ekonomiju i promociju područja, u uslovima nedostatka jasnog prostornog i vremenskog ograničenja mogu doprinijeti destabilizaciji riječnog dna, uznemiravanju faune i degradaciji obalnog pojasa. Posebno su osjetljivi plići dijelovi toka i zone sedrenih barijera, gdje učestali prolazi plovila pojačavaju hidromorfološke promjene. 

Nisam ni spomenula bazene, izbrojali smo ih 77 u obalnom pojasu, kud se izlijevaju te vode pune klora i drugih zagađivača. Pa nismo spomenuli utjecaj poljoprivrede i industrije, 6 je gore prerađivačkih pogona, preko 335 poljoprivrenih gazdinstva, preko 30 ugostiteljskih objekata, preko 2.000 septičkih jama (sigurno je najmanje vodonepropusnih?!) E, sad dodajte tome i klimatske promjene, ljetne uvjete najnižih vodostaja. Za sve te pritiske izračunali smo i klasificirali Intenzitet pritiska po zonama i kategorijama pokretača (zagađivača) i definirali koje aktivnosti su najopasnije za Unu. Gradnja i zauzimanje obala.

KRAJINA: Imate li pokazatelje kako to sve utječe na kvalitet vode? 

Alibabić: Naravno, kvalitet vode se pogoršava u toku turističke sezone. Javljaju nam se skokovi biološke potrošnje kisika, rast koncentracije amonijaka, nitrata, ukupnog organskog ugljika i ukupnog dušika i javljaju se sezonski i prostorno, znači kako idemo nizvodno stanje se pogoršava. Te promjene govore o kontinuiranom unosu organskog i fekalnog zagađenja koje dolazi prvenstveno iz fekalnih otpadnih voda i pojačanih antropogenih aktivnosti. Drugim riječima, rijeka sve teže „diše“ i sve više energije troši na razgradnju onoga što u nju unosimo. Mikrobiološki parametri vrlo osjetljivo reflektiraju promjene u opterećenju ekosistema i predstavljaju pouzdan indikator antropogenog utjecaja, a oni se nizvodno i sezonski povećavaju.

KRAJINA: Kako dalje, pratili smo Vaše izlaganje na press konferenciji, malo ko je ostao ravnodušan?

Alibabić: Realno gledano, Una je danas više ugrožena nego što javnost percipira. Problem je što promjene nisu uvijek vidljive na prvi pogled, pa se stvara lažni osjećaj sigurnosti. A istina je da smo opasno blizu granice nakon koje oporavak više neće zavisiti od prirode, već  isključivo od naše sposobnosti da saniramo štetu koju smo sami napravili.

Dozvolite mi na kraju da se zahvalim Nacionalnom parku „Una“ koji je prepoznao značaj ovakvog istraživanja i zajedno s Fondom za zaštitu okoliša FBiH sufinansirao ovaj projekt, i posebno da se zahvalim brigadi ljudi iz Nacionalnog parka „Una“ koji su sudjelovali u ovom velikom poslu. Također hvala kolegama Biotehničkog i Fakulteta zdravstvenih studija na pomoći. Iskreno hvala svima!